Dok SAD direktno kažnjava sudije i tužioce poput kriminalaca, a EU odgovara tek blagim porukama na društvenim mrežama, globalni sistem pravde doživljava institucionalni kolaps

Međunarodni krivični sud (MKS), koji se nalazio među kandidatima za Nobelovu nagradu za mir i koji se također bori za nagradu Saharov koju dodjeljuje Evropski parlament, prolazi kroz vjerovatno najtežu institucionalnu i političku krizu u svojoj historiji. Ova situacija bi na kraju mogla otvoriti neprijatan diplomatski sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije.

Osnovan 1998. godine kao dio institucionalne arhitekture koja je trebala zamijeniti suprotstavljene elemente preostale iz Hladnog rata, Sud se sada suočava s ograničenjima devetnaestovjekovnog koncepta nacionalne države, koja po definiciji ne prihvata nikakvu jurisdikciju iznad vlastite. Prije ili kasnije morao je doći trenutak u kojem će sam koncept međunarodnog suda s kapacitetom da individualno goni i osuđuje političke zvaničnike biti stavljen na test.

Trenutno je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ruskog diktatora Vladimira Putina, ali ne uspijeva navesti nijednu državu da ispuni svoju obavezu i uhapsi ih, što otvoreno dovodi u pitanje njegovu sposobnost dijeljenja pravde.

Problemi s ovom institucijom, koja ne ovisi od Ujedinjenih nacija, već je priznaju samo zemlje potpisnice koje su je i osnovale, dospjeli su u slijepu ulicu nakon odluke iz novembra 2024. godine o izdavanju naloga za hapšenje Netanyahua i njegovog ministra odbrane Yoava Gallanta. Sud je procijenio da postoje razumni razlozi da im se pripišu ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni u Gazi. U pokušaju da pokaže uravnotežen stav, tužilac MKS-a zatražio je i hapšenje lidera Hamasa Yahye Sinwara, Mohammeda Deifa i Ismaila Haniyeha. Međutim, svu trojicu je ubrzo likvidirao Izrael, pa je taj potez ostao uzaludan.

Glani problem sada leži u tome što i Izrael i Sjedinjene Američke Države ne samo da ne priznaju jurisdikciju MKS-a, već je Washington prešao put od kritikovanja suda i usvajanja zakona koji njegovim zvaničnicima zabranjuje saradnju s njim, do direktnog uvođenja sankcija sudijama i tužiocima, uključujući i predsjednicu Suda, Japanku Tomoko Akane. S druge strane, kako predsjednik Evropskog vijeća António Costa, tako i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, izrazili su svoju „čvrstu“ podršku MKS-u. „Predsjednica Von der Leyen i ja čvrsto stojimo uz Međunarodni krivični sud, njegovu predsjednicu Akane i zvaničnike koji brane njegovu misiju“, a koje je Bijela kuća sankcionisala kao da su kriminalci.

Belgija je prošla kroz slične okolnosti. Godine 1993. usvojila je Zakon o univerzalnoj nadležnosti, koji je belgijskim sudovima dao apsolutnu svjetsku nadležnost, odnosno mogućnost da sude za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti bez obzira na to gdje su se dogodili i bez obzira na državljanstvo žrtava ili optuženih. Taj zakon je djelimično poslužio kao inspiracija za osnivanje MKS-a, ali se, kao i mnogi drugi zakoni usvojeni u evropskim zemljama, sudario s realnošću. Kada je pred belgijske sudove stigla tužba protiv tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha zbog navodnih zločina tokom invazije na Irak, bilo je dovoljno da Washington zaprijeti premještanjem sjedišta NATO-a iz Brisela da bi belgijski parlament izmijenio zakon i lišio ga njegovog suštinskog sadržaja.

Sjedinjene Američke Države tvrde da MKS prekoračuje svoje nadležnosti i napada američki suverenitet, kao i suverenitet njihovih saveznika, konkretno Izraela, te pokušavaju izvršiti pritisak na države članice da napuste Rimski statut kojim je sud i osnovan.

U njegovom osnivanju učestvovalo je 125 zemalja, među kojima nisu tri najmoćnije članice Vijeća sigurnosti UN-a: SAD, Rusija i Kina. Ovaj sud ne priznaju ni Indija ni Izrael, dok je nekoliko najpoznatijih diktatura, poput Kube ili Venecuele, također izvan jurisdikcije MKS-a. Čak i unutar Evropske unije, Mađarska je još u vrijeme Viktora Orbána odlučila da se povuče. Čad, Burkina Faso, Niger i Mali, kojima vladaju vojne hunte, također su se povukli ili su u procesu povlačenja.

Čemu služi sud koji stranke ne priznaju i koji nema legitimitet da nametne svoju jurisdikciju? To je pitanje koje se postavlja od njegovog osnivanja, a čak i sam Sud u svojim dokumentima priznaje da je „bez adekvatne podrške država, MKS praktično sud bez zuba“. Drugi stručnjaci tvrde da se može dogoditi da, umjesto da podstiče rješavanje sukoba, MKS zapravo ohrabri stvarne krivce da ostanu na vlasti i nastave svoje kriminalne aktivnosti upravo kako bi se zaštitili od njegovih sudija.

Godine 2024., kada je MKS pokrenuo postupak protiv Netanyahua, Sud je osudio postojanje manevara pritiska na tužioce i sudije. Tada je više od 90 zemalja potpisalo deklaraciju podrške ovoj instituciji. Danas, kada je Trump odlučio da ih sankcioniše, reakcije su se svele na poruke vodećih lidera EU na društvenim mrežama. Pitanje budućnosti Međunarodnog krivičnog suda postaje sve zabrinjavajuće.