Aerodrom Željava ostao je simbol promašene vizije, megalomanske moći i tragičnog kraja jedne države. Njegovo uništenje nije samo označilo kraj vojne baze, nego i simbolički kraj ideje zajedničke jugoslovenske države.
Šesnaestog maja 1992. godine, u zoru, Bihać i okolina probudili su se uz zvuke snažnih eksplozija koje su potresle čitavo područje ispod planine Plješevice. Tog jutra, u svitanje jednog od najtežih razdoblja u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, zauvijek je uništen jedan od najambicioznijih i najskupljih vojnih objekata bivše Jugoslavije – aerodrom Željava.
U eksplozijama koje su izazvale Jugoslavenska narodna armija (JNA) i velikosrpske snage, nestalo je više milijardi dolara uloženih kroz desetljeća, a simbol vojno-tehnološke moći jednog sistema pretvoren je u ruševinu i opasnu zonu bez budućnosti.
Aerodrom Željava bio je vojni kompleks smješten podno i unutar same planine Plješevice, na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u blizini Bihaća. Smatralo ga se najvećim podzemnim vojnim aerodromom u Evropi, a neki su ga smatrali i najnaprednijim vojnim objektom svog vremena na Starom kontinentu.
Ideja o njegovoj izgradnji nastala je još 1948. godine, a realizacija projekta počela je u ranim pedesetim godinama. Građen je više od petnaest godina, a pušten u punu funkciju 1968. godine. Procjenjuje se da je u njegovu izgradnju uloženo oko 4,5 milijardi američkih dolara, što ga čini jednim od najskupljih vojnih ulaganja u historiji bivše države.
Glavni razlog gradnje objekta ovih razmjera bila je odbrana zračnog prostora Jugoslavije od mogućih zapadnih i istočnih prijetnji, pri čemu je Željava imala ključnu stratešku ulogu. Sam kompleks obuhvaćao je pet pista i četiri podzemna tunela, svaki visok osam, širok trideset i dug oko tri i pol kilometra. Unutar planine smještene su bile sve vitalne funkcije aerodroma, uključujući komandu, skladišta, komunikacijske centre i prostore za smještaj osoblja.
Objekt je bio dizajniran tako da može izdržati i taktičke nuklearne udare, a pristup njemu bio je strogo kontroliran i omogućen isključivo odabranom vojnom osoblju.
U vojnom smislu, Željava je bila dom 117. lovačko-avijacijskog puka, koji je uključivao 124. i 125. eskadrilu, te 352. izviđačku eskadrilu. Ove jedinice bile su opremljene najsavremenijim borbenim avionima tog vremena – MiG-21 raznih verzija i namjena. Avioni su se nalazili unutar podzemnih hangara, a po potrebi su kroz oklopna vrata izlazili direktno na pistu, spremni za uzlijetanje.
Podzemni dio objekta omogućavao je operativno funkcioniranje i u najtežim uslovima, što je dodatno učvršćivalo njegov status elitne vojne baze. U blizini aerodroma nalazila se i logistička baza sa skladištima goriva, raketa i bombi, a osoblje je s porodicama bilo smješteno u posebno izgrađenoj gradskoj četvrti Bihaća.
Služba u Željavi smatrala se velikom čašću i privilegijom. Bio je to aerodrom dežurnog tipa, operativan 24 sata dnevno, i na njemu su radili isključivo najbolje obučeni vojnici i tehničari. Njegova strateška važnost bila je tolika da su ga smatrali pandanom američkih nosača aviona, s ogromnim vatrenim potencijalom i sposobnošću da kontrolira zračni prostor velikog dijela jugoistočne Evrope.
No, kako se početkom devedesetih godina raspadala Jugoslavija, a politička i sigurnosna situacija u regiji sve više pogoršavala, postalo je jasno da bi Željava mogla pasti u ruke novonastalih državnih formacija, prije svega Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je JNA već tada bila meta velikosrpske politike, uništenje aerodroma bilo je strateška odluka kako bi se spriječilo njegovo eventualno korištenje protiv srpskih interesa.
Tako je 16. maja 1992. godine, u pet sati i trideset minuta ujutro, aktivirano više od pedeset tona eksploziva. Piste su minirane u razmacima od pedeset do stotinu metara u cik-cak rasporedu, s ciljem da se onemogući njihovo buduće korištenje. U samo nekoliko trenutaka, baza Željava, koja je desetljećima bila simbol vojne snage, pretvorena je u gomilu betonskih ostataka i kontaminiranog terena.
Aerodrom Željava ostao je simbol promašene vizije, megalomanske moći i tragičnog kraja jedne države. Njegovo uništenje nije samo označilo kraj vojne baze, nego i simbolički kraj ideje zajedničke jugoslovenske države.
