Iako je dugotrajni građanski rat u Siriji formalno okončan, zemlja je i dalje ispresijecana interesima velikih i regionalnih sila. Pet država, SAD, Turska, Rusija, Izrael i u određenoj mjeri Iran kroz posredne mreže, zadržale su vojno uporište pod novim islamističkim režimom predsjednika Ahmeda al Sharae. Njihovi ciljevi su različiti, ali zajednička je tačka da nijedna od njih ne želi prepustiti strateški prostor Levanta bez vlastitog uticaja
Posjeta predsjednika al Sharae Bijeloj kući, donedavno nezamisliva, pokazuje da se novi sirijski režim odlučio za pragmatičan kurs: diplomatsku otvorenost prema svima, uključujući nekadašnje neprijatelje. Međutim, unutar zemlje situacija je daleko od stabilne.
Tri ključne vjerske manjine, alaviti (šiitska grana kojoj je pripadala porodica Asad), hrišćani i Druzi, već su pretrpjele represivne operacije od strane bivših džihadista koji danas učestvuju u strukturi vlasti. Dok Damask njeguje odnose sa svjetskim silama, unutrašnji politički prostor ostaje duboko ranjiv.
Sjedinjene Države su posljednje kojima je Al Sharaa ponudio strateški ustupak. Prema informacijama iz diplomatskih izvora, Damask je spreman ustupiti Washingtonu jednu vazduhoplovnu bazu u blizini glavnog grada, pod uvjetom da administracija Donalda Trumpa ublaži međunarodne sankcije i otvori vrata rekonstrukciji zemlje putem globalnih finansijskih tržišta.
Uz to, američka vojska i dalje drži oko hiljadu vojnika na sjeveru Sirije, gdje podržavaju kurdsko-sirijske snage protiv ostataka Islamske države. Kurdske oblasti djeluju kao neka vrsta tampon-zone između interesa Ankare, Damaska i Washingtona.
U zamjenu za olakšavanje sankcija, Trump ne zahtijeva demokratske reforme, koje smatra iluzornim, ali želi da Damask makar simbolički priđe Izraelu kroz model Abrahamovih sporazuma. To je, međutim, daleko od realnosti, posebno jer se nova Sirija sve više oslanja na Tursku, čvrstog protivnika izraelske politike. Ankara i Damask su sklopili pakt bliskosti koji dozvoljava turskoj vojsci gotovo neometano kretanje sirijskim zračnim prostorom. Turska nastavlja operacije protiv kurdskih milicija na sjeveru Sirije, pravdajući se borbom protiv PKK-a. To, paradoksalno, ponekad ide u prilog Damasku, koji želi ograničiti autonomiju kurdskih područja.
Rusija i Iran bile su glavni oslonci svrgnutog režima Bašara al Asada. Moskva i dalje pruža utočište porodici Asad, ali al Sharaa pokazuje pragmatizam: ekonomski i vojni benefiti saradnje sa Vladimirom Putinom teško su zamjenjivi. Ruske baze u Siriji ponovo funkcionišu punim kapacitetom, a energetski i sigurnosni sporazumi učvršćuju odnos.
Otvoreno pitanje ostaje broj stranih boraca, džihadista koji su se borili uz Al Sharaau. Neki od njih danas drže pozicije u vojsci, a u izvještajima o represiji nad druzima, alavitima i hrišćanima često se spominju njihova imena. Vlada još nije otvorila nijednu ozbiljnu istragu.
Na kraju, ne može se zanemariti ni nepoželjna prisutnost Izraela. Ne vjerujući obećanjima Damaska, Tel Aviv je proširio okupacioni pojas na Golanu i intenzivirao vojne operacije. Izraelska avijacija izvršila je desetine udara na sirijske vojne ciljeve, nazivajući ih „preventivnim akcijama“ protiv neprijateljskih snaga. Damask zasad odgovara samo protestnim notama.
Sirija je, stoga, formalno u miru, ali u realnosti ostaje poprište geopolitičkog nadmetanja, u kojem pet sila kroji budućnost zemlje, svaka prema vlastitim interesima, a rijetko prema interesima sirijskog naroda.
IZVOR: ABC
