Iranski nuklearni program, koji danas izaziva zabrinutost na globalnoj razini, ima korijene u daleko mirnijim vremenima, ali se tokom desetljeća pretvorio u jedan od najkontroverznijih svjetskih problema.

Dok se u Omanu ovog vikenda održavaju indirektni pregovori između iranskog ministra vanjskih poslova, Abbasa Araghchija i američkog izaslanika za Bliski istok Stevea Witkoffa, svijet s nestrpljenjem čeka ishod koji bi mogao definirati budućnost odnosa između Teherana i Zapada. Istovremeno, američki predsjednik Donald Trump pojačava pritisak, a satelitski snimci otkrivaju šest bombardera B-2 Spirit na otoku Diego Garcia u Indijskom okeanu, spremnih za potencijalni napad na iranske nuklearne objekte.

Kako je Iran došao do tačke gdje ga se smatra prijetnjom sposobnom za izradu nuklearnog oružja u samo nekoliko sedmica i šta bi pregovori mogli postići, pita se ovog vikenda londonski Times.

Počeci iranskog nuklearnog programa sežu u 1953. godinu, kada je američki predsjednik Dwight Eisenhower održao govor „Atomi za mir“. Njegova vizija bila je promocija nuklearne tehnologije u civilne svrhe, poput zdravstva i energetike, kako bi se svijet udaljio od razornog potencijala viđenog u Hirošimi i Nagasakiju.

U tom kontekstu, 1967. godine Sjedinjene Američke Države isporučile su Iranu prvi nuklearni reaktor. U doba šaha, Iran je bio saveznik Zapada, a američki utjecaj bio je vidljiv na ulicama Teherana. Planovi su bili ambiciozni – izgradnja desetaka nuklearnih elektrana za osiguravanje energetske budućnosti zemlje.

Sve se promijenilo 1979. godine s Islamskom revolucijom, kojom je ajatolah Ruhollah Homeini preuzeo vlast. Odnosi s Amerikom, sada prozvanom „Velikim Sotonom“, naglo su prekinuti. Novi režim naslijedio je nuklearnu infrastrukturu, ali saradnja sa Zapadom postala je nemoguća. Prema stručnjacima, ključni trenutak u iranskoj nuklearnoj ambiciji bio je rat s Irakom od 1980. do 1988. godine. Tokom sukoba, Iran je trpio hemijske napade i raketiranje gradova, što je učvrstilo uvjerenje režima da nuklearno oružje može biti ključno za nacionalnu sigurnost. Iako je prvobitni fokus bio na obrani od Iraka, dugoročno je Amerika postala glavni protivnik u iranskoj strategiji.

Unatoč sve strožim američkim sankcijama, Iran je tokom slijedećih desetljeća napredovao u razvoju nuklearnog programa. Godine 2006. Teheran je objavio da je u postrojenju Natanz obogatio uranij na 3,5 posto, što je predstavljeno kao civilni pothvat. Međutim, obogaćivanje uranija često se smatra prvim korakom prema izradi nuklearnog oružja. Uranij obogaćen iznad 20 posto smatra se visoko obogaćenim, a za nuklearnu bombu potrebno je oko 90 posto čistoće.

Godine 2009. otkriveno je tajno postrojenje za obogaćivanje u Fordowu, smješteno duboko u planinama blizu svetog grada Qoma. Ovo postrojenje, zakopano na dubini od 80 do 90 metara, smatra se gotovo neuništivim čak i za najmoćnije američke bombe, poput „bunker-bustera“ GBU-57A/B kojeg mogu nositi samo bombarderi B-2 Spirit.

Fordow nije bio jedini izazov. Iran je pokazao sposobnost prilagodbe na vanjske prijetnje, uključujući sabotaže i kibernetičke napade. Početkom 2000-ih, Izrael, uz podršku SAD-a, započeo je kampanju usmjerenu na usporavanje iranskog programa. Godine 2010. otkriven je virus Stuxnet, za koji se vjeruje da su ga razvile američke i izraelske obavještajne službe, a koji je oštetio iranske centrifuge.

U narednim godinama, nekoliko iranskih nuklearnih naučnika stradalo je u atentatima, uključujući Mohsena Fakhrizadeha, ubijenog 2020. godine u napadu koji je navodno izvela izraelska obavještajna služba Mossad koristeći daljinski upravljano oružje. Unatoč tim naporima, Iran je nastavio jačati svoje planove, premještajući ključne objekte dublje pod zemlju i razvijajući nova postrojenja, poput drugog centra u Natanzu smještenog u planinama Karkas.

Godine 2015. došlo je do značajnog pomaka s potpisivanjem Sporazuma o nuklearnom programu (JCPOA) pod administracijom Baracka Obame. Ovaj sporazum ograničio je iranske zalihe obogaćenog uranija na 300 kilograma i čistoću na 3,67 posto, uz stroge inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

U zamjenu, Iran je dobio ublažavanje sankcija, što je trebalo potaći ekonomski oporavak i možda dovesti do liberalizacije režima. No, ta strategija nije donijela očekivane rezultate. Iran je nastavio finansirati regionalne proxy skupine, a mnogi na Zapadu smatrali su da je Teheran samo privremeno usporio svoje nuklearne ambicije.

Sve se promijenilo 2018. godine kada je Trump povukao SAD iz JCPOA-a i uveo politiku „maksimalnog pritiska“ kroz sankcije. Iran je odgovorio ubrzavanjem nuklearnog programa. Prema posljednjem izvještaju IAEA-e, Iran sada posjeduje 8.300 kilograma obogaćenog uranija, uključujući 275 kilograma na 60 posto čistoće – samo korak do razine potrebne za nuklearnu bombu.

Stručnjaci upozoravaju da bi Iran mogao proizvesti dovoljno materijala za jednu bombu u roku od sedam dana, a za sedam bombi u roku od tri sedmice. Ovi podaci dodatno zabrinjavaju jer se temelje na iranskoj saradnji s inspektorima, koja je u prošlosti bila upitna. Postoje strahovi da Iran možda skriva centrifuge ili druge tehnologije na tajnim lokacijama.

Danas, dok se indirektni pregovori održavaju u Omanu, situacija je napeta. Trump je jasno stavio do znanja da neće dopustiti Iranu da razvije nuklearno oružje, a prisutnost šest bombardera B-2 na Diego Garcii šalje snažnu poruku. Ovi avioni, sposobni nositi masivne „bunker-buster“ bombe, simboliziraju spremnost SAD-a za vojnu akciju ako diplomatija propadne.

Međutim, uništenje iranskog nuklearnog programa vojnim putem bilo bi izuzetno složeno. Postrojenja poput Fordowa zahtijevaju višestruke precizne udare, a Iran je disperzijom svojih kapaciteta dodatno otežao takav zadatak.

S druge strane, pregovori u Omanu nude tračak nade. Iran, na čelu s novoizabranim reformističkim predsjednikom Masoudom Pezeshkianom, suočava se s ekonomskim izazovima, uključujući inflaciju veću od 30 posto.

Trump je ublažio svoju retoriku, sugerirajući mogućnost ukidanja sankcija ako Iran pristane na dogovor. Ideja je da bi sporazum mogao biti u interesu obje strane – Iran bi dobio ekonomsko olakšanje, dok bi SAD osigurao sigurnosne garancije. No, izazovi ostaju. Trumpova administracija mora pokazati tehničku stručnost i strpljenje za pregovore, dok Iran mora uvjeriti svijet u svoje namjere.

Pitanje je hoće li pregovori donijeti preokret ili eskalaciju. Iran stoji na pragu nuklearnog kapaciteta, ali vojna akcija nosi rizike bez jamstva uspjeha. Dok svijet promatra, ishodi vikenda u Omanu mogli bi odrediti hoće li Bliski istok krenuti putem mira ili sukoba. (IZVOR: The Times)