Ovdje je suverenitet samo prazna riječ. Nema snage, nema volje, nema hrabrosti za odlučan korak protiv čovjeka koji se sprema zadati posljednji udarac državi koja traje hiljadu godina

Milorad Dodik je s osmijehom na licu doveo institucije Bosne i Hercegovine u stanje potpune paralize. Bez ispaljenog metka, bez barikada, bez vanrednog stanja, bez policije na ulicama. Izglasao je antiustavne zakone, proveo mirno državni udar i nakon toga obznanio kako mu ne može niko ništa, kako policajci SIPA-e ili istražitelji Tužilaštva BiH mogu tek prošetati kao turisti po banjalučkoj Gospodskoj ulici.

Dodik svaki dan, već sedmicama, izjeda ovu državu, slasno, zalogaj po zalogaj, uzimajući joj polako nadležnost po nadležnost. I dok sve to radi, drži lekcije o tome kako brani “prava Srba”. Isti narativ o vječno ugroženom plemenu recikliran decenijama, narativ koji je posljednji put rezultirao genocidom nad cijelim jednim narodom i potpunim zatiranjem svakog traga njegovog identiteta na teritoriji kojom Dodik suvereno vlada.

Zločinom koji je nagrađen „izvornim Daytonom“.

Milorad Dodik igra šah sa predstavnicima Bošnjaka u vlasti i to uvijek sa bijelim figurama. Drži cijelu državu u šaci, rastavljajući je sve ozbiljnije svakim novim danom kojeg provodi na slobodi. U toj šahovskoj igri Dodik je velemajstor, pobjeđuje jer „naše hrabre vlasti“ i institucije nemaju hrabrosti uzvratiti.

Dok mu policija entiteta kojim predsjedava salutira u počasnom vodu.

Već danima, sedmicama iz Sarajeva slušamo iste, isprane fraze. Kako su Dodiku dani odbrojani, kako je stjeran u kut, kako broji sitno do hapšenja. Denis Bećirović nam servira priče o snažnim porukama, o garancijama koje dobija sa Zapada. Ramo TikTok Isak najavljuje da će on Dodika uhapsiti iako su mu nadležnosti za takvu akciju manje nego one komandira kakve vatrogasne čete. Elmedin Stinger Konaković priča o prizemljenju Dodikovih letjelica, a Sabina bi Ćudić dala sve da se zaboravi kako nas je hrabro na Instagramu obavijestila da je Dodikov SNSD izbacila iz vlasti.

U isto vrijeme, Dodik nesmetano leti za Banja Luku, Moskvu, Izrael, Srbiju i ko zna gdje sve još ne. Njegovi ministri sjede u Vijeću ministara, njegovi ljudi blokiraju državni parlament, njegov Zoran Tegeltija raspisuje tender za kupovinu zgrade UIO od njegovog kuma, za 100 miliona.

Dodik je slobodan kao ptica. Interpol bh. vlasti ignorira, EUFOR postoji na papiru, sigurnosne su bh. agencije obezglavljene i čak i da “neustrašivi” lideri odluče jednog jutra hapsiti svog koalicijskog partnera, nema ko izdati policiji nalog za tu akciju.

Jer su upravo Dodikovi ljudi te agencije obezglavili.

Dodik je još uvijek slobodan jer na suprotnoj strani stoje kukavice. Oni koji tvrde da institucije nesmetano funkcioniraju dok u isto vrijeme te iste institucije nemaju snage provesti zakone. Ovdje je suverenitet samo prazna riječ. Nema snage, nema volje, nema hrabrosti za odlučan korak protiv čovjeka koji se sprema zadati posljednji udarac državi koja traje hiljadu godina.

Dodik, za razliku od njih, nije kukavica i zna da odlučuje i pobjeđuje onaj koji ima silu u svojim rukama. A ne onaj ko se krije iza Facebook statusa, iza priča o snažnim porukama i iza konferencija za novinare. Državna vlast ne radi ništa iz straha da bi neko mogao i zapucati tokom akcije Dodikovog hapšenja, Dodikov plan se, zato, ostvaruje tačno onako je on zamislio.

Dok se ovdašnja javnost zabavlja izborima članova upravnih odbora ili uređivanjem safova na bajramskim namazima (što je priča kojui su u eter pustili stranački botovi i ocvale samozvane analitičarke), Dodik sa svojim saradnicima izrađuje novi ustav entiteta kojeg namjeravaju i formalno proglasiti državom. Već su održali prve javne rasprave a u izradu je, kako je najavljeno, uključena i srpska akademska zajednica.

U isto vrijeme, bh. Akademija nauka i umjetnosti šuti, strahujući da ih neko nešto ne upita o Dodikovoj galopirajućoj secesiji pa bi, gluho bilo, morali nešto i uraditi. Ili kazati. Ovako – muk. Naši akademici pričaju o ekologiji, naslikavaju se s inozemnim ambasadorima nakon nevažnih protokolarnih posjeta i tabire potanko detalje o tome je li ili nije bilo VIP kanafe u Begovoj džamiji.

Običan svijet gleda i shvata da nema plana, nema odlučnosti, nema hrabrosti. Nema ničega osim kukavičluka i neodgovornosti, osim čekanja da neko drugi negdje nešto. Kao što nam Turci grade željezničke mostove a humanitarne organizacije obnavljaju kuće, tako se čeka neka neočekivana sila da se iznenada pojavi i riješi stvar.  

Za to vrijeme, Dodik radi. Naši akademici, naša vlast šute i čekaju kiprizaciju. I film festival.