Jusufu Brkoviću najvažnije je zajedničko okupljanje u jednom centru te čuvanje sjećanja na Vukovar, Srebrenicu, Škabrnju i Nadin. U razgovoru upozorava i na bošnjačke manjinske bolje i odlazak mladih
Jusuf Brković, predsjednik branitelja Bošnjaka Domovinskog rata – ogranak Rijeka, govori poput onih ljudi koji su navikli da se stvari ne dokazuju riječima nego djelima. Uz tu funkciju, Brković je i vijećnik u Gradu Rijeci te vijećnik u Županijskoj skupštini Primorsko-goranske županije, pa je logično da je u stalnoj, praktičnoj saradnji s Alenom Civićem i manjinskim strukturama koje u Rijeci nose bošnjački život.
Iznosi nam da bez prostora, bez okupljanja i bez zajedničkih dodirnih tačaka, svako vuče na svoju stranu. Zato Brković odmah ističe ono da mu je prioritet ideja jedinstvenog Bošnjačkog kulturnog centra, mjesta gdje bi bili zajedno vijeća grada i županije, branitelji i druge bošnjačke asocijacije. „Apsolutno bi nam dobro došlo“, kaže, bez zadrške. U izgovorenom je i stvarna potreba, jer Brković zna kako izgleda kada se energija rasprši na previše adresa.
Govoreći o umrežavanju, spominje Istru kao prostor gdje postoji „jako aktivno članstvo i dobra volja“, te otvoreno kaže da su „već razgovarali o udruživanju branitelja Istre i Rijeke, da se taj krug proširi“. U praksi se to najbolje vidi kroz zajedničke odlaske na komemoracije, kada idu u Srebrenicu 11. jula, organizuju se branitelji iz Pule, Labina i Rijeke, sastanu se u Zagrebu, popune mjesta i nastavljaju put. Ipak, slika nije idilična, pa Jusuf opominje: „Članstvo stari, ljudi umiru, interes slabi. Teško mi je ovo izgovarati i ne želim sada dramatizirati, ali svaki dan smo sve stariji… ljudi umiru.“ I dodaje realnost organizovanja: „Ponekad jedva popunite jedan autobus.“
Kao predsjednik udruge, kaže da ima programe koja uvijek prati: Vukovar, Srebrenica te Škabrnja i Nadin. To su tačke pamćenja koje ne dopuštaju zaborav – ni hrvatski ni bošnjački – i preko kojih branitelji iz Rijeke održavaju osjećaj odgovornosti prema prošlosti.
Brković nije čovjek koji se gura u prvi plan. Kaže da još dvije godine ima mandat i da nakon toga želi završiti, uz napomenu koja zvuči i kao umor i kao poštenje: „70 godina imam, gospodo.“ A kad govori o slabostima zajednice, pogađa u srž: „Previše udruga, previše ‘svako bi svoje’, previše taštine. Svak’ hoće da bude baja u svojoj udruzi, i to ti je naša boljka.“
Na kraju, njegova briga ide prema mladima jer internet je potisnuo knjigu, kultura čitanja slabi, omladina odlazi. Brković to govori lično, bez glume jer dva sina su mu vani – jedan u Njemačkoj, drugi u Danskoj. I upravo zato, njegova poruka nije samo veteranska, ona je poruka opstanka, da se okupljamo, da se ne dijelimo i da ostavimo mladima nešto što ima smisla preuzeti.
