Kako čovjek uči dok je živ, tako u govornoj praksi ovdašnjeg čovjeka postoji jedna zanimljiva izreka kojom se na izvjestan način sublimira nekoliko motiviranih spoznajno-emocionalnih kategorija, kao što su reakcija koja obuhvaća iznenađenost, začuđenost pa i pretjerivanje u procesu saznavanja nekih pojava.

Riječ je o izreci: “Da sam jučer umro – ne bih znao… etimologiju imenice tvor”. Dakle, ovdje je nekoliko ključnih riječi ove sentence: jučer, umrijeti, znati, preko kojih se koncipira navedena efektna rečenica prema kojoj nekad važan, a nekad i bizarno nevažan odgovor na neko pitanje može biti garant nekih uobičajenih znanja i saznanja. Smion i hiperboličan konstrukt, nema šta.

E pošto je spomenut slučaj tvora, treba reći nešto o ovom fenomenu. Stanje u slavenskim jezicima nije potpuno jasno, ali se na osnovu nekih podataka o naizgled teško dokučivoj etimologiji mogu naći objašnjenja u nekim rječnicima i izvorima. Naime, etimologija riječi tvor odnosi se na zadah (za–dah-), gdje je za– prefiks, a korijenska baza je dah-, koja je u prasl. glasila *dъhъ, odakle je dobijen savremeni oblik dah, a iz koje se izvodi i imenica zadah, pošto današnji i ondašnji tvor ima snažan i jak zadah zbog sekreta koji luči u odbrambene svrhe.

Prema Bernekeru, prasl. oblik ove imenice glasio je *dъchorъ, tj. sastavljen od elemenata *dъch–orъ, gdje je korijenski element *dъch– nosilac temeljnog leksičkog značenja. Kad je u kasnijem periodu razvoja bosanskog jezika poluglas (koji se nalazi između d i h) ispao zbog tzv. slabe pozicije, došlo je do kontakta suglasnika u skupini dh-, koja je teška za artikulaciju, pošto je došlo do spajanja navedenih elemenata u inicijalnoj poziciji. Kako bi se prevazišao ovaj artikulacijski problem, došlo je do uproštavanja skupine na način da je umjesto –h– dobijen –v-, a inicijalno d– jednačilo se po zvučnosti, mada se moglo očekivati da je prvo d– prešlo u t– po zvučnosti, a da se kasnije –h– zamijenilo s –v-.

Međutim, promjene koje su se događale u organskom idiomu reflektirale su se na različite načine, tako da u nekim bosanskim govorima postoji izraz za tvora u deminutivu – forić, prema zabilježenoj potvrdi Krajiških izreka i poslovica Amira Sijamhodžića (u dvama izdanjima), u kojoj se kaže da neko “smrdi k'o forić”, kako je to slučaj u Bosanskoj Krajini, a što može implicirati promjenu th– u f-, iako nije potpuno isključena mogućnost i da se tv– preobrazilo u f-, premda je ovo sekundarna mogućnost.

Zapravo, ovaj bosanski narodni relikt – forić, u značenju deminutiva, direktno potvrđuje navedenu situaciju u vezi s razvojem ove imenice, pored onoga što nudi npr. poljska jezička situacija u kojoj je registriran oblik tchorz, odnosno češki thoř, ruski chorь, gdje su potvrđeni principi promjene izraza na način da je u poljskom i češkom jednačen po zvučnosti d-, dok je u ruskom potpuno ispao, ali se sačuvao element h-, koji s ostatkom riječi čini cjelinu.

Dakle, bosanski govorni idiom fragmentarno se sačuvao, odrazivši neko arhaičnije stanje u procesu jezičkog razvoja: “Smrdi k'o forić”. Zanimljiv fenomen!

Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.