Na današnji dan 1992. godine svijet je saznao za logor Trnopolje, kada su emitirani televizijski snimci izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Kada su međunarodni novinari posjetili logor, zatvorenici se nisu usudili slobodno govoriti o uvjetima jer su ih pratili stražari.
Tokom oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), srpske su snage uspostavile na desetine logora širom zemlje u kojima su zatočeni deseci hiljada Bošnjaka i Hrvata. Ovi logori, često locirani u bivšim školama, fabrikama, kasarnama i skladištima, postali su mjesta brutalnog mučenja, silovanja, izgladnjivanja i ubistava.
Među najzloglasnijim logorima bili su Omarska, Keraterm i Trnopolje kod Prijedora, zatim Manjača kod Banje Luke, Batković kod Bijeljine, Sušica kod Vlasenice, Luka u Brčkom, te Donja Mahala, Kula i brojni drugi. U ovim logorima zatočenici su držani u nehumanim uslovima – bez dovoljno hrane i vode, izloženi svakodnevnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju.
Bošnjaci prijedorskog kraja odvođeni su u tri logora. Logor Omarska, koji se nalazio u rudarskom kompleksu blizu Prijedora, bio je simbol sistematskog progona nesrpskog stanovništva. Izvještaji preživjelih svjedoče o masovnim egzekucijama, premlaćivanjima do smrti i seksualnom nasilju. Po nekim procjenama, kroz Omarsku je prošlo oko šest hiljada zatočenika, a stotine ih nisu preživjele.
Keraterm, smješten u bivšoj fabrici keramike, bio je poprište monstruoznih zločina. Zatvorenici su bili premlaćivani palicama, kundacima, kablovima i metalnim šipkama, a u jednoj noći, poznatoj kao „noć užasa“, ubijeno je više od 150 ljudi.
Na današnji dan 1992. godine svijet je saznao za logor Trnopolje, kada su emitirani televizijski snimci izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Kada su međunarodni novinari posjetili logor, zatvorenici se nisu usudili slobodno govoriti o uvjetima jer su ih pratili stražari.
Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između pet i šest hiljada zarobljenika, među kojima je bilo tri hiljade žena i oko tri stotine djece, a ostalo su bili muškarci starije dobi. U okviru logora formiran je čak i dječiji logor, kroz koji su prošli mnogi prijedorski mališani, među kojima je bilo i beba, od kojih su neke u njemu i rođene. Haški sud utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka.
Nema tačnih podataka o tome koliko je zatočenika ubijeno, ali je izvjesno da je iz logora 21. 8. 1992. godine izvedeno oko dvije stotine logoraša, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću. U presudi Haškog suda Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi, što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.
Prema podacima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), srpski logori nisu bili djelo neorganiziranih paravojnih akcija, nego su bili sistematski uspostavljeni i vođeni od strane srpskih vojnih i političkih struktura s ciljem etničkog čišćenja. U nekoliko presuda, MKSJ je potvrdio da su logori bili dio šire kampanje progona i genocida nad Bošnjacima, posebno u regiji Srebrenice i Prijedora.
Mnoge žrtve logora i dalje tragaju za pravdom. Mnogi počinioci nikada nisu odgovarali, dok su porodice nestalih osuđene na tišinu i čekanje. Udruženja preživjelih poput “Udruženja logoraša BiH” i dalje rade na dokumentiranju zločina, obilježavanju mjesta stradanja i traženju istine.
