Iran ulazi u najopasniju tranziciju vlasti od Islamske revolucije 1979. godine. Smrtno iscrpljen ratom s Izraelom i SAD-om, te unutrašnjim ekonomskim kolapsom, režim ajatolaha Alija Hamneija nalazi se na ivici historijskog preloma. Analiza magazina Foreign Affairs upozorava da se Teheran približava trenutku kada će se odlučiti hoće li Islamska Republika preživjeti, transformisati se ili nestati. Pred Iranom je izbor koji će oblikovati budućnost cijelog Bliskog istoka

Iran se danas nalazi na historijskoj prijelomnici: prvi put nakon gotovo četiri desetljeća, zemlja ulazi u fazu stvarne smjene vrhovne vlasti, ali vjerovatno i dublje transformacije cijelog političkog sistema. Kako se približava završnica dugog vladanja ajatolaha Alija Hamneija, rat iz juna ove godine razotkrio je krhkost režima koji je decenijama glumio samouvjerenost i ideološku nepokolebljivost. Napadi Izraela, potom američko bombardovanje nuklearnih objekata, ogolili su ogroman jaz između retoričke moći Teherana i njegovih stvarnih kapaciteta.

Kada se Hamnei, 86-godišnjak koji gotovo da ne izlazi u javnost, nakon svega pojavio pred kamerama u pokušaju da proglasi „pobjedu“, njegov podrhtavajući glas djelovao je kao vizualni dokaz slabosti sistema. Ta slika, ranjivi starac okružen aparatčicima, zlokobno je označila početak „jeseni ajatolaha“.

Danas se zato postavlja ključno pitanje: hoće li iranski teokratski poredak preživjeti, transformisati se ili nestati? Promjena koja dolazi u Teheranu imaće posljedice ne samo za Bliski istok već i za globalni poredak, s obzirom na to da Iran ostaje energetska sila i jedan od geopolitički najvažnijih aktera Eurazije.

Na unutrašnjem planu, Islamska Republika je već dugo režim duboke izolacije. Iran je zemlja s najvećom populacijom na svijetu koja je decenijama odsječena od globalnih finansijskih tokova i međunarodne politike. Njegova ekonomija je među najstrože sankcionisanim, valuta među najobezvrjeđenijim, pasoš među najnepoželjnijim, a internet među najcenzurisanijim. Čak su i svakodnevni uslovi života, nestašice vode, struje, zagađenje, skupi lijekovi, pad kupovne moći, postali dio normalnosti za 92 miliona stanovnika.

Jedan od simbolički najvažnijih znakova unutrašnje erozije jeste masovni otpor žena prema obaveznom hidžabu, nekada „zastavi revolucije“, a danas najvidljivijem simbolu njenog posrtanja. Iranske vlasti više ne mogu kontrolisati ni kosu svojih građanki, kao što ne mogu kontrolisati ni vlastiti vazdušni prostor.

Ovaj duboki raspad rezultat je dvije konstantne osobine Hamneijeve vladavine: apsolutne lojalnosti revolucionarnim principima i agresivnog odbijanja svake političke reforme. Hamnei je uvjeren da bi otvaranje sistema, poput Gorbačovljeve perestrojke, dovelo do kolapsa režima. Upravo zato je Iran ostao zaključan u ideološkom vremenu, bez mogućnosti razvoja.

Da bi se razumjelo zašto Iran tako teško izlazi iz sopstvenog zacrtanog kruga straha, potrebno je pogledati njegovu modernu historiju. Ona je obilježena okupacijama, gubicima teritorija i stranim intervencijama, od rusko-britanskih podjela u 19. stoljeću, preko pokušaja SSSR-a da anektira sjever zemlje 1946, do britansko-američkog udara 1953. protiv premijera Mosadeka.

Kroz sve te epizode formirana je elita koja u svakoj pojavi vidi zavjeru, a u svakom protivniku stranog agenta. Ta paranoična logika preživjela je sve režime, i monarhiju i republiku, i danas je duboko ukorijenjena i u vlasti i u društvu. Rezultat je sistem negativne selekcije: nagrađuju se poslušni, a ne sposobni.

Hamneijev uspon 1989. bio je klasičan primjer te dinamike, a ista logika vjerovatno će oblikovati i njegovu nasljedničku arhitekturu.

Smrt ili politička paraliza vrhovnog vođe najjasniji su okidač promjena, ali tranzicije autoritarnih režima gotovo nikada ne slijede predvidiv scenarij. Iran bi mogao krenuti u više pravaca. U prvom scenariju dešava se dolazak snažnog nacionalističkog autokrata.

Ako se Islamska Republika uruši pod težinom unutrašnjeg nezadovoljstva i spoljnog pritiska, Iran bi mogao doživjeti „post-revolucionarni putinizam“. Ideološki zamor mogao bi zamijeniti autoritarni nacionalizam, predvođen snažnim čovjekom koji bi iskoristio vakuum nakon pada teokratije. Takav vladar mogao bi proglasiti kraj islamističkog projekta, ali nastaviti ekspanzionističku i konfliktno usmjerenu politiku prema susjedima.

Drugi scenario je pragmatična tranzicija bez demokratije. Drugi mogući pravac bio bi „iranski Deng Sjaoping“, vođstvo koje bi sistem zadržalo autoritarnim, ali bi ga otvorilo prema svijetu i ekonomiji, normalizovalo odnose sa SAD-om i odustalo od rigidne ideologije. Problem ovog modela je očigledan: iranski režim nikada nije proizveo figuru koja bi mogla provesti tu vrstu radikalnog zaokreta. Treći scenario je totalna represija i nuklearni štit.

Moguće je i da će država pokušati održati „čistu teokratiju“ kroz brutalnu kontrolu društva, masovna hapšenja i eventualno razvoj nuklearnog oružja kao štita protiv spoljne intervencije. Međutim, za razliku od Sjeverne Koreje, Iran se ne može izolirati od svijeta: njegova ekonomija, demografija i geografija čine taj model teško održivim.

Ako se Islamska Republika raspadne ili transformiše, na scenu bi mogli stupiti akteri koji su dugo bili u sjeni, generali, tehnokrati, oportunisti i populisti. Kraj Hamneijeve ere otvara prostor za nekoliko potencijalnih modela vlasti koji se već sada naziru u pukotinama sistema.

U nekim scenarijima Iran bi mogao postati poput Pakistana, država pod punom kontrolom iranske Revolucionarne garde (IRGC). U posljednjih 45 godina IRGC je od revolucionarnog milicijskog krila izrastao u najznačajniju političku, ekonomsku i vojnu silu u zemlji. Guard Corps je danas poslovni konglomerat, obavještajna mreža, ideološki aparat i regionalna sila s proxy-milicijama od Jemena do Libana. Njegov utjecaj raste proporcionalno slabljenju teokratije.

Nakon Hamneijeve smrti, IRGC bi mogao preuzeti vlast na način sličan pakistanskim generalima: formalno u sjeni, faktički dominantan. U tom scenariju, uloga „čuvara revolucije“ zamijenila bi se ulogom „spasilaca nacije“. Retorika bi se pomjerila od šiitske ideologije prema nacionalizmu. Iran bi bio država u kojoj generali odlučuju o ključnim politikama, gdje je nuklearni program štit, a ne projekat ideološke propagande. Međutim, kao i u Pakistanu, ovakva moć bila bi ispunjena rivalstvom frakcija, korupcijom i nestabilnošću.

Iako se čini dalekim, scenarij u kojem Iran dobija politički sistem nalik turskom nije potpuno nemoguć. Da bi se takvo nešto desilo, morali bi biti demontirani ključni stubovi Islamske Republike: institucija vrhovnog vođe, nadzorna tijela koja filtriraju kandidate, te moć IRGC-a koji kontroliše cijele sektore ekonomije.

Ako bi došlo do ozbiljnog političkog otvaranja, Iran bi mogao imati izbore u kojima bi, poput Turske ranih 2000-ih, pobijedio populistički lider koji kombinuje socijalne obećanja, društveni konzervativizam i nacionalizam. To bi bila vlast „većinske demokratije“, gdje postoje glasanje i izbori, ali ne i stvarna pluralnost.

Ova mogućnost je za mnoge Iranace prihvatljivija od povratka teokratije ili potpune vojne diktature. Ali iskustvo Turske pokazuje: populizam rijetko završava demokratskom konsolidacijom. Češće završava u autoritarnoj vertikali vlasti, samo drugačije upakovanoj.

Šta se zaista može dogoditi – politički haos, fragmentacija i uspon „novog čovjeka“?

Historija autoritarnih tranzicija pokazuje da se poslije dugotrajne vladavine jednog lidera gotovo nikada ne pojavi njegov „nasljednik kontinuiteta“. Najčešće se pojavi figura koju javnost do tog trenutka jedva poznaje, neko dovoljno mlad da nije kompromitovan starim sistemom, a istovremeno dovoljno spretan da preživi borbu više centara moći.

U Iranu, takva figura mogla bi biti mlađi pripadnik obavještajnih službi, IRGC-a ili tehnokratske elite, čovjek koji se prikazuje kao pragmatičan, racionalan i spreman na „normalizaciju“. Ne bi bio demokrata, ali bi nosio masku modernosti. Njegov uspon ne bi bio rezultat izbora, nego unutrašnjeg dogovora elita umornih od teokratskog modela.

Može li se Iran raspasti poput Jugoslavije? Iako ova ideja kruži među iranskom dijasporom i regionalnim analitičarima, vjerovatnost raspada Irana manjeg je obima nego što se čini. Razlog je jednostavan: Iran ima hiljadugodišnji državni kontinuitet i snažan kulturni identitet. Većina stanovništva, Persijanci i Azeri, dijele jezik i osjećaj pripadnosti jednoj civilizaciji.

Ipak, u slučaju haosa, pobune kurdske, belučke i arapske zajednice mogle bi buknuti. One već decenijama trpe represiju i ekonomsko zanemarivanje. Ali i tada bi raspad više ličio na unutrašnje pobune nego na etnički rat i disoluciju države.

Sjedinjene Američke Države bi, naravno, najviše profitirale od Irana koji se vraća „normalnosti“, ekonomskom otvaranju, stabilnosti, prestanku prijetnji prema Izraelu i normalizaciji energetskih odnosa. Ali američki utjecaj je danas slabiji nego ikad. Washington nema kapacitet niti volju da oblikuje političke tranzicije velikih država, što su pokazali Afganistan i Irak.

Rusija bi željela zadržati iranski status quo: slab, izolovan, zavisan i agresivan, savršeno sredstvo za potkopavanje Zapada i dizanje cijena energenata. Ali Moskva nije uspjela ni da spasi Asada u Siriji bez pomoći drugih, a kamoli da upravlja Iranom.

Kina želi najstabilniji mogući Iran, ne zbog ideologije nego nafte. Za Peking, Iran koji radi, isporučuje energente i ne upada u beskonačne regionalne ratove najbolji je scenarij.

Šta žele Iranci?  Prema svim istraživanjima i javnim raspoloženjima, Iranci ne sanjaju ni o teokratiji ni o liberalnoj demokratiji kao apstraktnim idealima. Većina želi stabilan posao, predvidljivu ekonomiju, normalne veze sa svijetom, život u kojem država ne određuje kako će se oblačiti, koga će voljeti, šta će jesti i gledati. Očekuju vladu koja je odgovorna, a ne mesijansku; racionalnu, a ne ideološku.

Islamska Republika je potrošila pola stoljeća Irana. Dok su zaljevske države izrasle u globalne centre finansija, transporta i tehnologije, Iran je ostao zaglavljen u autarkijskoj retorici i regionalnim avanturama koje su iscrpile narod i uništile ekonomiju. A opet, Iran ima sve predispozicije da bude član G20: mladu, obrazovanu populaciju, ogromne energetske rezerve i civilizaciju koja pripada vrhovima svjetske historije. Pitanje je samo hoće li jedna epoha konačno završiti i otvoriti prostor novoj. Promjena je neizbježna. Ali niko ne zna da li dolazi dugo očekivano proljeće ili samo još jedna hladna iranska zima.

Cijeli tekst pročitajte u posljednjem broju magazina FORREIGN AFFAIRS.