U neko doba noći došli smo u Potočare. Kod baze UN-a. Smjestili se u jednu od fabričkih hala, da tu prespavamo. Posebno upečatljiv trenutak je onaj kad iz gomile naroda gledam kako niz njive, ispod šume, silaze srpski vojnici. Vode pse. Tog trenutka osjećam da nema više nade. Nema spasa. Zarobljeni smo, u njihovim smo rukama. Ako ste nekada doživjeli osjećaj straha od kojeg drhti vilica i cvokoću zubi kao na najvećoj hladnoći, onda možete da razumijete kakav je to strah. Oni dolaze. Približavaju se

Autor je publicist i novinar, član redakcije časopisa „Bosna“

Na našoj porodičnoj fotografiji nema osmijeha, samo strah i zabrinutost. Jer ovo i nije obična porodična fotografija. Ali moja porodica je na njoj. Fotografija koja je podsjetnik na našu prošlost. Mene se ne može jasno vidjeti na fotografiji, ali ja sam tu, u pozadini, u grupi žena i djece. Fotografiju je snimio fotorepoter Reutersa 11. jula 1995. Ovo je trenutak kada odlazimo iz Potočara, iz Srebrenice. Slijedeća scena bila bi utovar u kamion sa ceradom, na više od 30 stepeni.

Otkud ja ovdje? Rođen sam i odrastao u selu Pobuđe, u općini Bratunac, općini koja je susjedna Srebrenici. Početkom 1992. godine Srbi su, pod plaštem JNA, u bošnjačkim selima tražili da se preda oružje, obećavajući zaštitu. Oni koji su predali oružje, brzo su dočekali da im na vrata pokucaju lokalni Srbi zajedno sa paravojnim formacijama iz Srbije, spale im kuće, zarobe ih, zatoče u logore, mnoge ubiju, zakolju, muče i strijeljaju.

Jedno od rijetkih mjesta koje nije dalo oružje bila je mjesna zajednica Konjević Polje, zajedno sa selima i zaseocima koji mu gravitiraju. Ostalo je u okruženju. Branilo se, odbijalo napade. Bez nekog značajnijeg naoružanja, bez municije, hrane, soli… Deset mjeseci. Onda smo pali. Jedini spas koji smo u tom trenutku vidjeli bila je Srebrenica. I sama opterećena sličnim problemima – nedostatkom oružja, municije, hrane, lijekova… U okruženju. Jedino što niko nije želio da dobije u tom trenutku jeste još izbjeglica, koje, da se razumijemo, niko ne voli. Ali opet, nekako se svi negdje smjeste.

Bio je mart mjesec 1993. Snježan i hladan. Kuću smo napustili s nešto malo odjeće i još manje hrane, onoliko koliko smo mogli ponijeti. Nas četvero djece, mama i bika (to je naš izraz za nanu). Babo je bio na liniji i on je išao s vojskom. Hladna noć, vjetar reže k’o nož. Ledi se dah. Nebo vedro, mjesečina k’o dan. Kolone žena i djece pješače desetke kilometara, svi utučeni, snuždeni, svima se svijet srušio, sve lađe potonule. Došli smo u selo Šušnjari, Općina Srebrenica, u neko doba noći, izbjeglice su bile svuda po selu, na putevima, njivama, štalama, u kućama… tu su se zaustavili da se odmore, pa će negdje dalje, negdje gdje imaju nekoga svoga ili jednostavno gdje ih put nanese. Neko nas je primio u kuću da prespavamo, pa smo ujutro nastavili dalje u selo Slatina.

Neki čovjek nam je dao podrum u koji smo se smjestili, sa dvije prostorije za nas sedmero, i hiljade smeđih malih buba stjenica koje noću izlaze iz pukotina zidova i grizu. Tako strašno grizu da ostaju plikovi po cijelom tijelu. I svrbi neizdrživo. Ali barem smo imali krov nad glavom. Neko vrijeme smo tu izdržali. Sve je bilo puno izbjeglica, nije se imalo izbora. No, nakon nekog vremena jedan čovjek iz sela pozvao nas je da se preselimo kod njega, on je imao tri prostorije, dvije je koristila njegova šestočlana porodica, jednu je dao nama, a nas je bilo sedmero. To je nezaboravna gesta, dobrota koja se pamti za cijeli život. Danas, kada razmišljam o tome, pitam se ko bi bio toliko velikodušan da učini takvo nešto.

Srebrenica je tada već proglašena zaštićenom zonom, na način da je Bošnjacima oduzeto oružje, došao je UNPROFOR koji nas je trebao štiti. Ali još je bilo povremenog granatiranja sa srpskih položaja. U školu nismo išli, stalno su je granatirali pa niko nije htio da rizikuje. U tim danima Srebrenica je bila kao košnica, nije bilo nijednog milimetra prostora koji nije pretvoren u stambeni prostor ili neku korisnu površinu. Ogroman je broj izbjeglica slio se u Srebrenicu i okolna sela sa svih strana. Dolaskom UNPROFOR-a i proglašenjem zaštićene zone počela je pristizati i humanitarna pomoć, nedovoljno, ali koliko toliko. Prestalo se pucati, ili barem umanjilo. Ljudi su počeli opet da žive, da se druže, okupljaju… Načas se zaboravilo na rat i sve strahote. Ali podsjetnik da zlo ne spava bilo je granatiranje igrališta u Srebrenici u vrijeme održavanja fudbalskog turnira. Deseci ljudi su ubijeni, izmasakrirani granatama sa srpskih položaja iznad Srebrenice.

Na ljeto 1993. ponovo smo krenuli u školu. Tačnije u baštu. Kako je škola bila razrušena granatiranjem, dok nije popravljena da se može koristiti, nastavu smo održavali u šljiviku, gdje smo bili zaštićeni od granata sa srpskih položaja. Kako nismo imali nikakav školski pribor, niti se to moglo negdje kupiti, učitelj nam je podijelio stare sveske od ranijih generacija, i jednu gumicu da izbrišemo ono što su oni pisali da bismo mi mogli nastaviti koristiti te sveske. Tu sam počeo i završio 2. razred, tokom ljeta u bašči, a najesen sam u treći krenuo u seosku školu. Babo mi je od PVC folije, koju je UNPROFOR dijelio za krpljenje prozora, krovova i slično, napravio torbu za školu, rubove zašio iglom i koncem i ojačao selotejpom. Izdržala je dvije godine. Čak smo dobili i osnovni školski pribor iz humanitarne pomoći.

Period od polovine 1993. do polovine 1995. godine, ako izuzmemo nedostatak hrane, posebno soli, a nema ništa neukusnije od neslane hrane, bio je u nekom čudnom smislu “normalan”. Moglo bi se reći čak neko uobičajeno djetinjstvo. To vrijeme zatišja babo je iskoristio da pokrene školu kur’anskog pisma, pa smo jednu smjenu išli u redovnu školu, druga smjena je bila nešto kao večernja škola arapskog pisma. Negdje je našao sufaru i cijelu je prepisao u svesku da bismo mogli da iz nje učimo. Ubrzo je to postala najpopularnija aktivnost u selu. I danas čuvam njegovu rukom pisanu sufaru.

U to vrijeme humanitarna pomoć padala je s neba. Redovna aktivnost bila je odlazak na mjesta gdje su iz aviona bacali palete humanitarne pomoći i čekanje da se šta uhvati. Obično su palete padale po šumama i teško pristupačnim mjestima, i to noću. Znalo se noćima odlaziti i vraćati praznih ruku, bez ijednog lanč-paketa, dolaziti razočaranoj porodici koja se nadala barem nečemu. Već sredinom 1995. počela se osjećati napetost u zraku, granatiranje je postajalo sve češće, sa linija su su čuli rafali, vodile se borbe… Strah se počeo uvlačiti u ljude.

Ne znam kako je došlo do toga, ali jedan dan su svi iz sela krenuli da bježe. Gdje? Niko nije znao. Krenuli smo gdje svi idu. Opet na cesti. U nepreglednoj rijeci žena, djece, starca. Teško je opisati taj prizor paničnog bježanja, iako niko ne zna kuda bi trebao bježati nego gleda gdje idu svi pa i ti tim putem. I opet rastanak od oca.

U neko doba noći došli smo u Potočare. Kod baze UN-a. Smjestili se u jednu od fabričkih hala, da tu prespavamo. Posebno upečatljiv trenutak je onaj kad iz gomile naroda gledam kako niz njive, ispod šume, silaze srpski vojnici. Vode pse. Tog trenutka osjećam da nema više nade. Nema spasa. Zarobljeni smo, u njihovim smo rukama. Ako ste nekada doživjeli osjećaj straha od kojeg drhti vilica i cvokoću zubi kao na najvećoj hladnoći, onda možete da razumijete kakav je to strah. Oni dolaze. Približavaju se. I skoro da se ništa ne dešava. Ubrzo vidim vojnike UN-a u skinute u donji veš, a Srbe sa plavim šljemovima i psima kako postavljaju lanac, zatvaraju nas u tor. I čekamo šta će se desiti.

Kroz masu prostruji vijest da dolaze autobusi da nas voze. Negdje. Niko ne zna gdje.

Starija žena u prašnjavoj odjeći tumara kroz masu plačući, vrišteći, udarajući se po butinama, čupajući kosu, vičući: “Sve će nas pobiti, nemojte ulaziti u autobuse, vode nas u Bratunac na igralište da nas strijeljaju.”

Pojavljuje se presuđeni ratni zločinac, general Ratko Mladić. Djeci baca slatkiše i dijeli hljeb. A u kući pored ceste, masakr. Odvode čovjeka iz mase. Pucanj. Odvode još jednog, dvojicu… Pucnjevi… Ispred kuće sjede srpski vojnici piju i slušaju muziku. Neki od njih bili su u uniformama UNPROFOR-a, koje su skinuli s holandskih vojnika, a njih ostavili u gaćama i potkošuljama. To je definicija jada. Vojnik UNPROFOR-a u gaćama. Mama paničnim glasom svako malo ponavlja: “Uči, Jakube, uči!” – “Šta da učim”, pitam je, a ona kaže: “Uči sve što znaš, samo nas Bog može spasiti.”

Rano je jutro, dan nakon što su srpski vojnici ušli u Potočare. Fabrika je bila puna. Sva djeca piškila su ondje gdje su se zatekla. U fabrici. Ja nisam mogao. Ne mogu kad neko gleda. Odvela me amidžična iza fabrike, u neko kukuruzište, da tu piškim. Ne sjećam se jesam li obavio posao, ali se sjećam da je pored kukuruzišta bio kanal u kojem su bila tijela mrtvih, nekima su bili prerezani vratovi. Pobjegli smo nazad. Molio sam mamu da idemo odande što prije. Nakon tih molbi, došli smo do lanca koji je bio granica do koje smo se mogli kretati. Pošto smo imali dvije stare, nepokretne osobe, pustili su nas iza lanca, da u hladu čekamo sljedeći konvoj. Došli su autobusi i kamioni.

Vreli je julski dan, prikolica kamiona u koju ni igla više ne bi stala. Povrh svega, na prikolici cerada. Od te se vrućine ne znoji, nego topi. Ne može se disati. Usta se suše, a vode nema.

Prilikom nekog zaustavljanja, srpski vojnik je, na vapaje žena i djeca, ubacio u kamion kanister vode. U kanisteru je, prije nego što je natočio vodu, bio benzin. Ali i takva voda ostavlja u životu koliko je god bilo mučno piti.

Iskrcali su nas na pola puta između Vlasenice i Kladnja. Pješačenje do Kladnja, slobodne teritorije, trajalo je možda i cijelu noć. Rekli su nam da je sve oko ceste minirano i da ni slučajno ne silazimo sa ceste. Jedino čega se sjećam iz te noći jeste da mi se neizdrživo spavalo. Hodajući bih skoro zaspao, i krenuo u stranu, onda bi me mama upozoravala da se vratim na sredinu ceste. Kad više upozorenja nisu djelovala, a ja ponovo hodajući zaspao, budila bi me šamarom. Nekako smo dopetljali do Kladnja, prespavali na nekoj livadi, pa su nas odvezli u Živinice, opet na livadu, i na kraju na aerodrom Dubrave.

Naš novi dom bio je šator. Svaki razgovor odrasli su počinjali pitanjem: “Je l’ preš’o?” Pitanje se odnosilo na gotovo sve muškarce iz porodice. Uvijek se isto završavalo – plačem, od tuge ili sreće. Neko je rekao da je babo “preš’o”. Nisam vjerovao dok se nije pojavio u kampu. Još pamtim njegov miris, miris pohabane vojne uniforme, tu neopisivu sreću. Kada bismo mi, djeca, u kampu pitali jedni druge “je l’ preš’o”, najčešće mi je bilo neugodno reći da jeste, jer sam mislio da će druga djeca, čiji očevi nisu došli, biti tužna zbog toga.

S vremenom smo naučili živjeti s tugom, bolom, s onim što sami osjećamo i s onim što nas okružuje. Naučili smo krenuti dalje, bez žudnje za osvetom, ali s prkosom. Prkos je kada petkom, posebno ljeti, odem na džumu u Bratunac. A na džumu se u Bratunac ide u devet sati ujutro. Prvo se u gradu doručkuje, pa se kahva popije. Zatim džuma, a onda opet kahva. I razlaz. Bratunac je tada preplavljen ljudima koji su iz Srebrenice 1995. godine pobjegli preko šuma, ili su kao djeca došli konvojima. Neki su preživjeli logore, neki strijeljanja… Zanima me kako se osjeća Srbin koji je ubijao u Potočarima, Bratuncu, Kravici… dok sve te ljude gleda s prozora ili, recimo, prodaje trulje na pijaci i život mu zavisi od onoga što zaradi od onih koje nije uspio ubiti, a htio je. Nije osveta oduzimanje života krvniku. Život je osveta.

Prošli vikend bio sam u mome Pobuđu, sa osmogodišnjim sinom. On sada ima isto godina koliko i ja kada je počeo rat. On voli naše selo, voli naše šume, naše livade, sve voli. Pričam mu ovo što pričam vama. Pričam mu o zakopanom blagu, koje ćemo zajedno iskopati. Nije to ni zlato ni novac nego knjige koje je moj babo rahmetli zakopao 1993. prije nego što je posljednji napustio naše selo. Nije mogao dozvoliti da izgore naše svete knjige, naše epske pjesme, balade…

To je moja sveta zemlja. Natopljena i krvlju i mastilom.

Izlaganje na okruglom stolu u Hrvatskom saboru povodom 30. godina od Genocida u Srebrenici, Zagreb, 23. maj 2025.