Nema mnogo zemalja u svijetu u kojima represivni režim i terorističke bande (sastavljene od doseljenika) djeluju tako slobodno kao u Izraelu, zlostavljajući pripadnike drugog naroda. A kako Izrael reagira na pozive svijeta da stane u odbranu potlačenih koji ovdje žive? Vrištanjem i optužbama za antisemitizam.

Ponekad je teško povjerovati u ono što se čita: ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar poziva međunarodnu zajednicu da „ispuni svoju ulogu u zaštiti manjina u Siriji, konkretno Druzâ, od režima i njegovih terorističkih bandi, i da ne zatvara oči pred teškim događanjima koja se ondje odvijaju”.

Izrael je odavno stekao reputaciju drskog režima, ali čini se da je ovoga puta nadmašio samoga sebe. Ministar vanjskih poslova poziva svijet da intervenira i pomogne manjini koju ugnjetava vlast u drugoj zemlji, dok premijer, ministar odbrane i načelnik Glavnog štaba izraelske vojske već djeluju po tom pitanju: premijer izdaje naredbe, Eyal Zamir naređuje vojsci da pogodi određene ciljeve, a Israel Katz već prijeti kako će Izrael „oštro reagirati”; IDF je već bombardirao.

Prava vojska spasa koja brani potlačene Druze, pše Gideon Levy u kolumni za Haaretz.

Izraelski ministar vanjskih poslova nema moralno pravo izustiti niti jednu jedinu riječ o ugnjetavanju bilo kojeg naroda ili manjine, a kamoli pozivati svijet da im pomogne. Izrael, koji zatvara oči pred Ukrajinom, kao što je to činio i tokom građanskog rata u Siriji, nema pravo pozivati svijet da otvori oči pred događajima u Siriji.

Nedostatak samosvijesti izraelskog vodstva nadilazi sve granice. Kad Gideon Sa’ar govori o represivnom režimu i terorističkim bandama, prvo bi trebao govoriti o vlastitoj zemlji. Nema mnogo zemalja u svijetu u kojima represivni režim i terorističke bande (sastavljene od doseljenika) djeluju tako slobodno kao u Izraelu, zlostavljajući pripadnike drugog naroda. A kako Izrael reagira na pozive svijeta da stane u odbranu potlačenih koji ovdje žive? Vrištanjem i optužbama za antisemitizam.

I kako bi Izrael reagirao na vojnu intervenciju neke druge države ili aktera koji bi pritekli u pomoć potlačenima? Upravo to su u prošlosti govorile arapske zemlje, a to danas govore Hezbolah i Huti – interveniraju protiv Izraela kako bi zaštitili Palestince. Baš kao što lokalni Druzi sada zahtijevaju da Izrael pomogne njihovoj braći u Siriji, tako i javnost u arapskim zemljama zahtijeva od svojih vlada da interveniraju u korist svoje braće koja žive pod izraelskom okupacijom.

A što je s krvnom braćom izraelskih Arapa, koji su masakrirani u Gazi, Siriji i Libanu? Je li Izrael ikad razmatrao da im pomogne? U Libanu je Izrael okrenuo Falangiste protiv Palestinaca. Kad je palestinski slikar iz Haife, Abed Abadi, 2014. pokušao izvući svoju sestru – rođenu u Izraelu – iz opkoljenog izbjegličkog logora Yarmouk u Siriji, Izrael je to odbio. Ali za „spašavanje Druza” spreman je bombardirati.

Zamislite da Francuzi bombardiraju izraelska naselja na okupiranim teritorijima jer ih smatraju „terorističkim bazama” iz kojih izlaze teroristi kako bi nanosili štetu Palestincima. Kakva bi vika tada nastala!

Taj zahtjev prožet je cinizmom. Izraelu nije stvarno stalo do sudbine Druzâ u Siriji, baš kao što mu nije bilo stalo do žrtava prethodnog sirijskog režima. Nakon donošenja zakona o nacionalnoj državi, postalo je jasno da se vlasti ne brinu ni za prava Druza unutar samog Izraela.

Angažman u odbrani sirijskih Druzâ nije ništa drugo do cinična varka, još jedan izgovor za napad na oslabljenu Siriju, možda i signal Likudovim glasačima među Druzima. Umjesto da se novom režimu pruži prilika, Izrael huška na rat. To je jedini jezik kojim se u posljednje vrijeme služi: udari, bombardiraj, granatiraj, ubij, ruši – što više i gdje god stigneš.

Ako Izrael želi promovirati pravdu bilo gdje, neka počne kod kuće, gdje se sve više čine strašni zločini protiv čovječnosti.

Čak je i izraelski apel svijetu da pošalje vatrogasnu opremu za suzbijanje požara u Judejskim brdima prošle sedmice – dok već više od dva mjeseca sprječava ulazak hrane i humanitarne pomoći u Gazu – bio drzak zahtjev koji je trebao biti odbijen. Država koja izgladnjuje dva miliona ljudi nema pravo na pomoć međunarodne zajednice – da, čak ni kada požari prijete njezinim naseljima.