Evropa je bolesne držala u manastirima, gdje su molitve i ispovijedi bile važnije od lijekova. Tek nakon kontakata s islamskom Andaluzijom, evropski svećenici i učenjaci počinju prenositi islamske modele. Bolnice u Salernu, Montpellieru i kasnije Parizu nastaju po uzoru na bimaristane iz Bagdada i Kordobe.

Kada se govori o srednjovjekovnoj medicini, zapadni svijet često zamišlja mračne ljekare s bočicama urina, travarskim napicima i molitvama protiv bolesti. No iza te slike krije se dublja istina: evropska medicina svoj preporod duguje islamskom svijetu, koji je stoljećima bio centar znanja, eksperimenta i medicinske racionalnosti.

Dok su evropski ljekari vjeru stavljali ispred znanosti, u Bagdadu, Kairu i Kordobi cvjetali su univerziteti, bolnice i laboratorije. U tom svijetu, bolest više nije bila božanska kazna nego fiziološki problem koji se može razumjeti, dijagnosticirati i liječiti.

Najpoznatiji imena islamske medicine, Ibn Sina (Avicena) i Muhammad ibn Zakariya al-Razi (Rhazes), oblikovali su evropsko medicinsko znanje za narednih šest stoljeća. Avicenin Kanon medicine (Al-Qanun fi al-Tibb), enciklopedija u pet svezaka, postao je osnovni udžbenik na univerzitetima u Parizu, Montpellieru, Padovi i Oxfordu. Napisana na arapskom jeziku, a kasnije prevedena na latinski, ova knjiga je do 17. stoljeća bila najvažniji medicinski priručnik na Zapadu.

Avicena je sistematizirao sve što se do tada znalo o anatomiji, farmaciji i psihologiji, te uveo princip kliničkog promatranja pacijenta, ideju da se bolest mora razumjeti kroz iskustvo, a ne samo kroz teoriju. Al-Razi je, s druge strane, prvi razlikovao ospice od boginja, opisivao eksperimentalne metode i razvijao ranu ideju o kontroli infekcija u bolnicama.

Dok je Evropa još uvijek vjerovala da su bolesti kazna za grijehe, islamski ljekari su već otkrivali uzročno-posljedične veze i zapisivali rezultate svojih eksperimenata.

Islamski svijet stvorio je prvi pravi sistem javnog zdravstva. U Kairu, Bagdadu i Damasku postojale su bolnice, bimaristani, koje su imale odjele za različite bolesti, apoteke, biblioteke i učionice. Pacijenti su primali besplatnu njegu, a ljekari su polagali ispite pred državnim vijećima.

U to vrijeme, Evropa je bolesne držala u manastirima, gdje su molitve i ispovijedi bile važnije od lijekova. Tek nakon kontakata s islamskom Andaluzijom, evropski svećenici i učenjaci počinju prenositi islamske modele. Bolnice u Salernu, Montpellieru i kasnije Parizu nastaju po uzoru na bimaristane iz Bagdada i Kordobe.

Upravo ti kontakti kroz prekodržavne trgovačke veze, križarske ratove i prevodilačke centre u Toledu i Siciliji omogućili su da arapski medicinski tekstovi postanu temelj evropske medicinske renesanse.

U 12. i 13. stoljeću u Španiji i Italiji počinje masovno prevođenje arapskih medicinskih djela na latinski jezik. U Toledu, pod pokroviteljstvom kralja Alfonsa X, prevodioci poput Gerarda iz Cremone radili su na prenošenju djela Avicene, Al-Razija, Al-Zahrawija i Ibn Rušda (Averoesa) u evropski kontekst.

Tako su evropski studenti medicine po prvi put čitali o operacijama, farmakologiji, zarazama i dijetetskoj terapiji, zasnovanoj na iskustvu, a ne na dogmi. Arapski medicinski rječnik postao je dio latinskog jezika: riječi kao što su alkohol, eliksir, sirup arapskog su porijekla.

Upravo kroz te prijevode, Evropa je dobila pristup antičkom naslijeđu Hipokrata i Galena, koje su islamski učenjaci ne samo preveli, nego i kritički nadogradili. Drugim riječima, islamski svijet nije bio samo prenosilac znanja bio je njegov obnovitelj i inovator.

Dok je islamska medicina bila empirijska i racionalna, evropska medicina je u ranom srednjem vijeku ostajala pod utjecajem crkve. Bolest je bila shvaćena kao kazna, a iscjeljenje kao milost. No s vremenom, kako su u Evropu stizali prijevodi arapskih tekstova, nastajao je sukob između teološkog i znanstvenog pogleda na tijelo.

Ljekari iz škola u Salernu i Parizu počeli su, po uzoru na Avicenin sistem, razvijati dijagnostičke metode, promatranje pulsa, mokraće, kože i ponašanja pacijenta. U tom smislu, islamska medicina je bila most između antičkog znanja i moderne nauke, koji je Evropu izveo iz dogmatskog mraka.

Do kraja 15. stoljeća, gotovo svaki evropski univerzitet učio je po arapskim medicinskim priručnicima. Avicenin Kanon medicine štampan je više od trideset puta samo u 16. stoljeću. Njegov racionalni pristup, da bolest ima prirodne uzroke i da se može liječiti prirodnim sredstvima, postao je kamen temeljac moderne zapadne medicine.