U prijevodu riječi dr. Asima Kurjaka – kriv je „pogrješni gen“ koji strukturira srpsko zločesto, genocidno ponašanje. Faris Nanić i ja smo se u nevjerici pogledali! Još dok je trajao nekakav pljesak, vidio sam kako Faris podiže ruku i traži riječ. Progovorio je iz publike: „Danas smo prvi put doznali da su najgori zločinci genocidni jer imaju u svojoj genetičkoj strukturi jedan gen koji je odgovoran za provođenje genocida!… Učili smo da čovjekova ponašanje proizlazi iz njegove kulture i socijalnog horizonta iz kojeg se oblikuje njegovo biće.“ To je bio smisao riječi možda najmlađeg sudionika tog skupa u Rektoratu. Iz publike ga je dr. Asim Kurjak upitao: „Na čemu ste mladiću diplomirali?“

S Farisom Nanićem prilazim Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu, u koji su nas pozvali organizatori skupa hrvatskih intelektualaca, Bošnjaka (tada Muslimana) i Hrvata porijeklom iz Bosne i Hercegovine, povodom početka Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Sala Rektorata bi puna i skup je mogao početi. Skup je otvorio prof. dr. Osman Muftić, ministar znanosti Republike Hrvatske. Potom sam pozvan da kažem nekoliko rečenica, umjesto pledoajea. Ustao sam i preletio dvoranu brzim pogledom. Od Bošnjaka sam odmah prepoznao poznate ljude, prof. dr. A. Kurjaka, dr. M. Ždralovića, Azru Ruždiju, glumca A. Bukvića… Priključila nam se i glumica u izbjeglištvu, Hasija Borić. U dvorani je oko 50-60 sudionika. Bio je 7. svibanj 1992. godine.

Započeo sam: „Dame i gospodo, vi prisustvujete Skupu intelektualaca Hrvata i Muslimana porijeklom iz BiH – akcenti su na Apelu međunarodnoj javnosti i Proglasu. Moj kratki tekst govora koji sam pripremio, svojevrsnog proslova našem mogućem razgovoru, želio bih pročitati, jer je kratak i jasan.“ I nastavio sam, onim tekstom koji će kasnije biti objelodanjen u prvom broju Behara, pod naslovom „Pro/glas!, Ne bježimo od zla, suprotstavimo mu se“.

Eto tek nekoliko nasumice izabranih misli iz tog starog zapisa:

„Nitko više nema pravo šutjeti! Tko je nijemi svjedok zločina što je u jeku provedbe nad muslimanskim i hrvatskim narodom Bosne i Hercegovine – i sam je sudionik u zločinu! Samo gluh ne čuje smrtne jauke svojih naroda pod nožem ukoljica! Samo slijepac ne vidi i ne okrivljuje najsvirepijeg zločinca – Slobodana Miloševića. On pokreće maloumne ruke četnika i vojnike pod komandom generala Adžića, da čupaju dječja srca, vade majkama oči, komadaju tjelesa naše braće i naših očeva.

Mrtvi su napunili ulice naših gradova i sokake našega djetinjstva. Malo je ostalo vremena da živi pokupe svoje mrtve. Zbog toga mi, intelektualci porijeklom iz Bosne i Hercegovine, i pretvaramo svoju kulturnu i znanstvenu samozatajnu i dobrovoljnu društvenu potisnutost u glasan govor, ne više svijetu i velikim silama, nego sebi i svojoj braći, Muslimanima i Hrvatima! U guste se redove poredajte, da ne propadnete. (…) A ako se prepustite i razdvojite, braćo naša, onda nema druge nego da odmah počnemo sami sebi mezare kopati – da krik zadnji Bogu Uzvišenom uputimo i oči sklopimo! A On neće izmijeniti našusudbinu, dok sami sebe ne izmijenimo, dok svoju dušu Musliman Hrvatu, a Hrvat Muslimani ne posudi – pa da je onda, ojačan, srbočetniku okrene! To je jedini potpis ispod sudbine naše budućnosti. To je jedina točka oslonca u kojoj je spas domovine.“

INCIDENT ILI IZDVOJENO MIŠLJENJE?

Ministar dr. Muftić dao je riječ sljedećem govorniku, svima poznatoj osobi iz medicinskih znanosti – dr. Asimu Kurjaku. Izrekao je opravdanu osudu surovih agresora, fašistički pogrom hrvatskog i bošnjačkog stanovništva, i – jasno izrekao riječ genocid. No, pri kraju, u samoj završnici, govornik je smiono izgovorio i stav o „porijeklu zla u agresoru“. Razlog im je zapisan u genocidnoj genetici, bio je smisao njegovih nedvosmislenih riječi. U prijevodu – kriv je „pogrješni gen“ koji strukturira njihovo zločesto, genocidno ponašanje. Faris Nanić i ja smo se u nevjerici pogledali! Još dok je trajao nekakav pljesak, vidio sam kako Faris podiže ruku i traži riječ. Progovorio je iz publike: „Danas smo prvi put doznali da su najgori zločinci genocidni jer imaju u svojoj genetičkoj strukturi jedan gen koji je odgovoran za provođenje genocida!… Učili smo da čovjekova ponašanje proizlazi iz njegove kulture i socijalnog horizonta iz kojeg se oblikuje njegovo biće.“

To je bio smisao riječi možda najmlađeg sudionika tog skupa u Rektoratu. Iz publike ga je dr. Asim Kurjak upitao: „Na čemu ste mladiću diplomirali?“

„Na građevinskom fakultetu!“, odgovorio je Faris.

„Medicinu, gospodine, prepustite liječnicima…“ Zabilježio sam ove retke u svom dnevniku, kao otužnu zgodu zbog njezine poruke, a ne zbog onoga koji ju je izgovorio. Jer, ako je gen u pitanju, može li zločinac uopće odgovarati pred sudom? Ili drukčije: Svi imamo pravo na svoje moguće zablude…?

TAKO JE GOVORIO BORIS BUZANČIĆ
(20. V. 1992.)

U „Preporodu“ smo gotovo svaki dan, prostorije su ispražnjene od prethodnog iznajmljivača, još su prazne, ostale su tek dvije-tri oštećene stolice od prethodnog vlasnika koji nije znao što bi s njima. Ico i njegov sin rade predračun i koncipiraju vizualnu sliku što bi se sve dalo uraditi i od ovih sumornih prostorija napraviti lijep i ugodan društveni kutak u Zagrebu. Nema dana da nam neko od zanatlija ne ponudi pomoć svojih ruku. Keramičari, električari, vodoinstalateri… Svi će uskoro biti ovdje. Bit će to izuzetno dirljivo: niko neće htjeti ni pomisliti da naplati svoje zanatske usluge!

Ico Voljevica mi dodaje izrezak iz Vjesnika o čudnim izjavama gradonačelnika Borisa Buzančića, znamenitog hrvatskog kazališnog glumca. „Upravo sam pročitao“, kažem. „Treba sve ove stvari arhivirati, pa i donositi u Beharu“, kaže Voljevica. Ovakvih izrezaka imao sam u tolikim količinama da jednostavno nisam znao što ću s njima, ali i od grdnje Smailine. Stan je bio zatrpan knjigama, novinama, papirima i samo papirima!

Buzančić je dobio packu u Vjesniku zbog stavova koje iznosi o Bošnjacima, gdje god stigne. Podjednako otvoreno i u Zagrebu, ali Bogami i u Sarajevu (za službenog posjeta!). Čudno je da mu se ne odupru ni oni Bošnjaci koji s njima rade u kazalištu! Vrijedi prenijeti cijeli tekst Suzane Kocijan (2. str. Vjesnika) naslovljen „Glumac je glumac“:

„Na sjednici Skupštine Grada Zagreba u ponedjeljak skupštinski su se vijećnici nemalo iznenadili reakcijom gradonačelnika Borisa Buzančića. Priključivši se raspravi o nemogućnosti Zagreba da dalje prihvaća pretežno bosanskohercegovačke izbjeglice i prognanike, on je predložio: ‘Naši su aerodromi sada slobodni, valjalo bi ih ukrcati u avione i poslati pismo svima, od Gadafija do Irana, s molbom da se pobrinu za svoju braću Muslimane.’

Na upozorenje jednog od vijećnika kako su to i naši Muslimani, gradonačelnik je prekinuo daljnju raspravu: ‘Da, jesu naši, ali su Muslimani…’ Potom su neki od vijećnika našli za shodno da zamole novinare da ‘prečuju’ gradonačelnikovu brzopleto izrečenu tvrdnju, ili bar da u svom izvještaju upozore kako se vijećnici nisu suglasili s tim prijedlogom.

Nažalost, to je tek jedan od mnogih gradonačelnikovih ‘bisera’ koji je ugledao svjetlo dana. Ostali su nerijetko svoj kraj dočekali već u novinarskim bilježnicama, jer novinari nisu željeli izazvati suvišnu zbrku. No, dok se ovo može, recimo, shvatiti samo verbalnim ispadom, gradonačelnikova krivo shvaćena uloga začinjena javnim osobnim stajalištima i komentarima doživljava svoju kulminaciju u službenim međunarodnim razgovorima.

Naš novinar još nije zaboravio Buzančićev odgovor na upit člana francuske parlamentarne delegacije Bernara Stasija o zbivanjima u susjednoj BiH i kome se priklanjaju Muslimani. Gradonačelnik je rekao i da je ‘u svom intervjuu jednom sarajevskom listu ustvrdio kako su Muslimani zapravo – Hrvati’, na što mu je Adil Zulfikarpašić odgovorio kako nedovoljno poznaje povijest. Buzančić je tada priznao Stasiju kako ga je zbog toga prekorio i sam predsjednik Tuđman, no da on zna kako predsjednik ipak dijeli njegovo mišljenje, ali ga ne iznosi javno. Stasi je pristojno saslušao gradonačelnika, te vrlo diplomatski i pristojno svoje zaključke zadržao za sebe. Ne učeći iz tuđih primjera, Buzančić očito zaboravlja da su službeni posjeti, ma koliko bili prijateljski, ipak službeni – i da se na njima ne prepričavaju kuloarske priče i prepirke, kao ni osobna mišljenja izrečena neslužbeno i ‘u hodu’. No, po svemu sudeći, ‘glumac je glumac je glumac…'“