Najstrašnije od svega je što za sigurnost povratnika u Podrinje, za „brigu“ o prorijeđenim porodicama koje su se u krvavi zavičaj vratile da žive pored svojih dželata i njihovih sljedbenika, može li biti većeg apsurda, mandat ima srpska policija koja je, pod istim imenom i grbom koje i dalje nosi, počinila genocid nad Bošnjacima Podrinja.

Nedavno me jedan prijatelj pitao mogu li se sjetiti kako sam doživio vijest da su srpske snage zauzele Srebrenicu, a ja mu nisam mogao dati suvislog odgovora. Vjerovatno tada, kao devetnaestogodišnji vojnik koji je iz opkoljenog Sarajeva baš u to vrijeme bio raspoređen na Igman, nisam ni razumio šta to stvarno znači.

Pretpostavljao sam da će se većina tamošnjih Bošnjaka kriti po okolnim šumama i nekako preživjeti, spasiti se. Iako sam bio svjestan da nepravedni svijet nije ni trepnuo dok su krvnici ubijali, silovali i spaljivali naš narod po Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, Prijedoru… negdje sam se duboko u duši nadao da stranci ovog puta ipak neće dozvoliti masovno ubijanje, da će to nekako spriječiti. Znao sam da imaju moć, vojnu silu da zaustave klanje. Ali svijet opet nije trepnuo, kao ni tri godine ranije.

Uskoro smo na televiziji gledali prve izmučene ljude koji su se uspjeli probiti na slobodnu teritoriju i slušali kako su dvije trećine kolone ostale u brdima i šumama Podrinja. Govorilo se u brojevima, razlomcima, u procentima. Osjećao sam obim i širinu apokalipse koja je zadesila moj narod, ali nisam bio u stanju spoznati žestinu i dubinu patnje kroz koju su prolazili pojedinci i čitave porodice – možda zato što tada nisam poznavao nikoga iz tih podrinjskih gradova i sela, ili zato što smo u Sarajevu već bili svikli na ubijanje, svakodnevno gledavši kako nam ginu prijatelji, rođaci, komšije pa smo, kako kažu, bili oguglali na zlo i na preranu, nasilnu smrt.

Ubrzo je potpisan mir i život se polahko vraćao u našu Bosnu, a do nas je svakodnevno, preko medija i kroz razgovore, dio po dio, dolazila istina o masovnosti srpskih zločina u „zaštićenoj“ zoni i postajalo je sve jasnije da međunarodna zajednica ne samo da nije učinila ništa da zaštiti ijednog čovjeka nego da je, u punom smislu te riječi, omogućila da zločinački plan uspije.

Počele su i kolektivne dženaze, koje mnogo bolje pamtim nego 11. juli jer sam izbliza gledao kamione pune tabuta na kojima su prevožene kosti i koščice pronađene u masovnim grobnicama. U narednim godinama nekoliko sam puta išao u Potočare, što na dženazu što mimo nje, da obiđem mezarove i proučim dovu, a osjećaj tuge, kako su godine prolazile, postajao je sve jači.  

U međuvremenu je presuđeno da je Republika srpska počinila genocid u Srebrenici – valjda se i svijet morao suočiti s istinom, nije više imao kud.

A dunjalučka pravda, osim što je kaznila nekoliko direktnih izvršilaca, komandanata i političara, nije ispunila ni minimum očekivanja. Zločinačka ideologija nije poražena, ratne zločince i i dan-danas slave kao heroje, a srpski zvaničnici, mnogi novinari, profesori s obje strane Drine negiraju počinjeni genocid.

Najstrašnije od svega je što za sigurnost povratnika u Podrinje, za „brigu“ o prorijeđenim porodicama koje su se u krvavi zavičaj vratile da žive pored svojih dželata i njihovih sljedbenika, ima li većeg apsurda, mandat ima srpska policija koja je, pod istim imenom i grbom koje i dalje nosi, počinila genocid nad Bošnjacima Podrinja. Oni koji Republiku srpsku danas vode nijednog se milimetra nisu odmakli od zločinačke ideologije koja je proizvela najviše zla u modernoj evropskoj historiji, niti su na bilo koji način pokazali kajanje, zatražili oprost. A u međunarodnoj zajednici nije se našao još niko ko bi barem spomenuo mogućnost da se Republici srpskoj oduzme Srebrenica, pa da preostale Bošnjake čuva neka druga policija.

Nakon što su završene dženaza i komemoracija na 30. godišnjicu Genocida, predsjednik tog entiteta pohvalio je svoje policajce što su dobro obavili posao jer je sve prošlo bez incidenata, podsjećajući nas na to od koga i danas zavisi sigurnost u poklanoj „zaštićenoj“ zoni. A sve se to da shvatiti i kao upozorenje da se „organi reda“, ako njihove vođe procijene da je za to došao pravi trenutak, ponovo mogu okomiti na nezaštićenu žrtvu.  

Boraveći u Bratuncu, Potočarima i Srebrenici ovog 11. jula u isto sam se vrijeme osjećao ispunjenim jer sam prvi put gotovo cijeli dan proveo u razgovoru s porodicama žrtava Genocida, ali i frustran jer ne mogu ispraviti planetarnu nepravdu što međunarodna presuda nema snagu poništiti barem dio onoga što je genocid proizveo. A onda se sjetim jedne neobične, a istinite priče:    

Neki logoraš iz Omarske, koji prije rata nije držao do vjerskih propisa i obaveza, dok su se katili nad njim iživljavali, zamolio je Boga da ga izbavi iz tog nepodnošljivog stanja, zaklevši se pritom da će, ako ikada bude slobodan, svaku vjersku dužnost obavljati dvostruko. Bog mu je dovu kabul učinio, a on je ispunio svoje obećanje i godinama je svaki vakat klanjao dva puta, bez izuzetka, sve dok ga jedan efendija nije uvjerio da to ne treba raditi i da je dovoljno da naložene dužnosti izvršava onako kako je propisano.

Nakon ovog 11. jula i povratka iz Potočara, iako ni zbliza nisam prošao kroz tako teško iskušenje, zarekao sam se da bez mene, dok sam u kuvetu, neće proći više nijedna godišnjica i da ću, pored toga, iskoristiti svaku priliku da odem u Srebrenicu i sa sobom povedem još barem jedno. Za razliku od slučaja logoraša iz Omarske, neće se naći niko ko će mi reći da to ne trebam činiti.