U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 107. VTMBR 2. korpusa Armije RBiH držala je najveću ratnu liniju, obuhvatajući granično područje Gradačca s Bosanskim Šamcem, Modričom, Dobojem te Brčkom. Jedna od najvećih pobjeda ove brigade svakako je akcija “Oklopni voz” iz oktobra 1992. godine, kada je uz pomoć drugih brigada 2. korpusa na sjevernom dijelu Gradačca zaustavljen oklopni voz kojim je JNA iz Knina prevozila naoružanje za probijanje linije “Koridora”.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ukazom Ratnog predsjedništva Opštine Gradačac, Štab Teritorijalne odbrane ovog grada postao je 107. motorizovana brigada. Također, radilo se i o prvoj miješanoj brigadi, koja je nosila naziv Muslimansko-hrvatska brigada, a ukazom Predsjedništva RBiH iz aprila 1993. godine, 107. brigada postaje prva koja dobija naziv “viteška”. Uz nju, naziv viteška dobit će i Druga brigada Sarajeva, pod komandom heroja Safeta Zajke. Komandant 107. viteške motorizovane brigade Gradačca bio je Ivan Mijač.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 107. VTMBR 2. korpusa Armije RBiH držala je najveću ratnu liniju, obuhvatajući granično područje Gradačca s Bosanskim Šamcem, Modričom, Dobojem te Brčkom. Jedna od najvećih pobjeda ove brigade svakako je akcija “Oklopni voz” iz oktobra 1992. godine, kada je uz pomoć drugih brigada 2. korpusa na sjevernom dijelu Gradačca zaustavljen oklopni voz kojim je JNA, odnosno Vojska RS iz Knina prevozila naoružanje za probijanje linije “Koridora”.

U gradačačkoj industrijskoj zoni, gdje voz zaustavljen tada, stoji i sada. Bakir Ahmetašević, ratni komandir čete 7. bataljona 107. viteške gradačačke brigade, koji je učestvovao u bici za oklopni voz, u kojoj je prvi put ranjen, ispričao je kako je voz je bio naoružan topovima, mitraljezima, maljutkama…, vagoni su bili obloženi čelikom i gumom, tako da su se granate od njega samo odbijale.

Dok ga jedna nije pogodila u točak i izbacila iz šina.

“Kad biste sad pitali sto ljudi u Gradačcu, svi bi rekli: ‘Ja sam ga pogodio’”, kaže Bakir i nastavlja objašnjavati da je oklopni voz došao iz Modriče, a pratilo ga je sedam tenkova, dok je pješadija probila našu liniju i došla našim braniocima iza leđa. Sve na šta su naišli pobili su. U njivi pored voza odvijala se pješadijska bitka: četnici koji su pratili voz, prva linija naše odbrane i interventna jedinica koja je došla u ispomoć, sve se bilo pomiješalo. Pucaju iz voza prema našoj liniji na brdašcu iznad te njive, a naša artiljerija puca na voz. U toj općoj pucnjavi neko je voz pogodio u točak. Unutra je nastala panika. Lokomotiva koja je gurala voz pokušala ga je izvući, ali je samo škripao metal o metal, otkačili su nekoliko vagona i pobjegli. Vatrena moć voza bila je takva da, ne da gubiš glavu kad zapuca, nego gubiš i prst ako si ga u pogrešnom momentu isturio. Plus artiljerija i tenkovi iza njega. Cilj je bio da uđe u industrijsku zonu Gradačca i probije liniju, pa da njihove ostale jedinice mogu lakše ući u grad. U vozu su bili Martićevci, našli smo unutra njihovu ratnu zastavu. Voz je opsluživalo dvjestotinjak vojnika, to znamo na osnovu suhih dnevnih obroka nađenih unutra. Naša situacija bila je takva da je kod komandira čete u njegovom desnom džepu bila sva rezerva municije koju je imao za cijelu četu. Znao je da u magacinu više nema ništa, a i vojska je za to znala. Ono što smo našli u vozu za gradačačku brigadu bila je solidna popuna zaliha municijom i topovima. Mi smo njih kasnije  s linija dozivali da nam pošalju još koji voz jer nam je i ovaj dobrodošao. Voz je imao i dva vagona na kojima su bile šine i pragovi; kad su nailazili na dio pruge koji nedostaje, vrlo brzo su to montirali. Nismo mi bili neuki, bilo je pruge koja je bila minirana, bilo je dijelova na kojima smo skinuli po deset-petnaest metara očekujući takve belaje, međutim, oni su imali jake izvidničke jedinice i pronašli su način da uđu s vozom”, priča Ahmetašević i dodaje: “Kada se sve završilo, u toj njivi, u kojoj se vodila pješadijska bitka, bilo je toliko leševa, njihovih i naših, da smo dva sata tražili brata jednog vojnika iz Gračanice. Moj zadatak bio je da vratim mrtve i žive, četnici su bili u ovim kućama preko puta, dvadesetak metara od voza, mogli su nas četvericu koji smo se prvi popeli na voz zubima uhvatiti, a kamoli pobiti. Ali su se oni bili pritajili jer su svoje mrtve izvlačili. Kad smo ustanovili gdje je ko, onda je opet nastala pucnjava.”

Bilo je to u oktobru 1992. godine i bio je to samo jedan od pokušaja zauzimanja Gradačca, kojeg je prije ovog napada znalo bombardirati po jedanaest aviona dnevno.

“Ovo je mala sredina. Pet gradova oko nas je palo. Sve su snage krenule na Gradačac. Tri su nas godine napadali, i dan i noć. Nisu mogli ući, namontirali su Karadžića kako pije kahvu na Kuli. Onda su ljudi iz Novog Sada i Beograda ulijetali na ničiju zemlju autima. Krenuli, kažu, u Brčko. Mi se udaramo, krvi do koljena, njihov reporter javlja da se borbe vode oko robne kuće. U nama se pojavio prkos. Vidjeli smo šta se našim komšijama desilo. Linija je bila takva da smo jedni od drugih bili udaljeni deset metara, sve smo jedni prema drugima kroz zemlju kopali, eto, za metar se borili. Mi smo već 1993. godine stasali u armiju, nije se pitalo šta imaš, traktor, ormar…,sve prodaji, kupuj oružje i municiju da se odbranimo. Kasnije ćemo kupovati ormare”, priča Bakir.

Gradačka 107. viteška motorizovana brigada je ostavila trajni pečat u svijesti i pamćenju, kao jedinstven primjer herojizma, odlučnosti i neustrašivosti boraca i naroda gradačačkog kraja u odbrani svoje slobode i dostojanstva. Zlatnim slovima isklesana su imena njenih pripadnika koji u amanet sadašnjim i budućim generacijama ostaviše moralnu obavezu da njeguju svijetle tradicije herojske borbe otpora pripadnika 107. viteške brigade ARBiH.

Također, na današnji dan osnovana je i jedinica “Zmaj od Bosne – Gazije”, pod komandom Adema Hadžića i Husein-ef. Kavazovića, sadašnjeg reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Jedinica je brojala oko 40 dobrovoljaca koji su imali zadatke pomaganja u očuvanju i probijanju linija agresora na području Gradačca, a jedna od najvažnijih bitaka u kojima je jedinica sudjelovala upravo je bila na samom početku agresije, kada je na području Krečana u zapadnom dijelu grada, zaustavljen proboj agresora i njihov napredak ka samom centru grada.