Kako je Moskva svoj izvoz plina prekrojila u oružje, energetska sigurnost postala je pitanje nacionalnog opstanka za mnoge evropske države. Rat je katalizirao tektonski pomak: potraga za alternativnim energetskim rutama, pouzdanim dobavljačima i geopolitički stabilnim tranzitnim koridorima postala je strateški prioritet. U ovom promjenjivom okruženju, Turska se pozicionira kao centralni igrač, ne samo tranzitna zemlja, već i regionalno energetsko čvorište.

Decenijama je energija bila više od robe. Bila je pokretač političke moći, geopolitičkog rivalstva i oružanih sukoba. Kontrola nad prirodnim resursima oblikovala je saveze, izazivala ratove i prekrajala regionalne mape utjecaja. Kao što je Daniel Yergin primijetio u svojoj značajnoj knjizi “Nova mapa: Energija, klima i sukob nacija”, objavljenoj dvije godine prije potpune ruske invazije na Ukrajinu, energetski resursi sve više postaju središnja tačka globalnog vojnog prestrojavanja i međunarodnih napetosti. Njegova predviđanja pokazala su se jezivo tačnim.

Jedan od najilustrativnijih primjera ove dinamike je ruski rat protiv Ukrajine, koji traje skoro 12 godina od 2014. godine. Sukob ne samo da je izazvao evropsku sigurnosnu arhitekturu, već je i prisilio Evropsku uniju i NATO da preispitaju svoju duboko ukorijenjenu energetsku zavisnost od Rusije. Na primjer, Evropska unija je smanjila svoju ovisnost o uvozu ruskog plina sa 45% u 2021. na 19% do 2024. godine, uglavnom zahvaljujući REPowerEU planu pokrenutom u maju 2022. godine.

Međutim, djelimični oporavak tokova ruskog plina potaknuo je Evropsku komisiju da uvede novi plan usmjeren na potpuno okončanje ovisnosti bloka o ruskoj energiji. Strategija predviđa potpuno ukidanje ruskog plina do 2027. godine, uz ograničenja novih ugovora o nafti i nuklearnoj energiji. Očekuje se da će države članice do kraja 2025. godine podnijeti nacionalne planove, osiguravajući koordiniranu tranziciju prema čistoj energiji i diverzificiranim lancima snabdijevanja kako bi se zaštitila energetska sigurnost Evrope.

Turska intervenira

Kako je Moskva svoj izvoz plina prekrojila u oružje, energetska sigurnost postala je pitanje nacionalnog opstanka za mnoge evropske države. Rat je katalizirao tektonski pomak: potraga za alternativnim energetskim rutama, pouzdanim dobavljačima i geopolitički stabilnim tranzitnim koridorima postala je strateški prioritet. U ovom promjenjivom okruženju, Turska se pozicionira kao centralni igrač, ne samo tranzitna zemlja, već i regionalno energetsko čvorište.

Turska se pozicionira kao kamen temeljac nove evropske arhitekture energetske sigurnosti kroz razvoj nove regionalne inicijative – “Caspian Mix Hub”. Ovaj projekat ima za cilj konsolidaciju isporuka prirodnog gasa iz Azerbejdžana, Kazahstana, Turkmenistana i drugih kaspijskih država, stvarajući pouzdanu rutu snabdijevanja Evrope koja zaobilazi rusku infrastrukturu.

Proširenje Južnog gasnog koridora (SGC) – koje podržavaju i EU i NATO – centralni je element ove vizije. Iako je sistem gasovoda TANAP-TAP već operativan, Evropa se i dalje suočava sa strukturnim nedostatkom prirodnog gasa, za koji se predviđa da će trajati najmanje do 2030. godine. Povećanje kapaciteta SGC-a na 20-24 milijarde kubnih metara godišnje moglo bi značajno zamijeniti prethodne količine uvezene iz Rusije. Ovo označava strateški pomak, smanjujući ranjivost EU na energetske ucjene i jačajući njenu autonomiju na globalnom tržištu gasa.

Ruska invazija na Ukrajinu u punom obimu 2022. godine izazvala je niz geopolitičkih prestrojavanja širom postsovjetskog prostora — i nigdje ova promjena nije vidljivija nego u Centralnoj Aziji. Tokom proteklih nekoliko godina, zemlje poput Kazahstana, Uzbekistana, pa čak i tradicionalno proruske države poput Kirgistana, počele su diverzificirati svoje prioritete vanjske politike i smanjiti preveliko oslanjanje na Rusiju u sigurnosnim, trgovinskim i energetskim pitanjima. Rat je otkrio strateške rizike političke i ekonomske ovisnosti o Moskvi, ohrabrujući vlade Centralne Azije da traže nova partnerstva, jačaju regionalnu saradnju i aktivnije se angažuju s akterima poput Turske, Kine, Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Ovaj trend nije samo reaktivan, već odražava dublju, dugoročnu rekalibraciju njihovih međunarodnih strategija.

Ključno čvorište

Jedan od najznačajnijih pomaka u ovom regionalnom rekalibriranju je rastuće energetsko preusmjeravanje između Centralne Azije i Turske. Zemlje poput Turkmenistana i Kazahstana, koje zajedno drže preko 17% svjetskih rezervi prirodnog plina, intenzivirale su svoje napore da diverzificiraju izvozne rute i smanje ovisnost o Rusiji. U tom kontekstu, Turska se pojavila kao strateški most koji povezuje kaspijske resurse s evropskim tržištima.

Projekat Caspian Mix Hub pozicionira Tursku kao centralno čvorište u novoj energetskoj osi Istok-Zapad koja se proteže od Kaspijskog mora preko Anadolije do Evropske unije. Zaobilazeći infrastrukturu pod kontrolom Rusije, ovaj koridor slabi utjecaj Moskve na regionalne lance snabdijevanja i ograničava njen utjecaj na evropsku energetsku sigurnost. Istovremeno, rastuće veze Ankare s Azerbejdžanom, Gruzijom, Kazahstanom i Turkmenistanom učvršćuju njen utjecaj u turskoj i crnomorskoj regiji – jačajući njenu ulogu unutar NATO-a, Organizacije turskih država i evropske energetske diplomatije.

Dok se Evropa kreće ka okončanju svoje energetske ovisnosti o Rusiji, Turska se pojavljuje ne samo kao tranzitni koridor već i kao ključni arhitekta regionalne energetske stabilnosti. Kroz inicijativu “Caspian Mix Hub”, Ankara razvija infrastrukturu koja miješa i certificira plin od više dobavljača širom Centralne Azije i Kavkaza, nudeći Evropi transparentnu i politički neutralnu rutu snabdijevanja. Ova inovativna uloga omogućava Turskoj da ukloni oznaku „ruskog porijekla“ sa energetskih tokova, smanjujući političke rizike i štiteći evropska tržišta od utjecaja Kremlja.

Strateške dividende za Tursku su značajne. Pored povećanih prihoda od tranzita, Ankara jača svoju diplomatsku težinu u regionalnim i energetskim dijalozima na nivou EU. Kako se ruski tokovi gasa smanjuju, svaka milijarda kubnih metara zamijenjena kaspijskim alternativama slabi finansijsku osnovu ratne ekonomije Moskve i njenu sposobnost da vrši dugoročni pritisak na Evropu.

U kontekstu tekućeg rata u Ukrajini, potreba Evrope za pouzdanom i predvidljivom isporukom energije je ključna. Turska, zahvaljujući svojoj geografiji i proširenju partnerstava, jedinstveno je pozicionirana da garantuje tu stabilnost. Njen proaktivni angažman transformiše je u ključnog energetskog partnera Evropske unije, ne samo u smislu tokova gasa već i u širem kontekstu geopolitičke sigurnosti.

Efekat bumeranga za Rusiju

Pokušaj Moskve da pokori Ukrajinu i prisili evropske države na dublju zavisnost, posebno u oblasti energetike, dramatično joj se obio o glavu. Umjesto da konsoliduje svoj uticaj, Rusija je pokrenula dalekosežnu stratešku rekalibraciju. Evropske nacije su ubrzale napore da smanje zavisnost od ruskog gasa, nafte i nuklearnog goriva. Istovremeno, države Centralne Azije su tražile veću autonomiju, bliže se povezujući s alternativnim partnerima poput Turske i Evropske unije.

Jedan od najjasnijih rezultata ove promjene je da je Evropa dobila novi instrument geopolitičkog utjecaja. Svaka milijarda kubnih metara plina preusmjerena iz Kaspijskog regiona slabi ruski energetski utjecaj. Erozija prisustva Moskve na južnom energetskom tržištu, posebno nakon neuspjeha projekta Južni tok, značajno je ograničila njeno geopolitičko manevriranje u regiji Crnog mora.

Strateški, Rusija doživljava dvostruki gubitak. S obzirom na to da su sjeverne izvozne rute osakaćene sankcijama EU i oštećenom infrastrukturom, a južni koridor sada izmiče dohvatu, Moskva se suočava s gotovo potpunim kolapsom svoje bivše dominacije na evropskim energetskim tržištima. Evropska unija je, zauzvrat, stekla neviđeni stepen slobode u oblikovanju vlastite energetske budućnosti – one koja je diverzificiranija, održivija i otpornija na politički pritisak.

Uspon Turske kao strateškog energetskog čvorišta dodaje ključni sloj ovom preusmjeravanju. Postavši ključni posrednik u protoku energije izvan Rusije, Ankara jača svoju geopolitičku ulogu ne samo u Evropi već i širom Evroazije. Za Ukrajinu, ova transformacija predstavlja značajnu regionalnu pobjedu: kako euroatlantski saveznici poput Turske i EU jačaju svoje pozicije u energetskoj sigurnosti, oni jačaju strateško okruženje koje je usklađeno s nacionalnim interesima Ukrajine i slabe sposobnost Rusije da vrši prisilu.

Izvor: Turkiye Today