Nastala iz tame, bez hitova i turneje, „Nebraska“ je postala jedno od najhrabrijih muzičkih djela 20. stoljeća. Novi film „Deliver Me From Nowhere“ otkriva kako je Bruce Springsteen, suočen s vlastitim demonima, stvorio album koji je iz očaja izgradio ljepotu
Tačno 43 godine nakon što je objavljen jedan od najneobičnijih albuma u historiji rocka, Bruce Springsteen ponovo je u središtu pažnje. Film “Deliver Me From Nowhere”, koji 24. oktobra stiže u kina, donosi bolnu i inspirativnu priču o nastanku Nebraske, albuma koji niko osim njega nije želio.
Istog dana izlazi i luksuzno reizdanje Nebraska ’82: Expanded Edition, na četiri diska s do sada neobjavljenim materijalom. Reditelj filma je Scott Cooper, a u ulozi Springsteena briljira Jeremy Allen White, poznat iz serije The Bear.
No prije nego što je postao muzički artefakt, Nebraska je bila ljudska drama nastala iz tame u koju je Springsteen upao u trenutku kad je bio na vrhuncu slave.
U septembru 1981. godine, tridesetdvogodišnji Bruce Springsteen završio je turneju za svoj dvostruki album The River. Bio je omiljeni glas Amerike, simbol radničke klase, čovjek koji je spajao rock i soul s pričama o slobodi i potrazi za smislom. „Bio sam na mjestu o kojem sam sanjao cijeli život,“ priznaće kasnije. A onda potpuni kolaps. „Udario sam u zid za koji nisam znao da postoji.“
U mjesecima nakon turneje, Springsteen se povukao u samoću. Ono što je uslijedilo bio je proces suočavanja s demonima koji su ga pratili još iz djetinjstva, prije nego što je postao zvijezda. Rezultat tog unutarnjeg sudara bio je Nebraska (1982), ogoljeni, sumorni, ali nevjerovatno iskren album. CBS ga nije htio objaviti. „Previše je mračan,“ rekli su direktori. Springsteenov odgovor bio je još radikalniji: „Neće biti singlova, neće biti turneje, neće biti promocije. Ne želim ni biti na naslovnici.“ Uprkos svemu, Nebraska je objavljena i stigla do trećeg mjesta američkih top-lista bez ijedne reklame.
Autor biografije “Deliver Me From Nowhere”, Warren Zanes, objašnjava da Nebraska nije bila planirani projekt, nego terapija. „Bruce je pokušavao preživjeti. Govorio je o dječačkim ranama koje su trovale njegovo odraslo ja. Kad se vratio s turneje, duhovi su ga čekali ispred vrata stana.“
Najdublja rana bila je odnos s ocem, Douglasom Springsteenom, alkoholičarem i bipolarnim čovjekom čiji su ispadi bijesa obilježili Bruceovo djetinjstvo. Majka bi ga slala po oca u pab, a on bi se kao dječak sklupčao u krevet i prekrivao uši. Strah se vratio decenijama kasnije, kad su se svjetla pozornice ugasila. Nebraska je bila njegov način da mu se suprotstavi.
Springsteen je tada bio bez partnerke i bez vlastite kuće. Iznajmio je malu kuću u Colts Necku, na obali New Jerseya. U potpunoj izolaciji, uz akustičnu gitaru i harmoniku, počeo je zapisivati sjećanja i strahove. Čitao je mračne priče Flannery O’Connor i gledao film Badlands Terrencea Malicka, priču o mladiću i djevojci koji su krenuli u krvavi pohod kroz američku preriju. Upravo ta priča inspirisala je naslovnu pjesmu albuma.
„Vidjeh je kako stoji u dvorištu, vrti palicu majoretkinje. / Izašli smo da se provozamo, gospodine. / I deset nevinih ljudi je umrlo,“ pjeva Springsteen u „Nebrasci“, preuzimajući glas serijskog ubice. Kasnije je objasnio: „Album govori o izolaciji u Americi. Šta se događa kad čovjek izgubi vezu s prijateljima, zajednicom, državom, poslom? Tad sve postaje farsa i u tom trenutku može se dogoditi bilo šta.“
Tokom nekoliko intenzivnih dana, Bruce je napisao cijeli niz priča o ljudima na rubu.
U „Atlantic City“ mladić bez perspektive moli djevojku da mu se pridruži u mafiji.
U „Johnny 99“ nezaposleni radnik ubija policajca i dobija 99 godina zatvora.
U „State Trooper“ bjegunac moli da ga ne zaustave. U „Mansion on the Hill“ vraća se uspomenama iz djetinjstva, dok u „My Father’s House“ sanja o pomirenju s ocem.
To nisu bile obične pjesme, bile su to male američke tragedije, baladi o izgubljenima i zaboravljenima, ljudima koji nisu našli svoje mjesto pod suncem. „Bruce je uvijek bio pjesnik nade, ali Nebraska je izuzetak. Tu nema svjetla. To je album o prelijepom očaju – svaka pjesma je potraga za razumijevanjem gdje ga nema. I upravo to ga čini jedinstvenim. Niko drugi ne bi mogao snimiti tako ogoljeno djelo. To je Bruce Springsteen u svom najtužnijem, ali i najljepšem izdanju“, kaže Elliott Murphy, Springsteenov dugogodišnji prijatelj i kolega.
Zvučno, Nebraska je sve suprotno onome što je publika očekivala od Springsteena. Bez bubnjeva, bez prateće E Street Bande, samo glas, gitara i šum trake.
„Privukla me ta sirovost,“ kaže Murphy. „U svakoj pjesmi čuje se ritam klasičnog rock’n’rolla, ali tekstovi su brutalno realni. Bio sam zapanjen kako je Bruce stvorio nešto toliko lijepo iz čiste tragedije.“
Zanes priznaje da ni sam u početku nije razumio album: „Odrastao sam slušajući njegove himne poput Thunder Road. Kad sam prvi put čuo Nebraska, bio sam razočaran. Ali što sam je više slušao, to sam više shvatao, ti likovi su bili mi.“
Prvobitna ideja bila je da demo snimke s kasete posluže kao osnova za studijski album s bendom. No čim su dodali bubnjeve, klavijature i gitare, nestala je tišina i napetost koja je činila te pjesme posebnima. Springsteen je shvatio da je savršenstvo u nesavršenstvu, u šumu, u pauzama, u glasu koji šapuće o očaju. Nakon nekoliko sedmica s kasetom u džepu, odlučio je da upravo te snimke budu album. „Bio je to čin ludosti i genijalnosti,“ kaže Zanes. „Niko ne objavljuje kućne demo snimke. Ali Bruce je znao da bi ih svaka dodatna obrada ubila.“
U tom trenutku, počeo je prepoznavati znakove depresije. „Ljudi se ne mijenjaju u sunčanim danima,“ rekao je kasnije, „nego u onim najtežim.“
Iako pjesme ne nude izlaz, Nebraska je, paradoksalno, postala album koji donosi utjehu. „U svima nama postoji mrlja,“ piše Zanes, „nešto što nas tjera da bježimo od svijeta, kao likovi iz Nebraske. Bruce je pokazao da nije sramota prepoznati tu tamu i da nas umjetnost može povezati u tom osjećaju.“
Mnogi su se, zahvaljujući tom albumu, osjećali manje sami. Murphy ga opisuje kao „autentično kinematografsko iskustvo, kao da sjediš u mračnoj sali negdje u Teksasu i gledaš film o ljudskoj duši.“
Menadžer Jon Landau stajao je uz Springsteena u toj neobičnoj odluci. „Još me fascinira taj potez,“ kaže Zanes. „Njegova nelogičnost bila je upravo ono što ga je učinilo lijepim. Kao događaj koji te zaustavi i natjera da se zapitaš imam li i ja svoj Nebraska trenutak, onaj u kojem biram istinu, bez obzira na posljedice?“
Upravo prije objave albuma, po Landauovom savjetu, Springsteen je otišao na psihoterapiju. Nikada s njom nije prestao.
Danas, više od četiri decenije kasnije, Nebraska se smatra jednim od ključnih albuma američke muzičke tradicije, mostom između folk realizma Woodyja Guthrieja i introspektivne poezije Boba Dylana. Iako bez komercijalnih ambicija, oblikovala je generacije kantautora. Zanes zaključuje: „Nebraska je dokaz da umjetnost ne mora biti glasna da bi bila snažna. Ponekad je najdublji krik onaj koji se jedva čuje.“
A Bruce Springsteen, tada tridesetdvogodišnji čovjek izgubljen između slave i samoće, izgradio je iz vlastite tame nešto što još uvijek svijetli, tihim, ali neugasivim svjetlom.
IZVOR: El Pais
