Španija je nakon smrti Francisca Franca 1975. godine bila zemlja na ivici rasula: vojska podijeljena, ekstremisti spremni na nasilje, institucije skrojene da čuvaju diktaturu. Ipak, u samo deset godina pretvorila se u jednu od najstabilnijih evropskih demokratija. „Špansko čudo“ je priča o hrabrosti Adolfa Suáreza, viziji kralja Juana Carlosa i odlučnosti miliona građana da prekinu s naslijeđem straha, bez ponavljanja najmračnijih stranica svoje prošlosti

Kada je 20. novembra 1975. godine objavljeno da je general Francisco Franco umro, nakon gotovo četiri decenije brutalne diktature, malo ko je mogao zamisliti da će Španija u samo deset godina postati funkcionalna, pluralna i stabilna demokratija. Zemlja duboko podijeljena građanskim ratom, obespravljena represijom, uplašena ekstremizmom i zarobljena u institucijama skrojenim da produže vladavinu diktatora, djelovala je osuđena na nastavak nasilja i haosa.

Ipak, dogodilo se ono što se tada činilo nezamislivim: Španija je u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama izvela jednu od najuspješnijih tranzicija u savremenoj evropskoj historiji. Britanski historičar Paul Preston tu priču s pravom naziva „španskim čudom“.

Da bi se razumjela dubina tog uspjeha, mora se vratiti nekoliko decenija unazad. Franco je svoju vlast gradio na teroru i strahu od „povratka crvenih“, koristeći medije i školstvo za sistematsku indoktrinaciju. Međutim, nakon sloma nacističke Njemačke i fašističke Italije 1945. godine, njegove ambicije o fašističkoj Europi nestale su u ruševinama Trećeg Reicha. Španija je ostala izolovana, a sam Franco shvatio je da svoj režim mora „prepakovati“ kako bi ga Zapad tolerisao.

Njegov bliski saradnik, admiral Luis Carrero Blanco, osmislio je fintu: Španija će postati „kraljevina“, ali bez kralja. Zakonom o sukcesiji iz 1947. godine Franco je proglašen regentom s pravom da izabere vlastitog nasljednika. Tek 1969. godine objavio je ime: princ Juan Carlos, unuk posljednjeg kralja Alfonsa XIII. Ali ovo nije bila restauracija monarhije; falangisti su odabrali „svog“ kralja, uvjereni da će nastaviti njihovu politiku.

Ni slutiti nisu mogli da će Juan Carlos, ovaj tihi i naizgled lojalni nasljednik, postati ključna figura koja će Španiji otvoriti vrata demokratske budućnosti.

Početkom sedamdesetih Franco je star i iscrpljen, a stvarno upravljanje preuzima Carrero Blanco. Njegov odgovor na proteste radnika, studenata i opšta previranja bio je još žešća represija, što je dodatno radikaliziralo društvo i udaljilo mnoge od režima. ETA ga je stavila na listu neprijatelja i 20. decembra 1973. godine digla u zrak njegov automobil u Madridu. Bio je to atentat koji je simbolički raskinuo kičmu režima.

Njegov nasljednik Carlos Arias Navarro nije bio dorastao zadatku; talas otpora rastao je, a umjereni djelovi režima i opozicije sve više su vjerovali da bez pregovora zemlja ide prema krvoproliću.

Franco je Španiju vodio kao da upravlja osvojenom zemljom. Elita koja ga je dovela na vlast, vojska, Crkva, zemljoposjednici, industrijalci, ostala je okosnica režima. Nacionalistički fanatizam i strah držali su sistem na okupu, dok su mediji i škole učvršćivali narativ o vanjskoj i unutarnjoj prijetnji.

Nakon Francove smrti nasljednici diktature kontrolirali su ključne poluge moći: vojsku, policiju, civilnu gardu, birokratiju. Nisu imali namjeru prepustiti ih bez borbe. Ipak, u zemlji su se počele nazirati pukotine: masovni protesti, zahtjevi radnika i studentski pokreti, te neprestani rast separatizma na sjeveru jačali su uvjerenje da je demokratski iskorak jedina šansa da se izbjegne ponovni građanski rat.

Ključnu ulogu u otvaranju procesa odigrao je Torcuato Fernández-Miranda, stručnjak za ustavno pravo i Juan Carlosov učitelj. „De la ley a la ley“ – „od zakona prema zakonu“ bio je njegov moto. Reforma mora biti legalna, ali mora uništiti strukture koje su Franca držale na vlasti.

Za premijera je 1976. izabran mladi funkcioner režima, Adolfo Suárez, čovjek od sistema, ali s političkom inteligencijom i hrabrošću da ga demontira iznutra. Dok je Španiju potresao val protesta, štrajkova i nasilja, Suárez i Fernández-Miranda gurali su kroz Francove institucije zakon o političkoj reformi koji će omogućiti prelazak u demokratiju.

U novembru 1976. Cortes, sastavljen većinom od Francoistčkih poslanika, izglasao je vlastito ukidanje, historijski čin koji je sam Suárez ironično nazvao „harakiri“ režima. Referendumom u decembru 90 posto građana odabralo je političku transformaciju. Masovna izlaznost pokazala je pravu snagu naroda spremnog na žrtvu kako bi okončao decenije straha.

Prvi demokratski izbori održani su u junu 1977. Suárez je stvorio Uniju demokratskog centra (UCD), labavu koaliciju centrističkih grupa, i pobijedio zahvaljujući vještom korištenju državnih medija. Socijalisti (PSOE) bili su drugi, dok su komunisti i tvrda desnica prošli slabije.

Najopasniji potez tranzicije, legalizacija Komunističke partije Španije, izazvao je bijes vojske. ETA je istovremeno napadala oficire, a ultradesničarski krugovi pripremali zavjeru za povratak diktature. Španija je ušla u kritičnu fazu: demokratija je postojala na papiru, ali je vojska disala kao u Francovo doba.

U januaru 1981. Suárez je podnio ostavku. Njegov pad potaknuo je nezadovoljne generale. U Corte su 23. februara upali pripadnici Civilne garde predvođeni pukovnikom Antoniom Tejerom i zarobili kompletan državni vrh. U Valenciji su tenkovi izišli na ulice pod zapovjedništvom generala Milansa del Boscha.

Ključni trenutak bio je istup Juan Carlosa na televiziji u uniformi vrhovnog komandanta. Jasno je poručio da brani ustav i naredio vojsci da ostane u kasarnama. U dramatičnom telefonskom razgovoru s generalom Milansom rekao je riječi koje su putč praktično ugasile: „Ako želite da uspijete, morate me ubiti. Neću abdicirati, niti ću napustiti Španiju.“ Do jutra puč je propao. Zavjerenici su završili u zatvoru. Demokratija je preživjela.

Pobjeda socijalista 1982. označila je završetak turbulentnog tranzicijskog perioda. Juan Carlos više nije morao gasiti požare; postao je ustavni monarh koji nadgleda parlamentarizam, dok se vlada bavi rješavanjem pitanja Baskije, rastom ekonomije i pregovorima o ulasku u Evropsku zajednicu. Tranzicija je ostala nesavršena, mnogi zločini frankizma nikada nisu procesuirani, ali društveni dogovor bio je jasan: nikada više rat, nikada više diktatura.

Španska tranzicija nije bila čudo zato što je bila laka ili zato što su je vodili politički genijalci. Bila je čudo jer je društvo, svjesno cijene građanskog rata, odlučilo da se nikada više neće vratiti u mrak. Paul Preston ističe da su hrabrost Adolfa Suáreza, vizija Juan Carlosa i odluka miliona građana da podrže kompromis bili stubovi procesa koji je promijenio lice Evrope. Na pedesetu godišnjicu Francove smrti, Španija ostaje primjer da čak i najtvrđe diktature mogu biti razorene ali samo ako postoji jasna volja naroda da gradi budućnost bez straha, osvete i podjela.

Cijeli tekst pročitajte u BBC History Magazine