Bihać je bio meta zbog prisutnosti njemačkih i ustaških vojnih snaga, ali i zbog logističkih centara koji su opskrbljivali trupe. Nažalost, saveznički napadi često su bili neselektivni, pogađajući civilne ciljeve i uzrokujući velike gubitke među stanovništvom

Savezničko bombardiranje Bihaća 17. maja 1944. godine predstavlja jednu od najtragičnijih epizoda u historiji ovog grada tokom Drugog svjetskog rata. Tog dana, u prijepodnevnim satima, oko 11:00 sati, nebo iznad Bihaća ispunilo je trideset i šest savezničkih aviona, koji su sa sobom donijeli razornu snagu bombi težine 250, 500 i 1000 kilograma. Cilj bombardiranja bio je vojna infrastruktura, no posljedice su bile katastrofalne za civilno stanovništvo i urbanu jezgru grada.

Tokom Drugog svjetskog rata Bihać je bio dio takozvane Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a grad je imao strateški značaj zbog svog položaja na raskršću važnih prometnih pravaca i blizine granice s okupiranom Italijom.

U proljeće 1944. godine savezničke snage, predvođene angloameričkim zračnim snagama, intenzivirale su napade na područja pod kontrolom Sila Osovine, uključujući i NDH, s ciljem slabljenja njemačke vojske i njenih saveznika.

Bihać je bio meta zbog prisutnosti njemačkih i ustaških vojnih snaga, ali i zbog logističkih centara koji su opskrbljivali trupe. Nažalost, saveznički napadi često su bili neselektivni, pogađajući civilne ciljeve i uzrokujući velike gubitke među stanovništvom.

Bombardiranje Bihaća 17. maja 1944. bilo je dio šire savezničke strategije zračnih napada na Balkanu. Posljedice su bile katastrofalne.

Bombardiranjem je gotovo u potpunosti sravnjeno sa zemljom središte Bihaća. Teško su stradale gradske četvrti Harmani i Nova Četvrt. Potpuno je uništeno 50 zgrada, dok je više od 300 objekata bilo oštećeno. Uništene su ili teško oštećene brojne javne ustanove: zgrada Župske redarstvene oblasti, Sudbenog stola, Gradskog poglavarstva, poštanskog ureda, civilne zarazne i vojničke bolnice te Samostan časnih sestara “Sveti Josip”. Posebno se ističe uništenje zgrade Hrvatskog mjesnog zapovjedništva, koja je služila kao ključno opskrbno središte.

Pogođena je i komunalna infrastruktura. U potpunosti je uništena poštanska brzoglasna mreža, električna mreža je devastirana, a gradski vodovod pretrpio je djelomična oštećenja. Otežavajuća okolnost bila je nedostatak rezervnih materijala – žica, stubova i tehničkih sredstava – zbog čega grad još dugo nakon napada nije imao električno osvjetljenje ni telefonske veze.

Posebno teške posljedice izazvao je požar koji je izbio na više lokacija u gradu. Iako su lokalni vatrogasci pokazali iznimnu hrabrost i predanost, njihova borba bila je otežana zbog nedostatka opreme – većina vatrogasnih sredstava bila je uništena tokom ranijih sukoba, posebno za vrijeme partizanske vladavine.

Iako se tačan broj stradalih u bombardiranju nije mogao odmah utvrditi zbog ruševina koje su prekrivale mnoge žrtve, procjene Župskih vlasti govore o oko 400 poginulih civila. Tadašnji mediji u NDH, poput lista Nova Hrvatska, objavljivali su brojke koje su se kretale između 250 i 424 mrtvih. Najveći broj žrtava otkriven je u kući učitelja Sulejmana Delića, gdje je 70 osoba izvučeno iz ruševina.

Ranjeni civili također su bili brojni. Oko 30 ih je smješteno u bihaćku bolnicu odmah nakon napada, a mnogima je pružena pomoć u kućnim uvjetima, s obzirom na preopterećenost zdravstvenih ustanova. Scene razaranja i gubitka bile su stravične – građani su danima tražili nestale članove obitelji, a mnoge porodice su u jednom danu izgubile više članova.

U danima nakon bombardiranja Bihać su posjetili visoki dužnosnici NDH: ministar Oružanih snaga Anto Vokić, tajnik Ureda potpredsjednika Vlade Namik Kulenović, ministar Ministarstva skrbi za postradale krajeve Mehmed Mehičić i državni tajnik Ministarstva unutrašnjih poslova dr. Vladimir Sabolić. Nakon ovih posjeta, grad Bihać dobio je finansijsku pomoć od 10 miliona kuna te pomoć u vidu hrane i odjeće, dopremljenu vojničkim transportom iz Zagreba.

Među objektima od izuzetnog historijskog, kulturnog i duhovnog značaja koji su stradali u bombardiranju, najviše pažnje izaziva uništenje Crkve sv. Ante Padovanskog. Ova crkva, sagrađena krajem 19. stoljeća, predstavljala je jedno od arhitektonskih i simboličkih obilježja Bihaća.

Gradnju crkve inicirao je župnik fra Ambrož Radmanović između 1884. i 1886. godine, a nastavio ju je fra Franjo Duljilović. Prva faza gradnje dovršena je 1891. godine. Druga faza nadogradnje odvijala se pod vodstvom fra Alojzija Mišića, koji je 1899. godine produžio crkvu i dogradio polukružno svetište.

Trećom fazom crkva je dobila trobrodni izgled i zauzimala površinu od 900 kvadratnih metara. Bila je smještena na Žabeli, jednoj od najljepših lokacija u gradu, gdje je dominirala prostorom zajedno s Fethijom i Kapetanovom kulom.

Visoki zvonik, visok 50 metara, bio je osobito upečatljiv – njegova visoka, pravokutna silueta postala je sinonim za grad. Crkva sv. Ante Padovanskog smatrana je tada “najljepšom crkvom u Bosni Srebrenoj” i istinskim remek-djelom sakralne arhitekture.

Sedamnaestog je maja crkva potpuno srušena. Ostao je stajati samo zvonik – gotovo čudesno netaknut, poput nijemog svjedoka tragedije. Fra Berislav Gavranović bilježi kako su muslimani u Bihaću u danima nakon rušenja crkve govorili: „Eh, nema više našega ponosa u Bihaću!“ – što dovoljno govori o mjestu koje je ova građevina imala u srcima svih građana, bez obzira na vjeru.

Nakon završetka rata, zvonik je preživio dodatna oštećenja tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1990-ih. Ipak, prava tragedija dogodila se već u poratnom razdoblju. Narodni odbor Bihaća oduzeo je Župi cijeli teren oko crkve, uključujući i grobnicu bihaćkog plemstva i ostatke crkve. Na Božić 1952. godine Vrhovni sud iz Beograda donio je rješenje kojim se cijeli prostor oduzima, a zvona sa zvonika moraju biti demontirana. Zvona su skinuta tek 1959. godine i čuvana su u župnoj kući.

Izgradnja nove crkve Sv. Ante u Bihaću dogodila se zahvaljujući fra Viktoru Šakiću između 1970. i 1972. godine. Zvona iz porušene crkve ponovno su našla svoje mjesto – ovoga puta na novom zvoniku.