Ti napadi nisu prvi takvi u Jerusalemu, niti će biti posljednji; prema Sindikatu vozača autobusa, svaki dan se dogode barem dva napada na arapske vozače u Jerusalemu. Ni trenutni napad na Gazu, naravno, nije prvi – niti će biti posljednji
Udarali su ga i tukli, gađali predmetima i udarali glavom dok je ležao ozlijeđen i bespomoćan na podu autobusa. Oko njega je stajala gomila ljudi: neki su navijali, drugi su šutjeli, a tek nekolicina bila je zatečena. Brutalni napad na dvojicu arapskih vozača autobusa u Jerusalemu u četvrtak naveče zapravo je napad koji Izrael već 20 mjeseci provodi nad Pojasom Gaze. Kao model-selo – minijaturna verzija koja u mnogočemu podsjeća na original. U Izraelu je ta minijaturna verzija izazvala više protivljenja nego pravi rat, ali rat u Gazi je beskrajno brutalniji od napada u Jerusalemu.
Navijačkim huliganima Beitar Jerusalema nije potreban razlog da pretuku arapskog vozača autobusa koji im pruža uslugu, ali ovaj put su ga imali: Zahi Ahmed, arapski igrač, usudio se zabiti gol protiv Beitara, pomažući svojoj ekipi, Hapoelu Be’er Sheva, da osvoji Kup Izraela u finalu.
Za huligane Beitara, gol arapskog igrača, pogotovo u finalu kupa, gotovo je poput sedmog oktobra. To se ne može ignorirati. Kao i nakon sedmog oktobra, potrebna je trenutačna odmazda. Po njihovom viđenju, liga je već odavno trebala biti bez Arapa; drskost arapskog igrača da zabije gol protiv „najjevrejskijeg“ kluba – i to u finalu – ne može ostati nekažnjena. Osveta je uslijedila brzo i žestoko, u autobusu broj 505.
Ako ste bili šokirani napadom, kako vas ne šokira rat? Ono što se dogodilo u autobusu bolno je precizna replika onoga što se događa u ratu.
I napad i rat imali su povod. Naravno, ne može se ni uporediti užas sedmog oktobra s fudbalskim golom; ali ni dvojica ozlijeđenih vozača ne mogu se uporediti s hiljadu mrtvih beba. Sedmi oktobar bio je strašan zločin. U očima La Familie, ultrasa koji podržavaju Beitar, pogodak Arapa protiv jevrejskog tima takođe je zločin koji se ne može zanemariti.
Od tog trenutka sličnosti samo rastu. U oba slučaja reakcija je bila protivzakonita, nelegitimna i potpuno nerazmjerna. Nazvati rat u Gazi pravednim ratom – „najpravednijim ratom u našoj historiji“ – jednako je suludo kao reći da su navijači Beitara imali opravdan razlog za premlaćivanje vozača. Ti vozači imaju jednako toliko veze s Beitarovim porazom koliko djeca Gaze s sedmim oktobrom.
Tvrditi da je cilj rata oslobađanje talaca i poraz Hamasa jednako je besmisleno kao i vjerovati da će premlaćivanje vozača spriječiti arapske igrače da zabijaju golove. Huligani su mislili da će nasiljem obeshrabriti igrače, a Izrael misli da će genocidom obeshrabriti Gazu. Žeđ za osvetom takođe je slična.
U oba slučaja nije bilo ni trunka suzdržanosti, ni pravne ni moralne. Nemilosrdno premlaćivanje jednako je nemilosrdnom bombardiranju i granatiranju. U oba slučaja, većina žrtava su nevini ljudi. Odnos snaga također je sličan: deseci ljudi protiv jednog vozača, kao što je najopremljenija vojska na svijetu protiv bespomoćnog stanovništva. Brutalni napad na Gazu. Bombardiranje i granatiranje čak i kada već leži na tlu, bolesna, gladna i krvava – kao što je vozač šutiran dok leži modar i krvav.
Ti napadi nisu prvi takvi u Jerusalemu, niti će biti posljednji; prema Sindikatu vozača autobusa, svaki dan se dogode barem dva napada na arapske vozače u Jerusalemu. Ni trenutni napad na Gazu, naravno, nije prvi – niti će biti posljednji.
A što se tiče promatrača uokolo. „O, o“, viču promatrači, bilo od šoka ili uzbuđenja. Niko nije stao u odbranu vozača, ni jedan jedini pravednik u Jerusalemu. Dvojica vozača neće se tako brzo oporaviti od traume, a teško da će ikada više moći voziti autobus u ovom fašističkom gradu. Gaza se također neće oporaviti. Ona će zauvijek ostati zatečena onim što joj je Izrael učinio.
Pogledajte napade u Jeruzalemu i vidjet ćete Izrael; pogledajte pasivne promatrače koji viču „O, o“ – i vidjet ćete nas, gotovo svakoga od nas.
Gideon Levy je ovu kolumnu objavio u današnjem izdanju lista HAARETZ
