Derviš Sušić nije samo pisao književna djela; on je ispisivao Bosnu. Njegov opus predstavlja hroniku bosanskog čovjeka, njegovih borbi, identiteta i duhovnosti. Kroz svoje romane, pripovijetke i drame, Sušić je razbijao mitove, relativizirao istine i suprotstavljao se kulturnoj hegemoniji. Njegov rad, iako duboko ukorijenjen u bošnjačkoj tradiciji, nadilazi nacionalne granice, nudeći univerzalne teme o ljudskoj borbi za smislom i slobodom

Derviš Sušić, jedan od najznačajnijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih književnika 20. stoljeća, ostavio je neizbrisiv trag u književnosti, ne samo kroz svoja djela, već i kroz duboko promišljanje identiteta, povijesti i kulture Bosne i Hercegovine.

Rođen trećeg juna 1925. godine u Vlasenici, Sušić je svojim književnim opusom i društvenim angažmanom oblikovao bošnjačku književnost, istražujući složene teme identiteta, povijesti i društvene stvarnosti kroz prizmu realističkih, ali i modernističkih književnih postupaka.

Njegov život, obilježen sudjelovanjem u partizanskom pokretu, radom u obrazovanju, novinarstvu i kulturnim institucijama, te književnim stvaralaštvom, svjedoči o dubokoj povezanosti s bosanskohercegovačkim kulturnim i duhovnim naslijeđem.

Derviš Sušić rođen je u porodici koja je njegovala znanje i pripovijedanje. Njegov otac, imam, knjige je smatrao svetinjom, dok je majka bila vrsna pripovjedačica čije su priče, kako Sušić sam navodi, nadmašivale njegove književne sposobnosti. Ove priče nisu bile puke bajke, već su bile duboko ukorijenjene u stvarnim događajima i predanjima, što je značajno utjecalo na Sušićev književni senzibilitet.

Osnovnu školu završio je u rodnoj Vlasenici, gimnaziju u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Već 1942. godine, tokom Drugog svjetskog rata, pridružio se partizanima u Prvoj proleterskoj brigadi, što je imalo presudan utjecaj na njegov svjetonazor i književni rad.

Nakon rata, Sušić se bavio različitim poslovima: bio je omladinski rukovoditelj, učitelj u Srebrenici i Tuzli, te novinar u Oslobođenju. Svoj angažman u kulturnim institucijama započeo je radom kao dramaturg u Pionirskom pozorištu pri Narodnom pozorištu Tuzla, a kasnije i u samom Narodnom pozorištu. Kratko je bio direktor Narodne biblioteke u Tuzli, koja danas nosi njegovo ime, prije nego što se preselio u Sarajevo, gdje je obavljao funkciju predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine i postao redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Dobitnik je najznačajnijih književnih i društvenih priznanja, uključujući Šestoaprilsku nagradu, Dvadesetsedmojulsku nagradu, te nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a.

Sušićev književni put započeo je 1950. godine dnevnikom „S proleterima“, koji donosi dramatične opise partizanskih borbi. Ovo djelo, pisano u formi dnevnika, odražava njegovo iskustvo iz rata i postavlja temelje za realistički pristup koji će obilježiti njegova rana djela. Godine 1954. objavio je pripovijetku „Jabučani“ i roman „Momče iz Vrgorca“, koji su, uz „S proleterima“, karakterizirani uniformnošću realističke proze. Ova djela prikazuju poslijeratnu bosanskohercegovačku stvarnost, ali već najavljuju Sušićevu sposobnost da preispituje društvene norme i pojedinčevu ulogu u njima.

Prava prekretnica u Sušićevom stvaralaštvu dogodila se romanom „Ja, Danilo“ (1960.) i njegovim nastavkom „Danilo u stavu mirno“ (1961.). Ovi romani donose novi, umjetnički zreliji pristup, gdje Sušić napušta puko idealiziranje revolucionarnih likova i uvodi složeniju romanesknu ličnost. Glavni lik, Danilo Lisičić, suočava se s birokratskom sredinom i vlastitom sudbinom kroz autoironijske i satirične tonove. Njegova borba protiv administrativne letargije i nemogućnosti pronalaženja smisla u porodici ili društvu čini ga složenim likom koji odstupa od stereotipa revolucionara.

Roman „Ja, Danilo“ ne samo da označava Sušićev odmak od socrealističkih obrazaca, već i postavlja temelje za njegovo daljnje istraživanje identiteta i povijesti Bosne.

Sušićev književni opus može se promatrati kao golema sinteza povijesti Bosne i Hercegovine, od bogumila do revolucije i savremenosti. Inspiraciju je, poput Meše Selimovića, pronalazio u legendama, predanjima i rijetkim povijesnim zapisima, istražujući duhovnost i narav bosanskog čovjeka. Njegova zbirka pripovijedaka „Pobune“ (1966.), objavljena iste godine kada su Meša Selimović i Mak Dizdar objavili svoja remek-djela, smatra se jednim od ključnih djela novije bošnjačke književnosti.

Ova zbirka, sastavljena od pet priča, odlikuje se kompozicijskom čvrstinom i tematskom konzistentnošću. Svaka priča ima dramsku liniju i fabulativnu dovršenost, a zajedno čine povijesnu i porodičnu hroniku bošnjačkog etnosa, od Osmanskog carstva do Drugog svjetskog rata.

U priči „Kaimija“, Sušić se bavi sudbinom šejha Hasana Kaimije Zerinovića, stvarne povijesne ličnosti i krajiškog junaka Budaline Taleta. Kroz parodiju epskog heroja, Sušić razbija mitove o uzvišenim junacima, prikazujući Taleta kao ekscentričnog, humorističnog lika koji destabilizira velike istine. Slično tome, Kaimija, kao učenjak, podvrgnut je travestiji, čime Sušić relativizira stereotipe o moralnoj superiornosti učenjaka. Ova priča izazvala je kontroverze među čitateljima koji nisu mogli razdvojiti književni postupak od autora, što je dovelo do odbacivanja Sušića kao bošnjačkog pisca u nekim krugovima. Ipak, parodiranjem Kaimije, Sušić zapravo odaje počast njegovoj veličini, potvrđujući tezu Milana Kundere da je suština modernog romana u relativiziranju istina.

Roman „Uhode“ (1971.) predstavlja još jedan značajan korak u Sušićevom istraživanju identiteta. Kroz priču o turskom uhodi koji prati Husein-bega Gradaščevića, Sušić problematizira kulturni identitet Bošnjaka, suprotstavljajući se stereotipima i predrasudama imperijalnih narativa. Husein-beg prikazan je kao ideal bosanskog čovjeka – inteligentan, hrabar i mudar, suprotstavljen orijentalističkim prikazima Bošnjaka kao iracionalnih i inferiornih.

Ova epizoda, ispričana iz perspektive uhode, naglašava Sušićevu namjeru da Bosnu oslobodi kulturne hegemonije i vrati joj pravo na vlastitu povijest.

Unatoč ogromnom doprinosu bošnjačkoj književnosti, Sušićev rad nije uvijek bio bez kontroverzi. Njegova knjiga „Parergon“ izazvala je negodovanje među bošnjačkom intelektualnom elitom zbog oštre kritike jerusalemskog muftije El-Huseinija i bošnjačkih intelektualaca koji su se priklanjali nacističko-fašističkim režimima tokom Drugog svjetskog rata. Sušić je prešutio složene povijesne razloge za takve odluke, što je izazvalo gnjev jednog dijela bošnjačkog kolektiva.

Ipak, „Parergon“ je bio Sušićeva refleksija o vlastitoj kulturi, prisiljavajući Bošnjake da se suoče s neugodnim istinama. Ova knjiga, iako kontroverzna, potvrđuje Sušićevu hrabrost u suočavanju s tabu temama.

Sušićev posljednji roman, „Čudnovato“, objavljen posthumno 1992. godine, ostao je nepravedno zanemaren zbog ratnih prilika koje su spriječile njegovu distribuciju. Ovo djelo, slučajno otkriveno tek 2013. godine, predstavlja vrhunac Sušićevog promišljanja o identitetu. U njemu se autor identificira kao potomak osnivača hamzevijskog reda, čije su političke aspiracije za samostalnošću Bosne tragično završile progonom.

Derviš Sušić nije samo pisao književna djela; on je ispisivao Bosnu. Njegov opus predstavlja hroniku bosanskog čovjeka, njegovih borbi, identiteta i duhovnosti. Kroz svoje romane, pripovijetke i drame, Sušić je razbijao mitove, relativizirao istine i suprotstavljao se kulturnoj hegemoniji. Njegov rad, iako duboko ukorijenjen u bošnjačkoj tradiciji, nadilazi nacionalne granice, nudeći univerzalne teme o ljudskoj borbi za smislom i slobodom.

Unatoč svom značaju, Sušićev rad nije uvijek bio dovoljno afirmiran. Tek 2021. godine Vlasenica mu je dodijelila ulicu, dok Sarajevo to još nije učinilo što svjedoči o određenom zanemarivanju njegovog naslijeđa. Ipak, njegov doprinos ostaje neupitan: Sušić je bio pisac koji je hrabro govorio o Bošnjacima u vrijeme kada su bili svedeni na vjersku skupinu i koji je kroz književnost tražio odgovore na pitanja identiteta, povijesti i kulture. Preminuo je 1990. godine u Sarajevu.