U napadu je ubijeno devetero njene djece. Preživio je samo Adam, dječak od 11 godina koji je teško ranjen, te njen suprug Hamdi, također liječnik u istoj bolnici, koji je u kritičnom stanju. Tijela dvoje djece – Yahye (12) i šestomjesečne Sidre – još se uvijek nalaze ispod ruševina

Alaa al-Najjar, pedijatrica iz bolnice Nasser u Khan Younisu, izgubila je devetero od svoje desetero djece u izraelskom zračnom napadu 23. maja 2025. godine. Samo su njen 11-godišnji sin Adam i suprug Hamdi preživjeli – obojica teško ranjeni. Danas Alaa više nije samo liječnica – ona je simbol tuge i boli.

Bilo je oko dva sata poslijepodne, Alaa je radila na svom odjelu u bolnici Nasser, u dijelu Gaze koji je nebrojeno puta pogođen raketama i artiljerijom. Dok je liječila bolesnu djecu, stigla je vijest o još jednom bombardiranju, ovaj put izuzetno blizu – nedaleko od benzinske pumpe Fares, što je svega nekoliko stotina metara od njenog doma.

Instinkt majke nadjačao je svaki profesionalni poriv i racionalno razmišljanje: ostavila je sve i potrčala prema mjestu udara. Njene kolege su je pokušale zaustaviti, svjesne opasnosti, ali Alaa je znala – tamo su joj muž i djeca, njih desetero.

„Kada sam stigla, kuća više nije postojala. Sve je bilo u ruševinama, tijela su bila izgorjela, izobličena… Jedino sam mogla prepoznati svog najmlađeg, Rivala, imao je samo četiri godine“, izgovara kroz suze.

U napadu je ubijeno devetero njene djece. Preživio je samo Adam, dječak od 11 godina koji je teško ranjen, te njen suprug Hamdi, također liječnik u istoj bolnici, koji je u kritičnom stanju. Tijela dvoje djece – Yahye (12) i šestomjesečne Sidre – još se uvijek nalaze ispod ruševina.

Od tog trenutka, Alaa ne napušta bolnicu. Danima živi u izmjeni između sinove sobe i jedinice intenzivne njege gdje se bori za život njezin suprug. Hamdi je pretrpio tešku ozljedu mozga, ramena i pluća. „Već su mu tri puta operirali mozak, a dio lijevog plućnog krila morali su ukloniti zbog rana od gelera. Samo molim Boga da ga spasi“, kaže.

Adam, iako još uvijek teško ranjen, pokazuje znakove oporavka. „Tri puta je operiran zbog ozljede ruke. Ima jake bolove, ali vjerujem da će preživjeti“, dodaje Alaa.

Osim što je izgubila djecu, Alaa je izgubila i sve fotografije, videa, uspomene – njen mobitel nestao je u haosu napada. Ono što su bile svakodnevne borbe u ratu proteklih 20 mjeseci – nestašice hrane, nestanci struje, zvuk dronova – sada izgledaju kao trivijalnosti naspram ovoga.

Alaa ne prestaje plakati i moliti. Nema mjesta za ništa drugo. Ne može razgovarati telefonom. Jecaj koji čujemo neprepoznatljiv je. „Izgubila je sve. Kako mislite da se osjeća? Bila je vrlo snažna žena. Liječila je tuđu djecu, a nije uspjela spasiti vlastitu“, kaže njena nećaka Samah. Priča da često traži da joj pokažu slike njezine djece, kao da na trenutak može ponovo udahnuti, prije nego što se opet sruši u ponor.

Alaa govori u sadašnjem vremenu: „Imam desetero prekrasne djece. Yahya ima 12 godina, Adam 11, Rakan 10, Eve devet, Jobran osam, Raslan pet, Rival četiri, Sadin tri, Loqman dvije i Sidra šest mjeseci. Odgojeni su, ljubazni, uče Kur’an i dobro govore engleski. Odgovorni su i pouzdani, kad treba, brinu jedni o drugima jer mi radimo.“

Svi su voljeli igrati videoigre. „Yahya i Adam vole čitati priče na engleskom. Rakan se voli prerušavati u Spidermana. Yahya voli pripremati salate. Eve se igra s Barbikama. Raslan je vrlo nestašan i uvijek je zauzet.“ Mali Rival je bio lud za čokoladom i keksima. „Djeca su mnogo vremena provodila čitajući Kur’an s ocem. Učili su matematiku, prirodne nauke i engleski.“

Samah, Alina nećaka i kći njene sestre, također liječnica, apelira novinarima: „Molim vas, napišite ko su moji rođaci. Ne želim da postanu samo broj među 54.000 mrtvih.“ To je vapaj koji se često čuje iz Gaze – među hiljadama ubijenih, svaki je imao ime, priču, osmijeh, san.

Alaa ne traži osvetu. Njezina poruka je jasna: „Ne želimo da više iko umre. Dosta je. Želimo samo sigurnost, da djeca mogu živjeti, da porodice ostanu na okupu.“ Njena najveća nada je da Adam i Hamdi dobiju medicinsku pomoć izvan Gaze. „Ovdje su resursi iscrpljeni. Ako ne odu iz Gaze, neće preživjeti. Treba nam pomoć međunarodne zajednice, sada“, kaže.

Priča Alae al-Najjar nije samo osobna tragedija, nego i simbol tragedije cijelog jednog naroda. U toj porodici sadržana je patnja hiljada – žena, muškaraca i djece koji svakodnevno gube sve što imaju. Iako u potpunosti slomljena, Alaa se ne predaje. Danas ona živi samo za to da Adam i Hamdi prežive.

IZVOR: Corriere della Sera