General António de Spínola zatražio je azil u Španiji. Njegov plan nije uspio i sada je tražio pomoć. Bilo je to 11. marta 1975. godine.

Doktor Vicente Pozuelo skinuo je stetoskop. Caudillov puls bio je poput švicarskog sata. „Vi ste mlad čovjek“, reče mu liječnik. Generalissimo, Tridentski čekić, Svjetlo heretika pogledao je liječnika. On je amijenio doktora Vicentea Gila, kojeg je Carmen Polo otpustila jer se posvađao s njenim zetom, markizom od Villaverdea. Ako je Gil bio bučniji od majmuna s bubnjem i zviždaljkom, Pozuelo je izgledao poput dominikanskog fratra koji je zadužen za kuhinju, bucmast koliko se i smiješio. “Ne, Vicente. Brige me ubijaju”, odgovorio je tihim glasom.

Zatim je ušao pomoćnik i Francu predao hitnu poruku. Portugalski general Spínola tražio je azil u Španiji. Njegov državni udar nije uspio i sada mu je trebala pomoć. Bilo je to 11. marta 1975.

Revolucija karanfila u aprilu 1974. danas se prepričava kao romantična priča, no bile su to dvije godine društvenog i političkog nasilja začinjenog pokušajima državnog udara i međunarodnim napetostima tipičnim za Hladni rat. U Španiji je bilo mnogo onih koji su sanjali slično ali je mnoge državni udar preplašio zbog nereda i podijeljenosti vojske. Portugal je bio sestrinska zemlja i bilo je bolje pričekati da se događaji raspletu prije nego što se proglasi pobjeda jedne ili druge strane.

Zapravo, general Spinola bio je prvi predsjednik Republike nakon završetka diktature Marcela Caetana i dao je nezavisnost portugalskim kolonijama. Međutim, socijalisti i komunisti smatrali su da je to prilika za revoluciju, pa čak i za uspostavljanje diktature proletarijata. SSSR Leonida Brežnjeva je vrlo pažljivo promatrao. Spinola je bio obaviješten da Komunistička partija, potpomognuta dijelom vojske, ima plan izvesti državni udar i pobiti opoziciju. Kako bi to spriječio, Spinola je 11. marta 1975. izveo vlastiti državni udar.

Nakon nekoliko sukoba sa vojskom, pokušaj puča je propao i Tekući revolucionarni proces se nastavio. Spinola je pobjegao helikopterom i bez dopuštenja sletio u vojnu bazu Talavera la Real u španskom Badajozu. Tamo je službeno zatražio od španske vlade da provede “Iberijski pakt”, potpisan u Sevilli 12. februara 1942. godine, koji se sastojao od uzajamne odbrane diktatura.

“Taj je pakt istekao”, rekao je Franco pomoćniku kojeg je poslao Arias Navarro s hitnim pismom. U međuvremenu je dr. Vicente Pozuelo skupljao svoje stvari. Nije to bila njegova briga, ali znatiželja ga je nadjačala. “Što se događa, vaša ekselencijo?” upita rastreseno. “Znaš”, odgovorio je Caudillo, “problemi u Portugalu nakon pada diktature, dragi moj prijatelju. Sada su pod utjecajem komunista koji sve zaraze. Ne može se pozvati na Iberijski pakt jer ga je slomio sam Spínola svojom revolucijom u aprilu 1974. Ako intervenišemo, ljudi će napasti špansku ambasadu i ja bih morao poslati padobrance u Lisabon. Loše posao. Što se tiče političkog azila, neka im ga da Brazil, njihova bratska zemlja.”

Tog 11. marta 1975. izbilo je nasilje nakon neuspjelog državnog udara. Sjedište Kršćansko-demokratske stranke i Spínolin dom bili su opljačkani. Podsjetili su da su 28. septembra prošle godine održane velike demonstracije desnice protiv komunističkog smjera revolucije. Spínola je pozivao na to, pozivajući se na “tihu većinu”. Ljevica je protiv toga podigla barikade u Lisabonu i došlo je do sukoba. Dana 11. marta dogodila se ista stvar, špansku ambasadu opkolili su portugalski revolucionari, što je impliciralo umiješanost Francove diktature u Spínolin državni udar.

Caudillo je vidio rješenja. Dao je nalog vladi da izda notu kojom se negira špansko učestvovan je u Spínolinom puču i naredio da portugalski general i njegovih osamnaest ljudi ne napuštaju vojnu bazu Talavera la Real. Tako je i bilo. Dana 14. marta prebačeni su u Madrid i dobili karte za avion koji je letio ka Brazilu.

Šuškalo se da je CIA planirala organizirati kontradržavni udar u njegovu korist pa je, prisiljen da djeluje, odobrio udar prije nego što je sve bilo spremno za njega. Nakon bijega u Španiju njegove veze s desničarskim organizacijama i njegovi planovi za državni udar s desnicom uništili su mu teško stečenu reputaciju heroja.

Godine 1976., nakon izbora Ramalha Eanesa za predsjednika Republike i Soaresa za premijera, Spínola se odrekao svojih desničarskih kontakata i dopušten mu je povratak iz egzila. Soares ga je imenovao počasnim kancelarom i počasnim maršalom oružanih snaga 1991. Spínola je umro u 86. godini, 1996. Vlada je odredila dva dana nacionalne žalosti. 

Čovjek jednostavnog ukusa, ostao je jedna od najkontroverznijih figura savremene portugalske historije. Spínola se ponosio time što “uvijek govori jednostavnim jezikom istine, koji je ponekad neugodan za čuti, ali jedini način na koji vojnik zna govoriti”. Ostat će zapamćen u Portugalu kao briljantan vojnik s jedne ali kao loš političar s druge strane. (Izvori: La Razon, RPT)