Dodik se ne oslanja na krvave opsade. Umjesto metaka, donosi neustavne zakone. Umjesto podizanja barikada na cestama, gradi institucionalne blokade. Umjesto minobacača, koristi medije. Njegovo sistematsko ometanje institucija Bosne i Hercegovine može se opisati kao “hibridna strategija secesionizma”. Postupnim paraliziranjem jedne vlasti za drugom, jedne državne nadležnosti za drugom, on postupno potkopava kontrolu države nad dijelovima njene teritorija. Želi da se država uruši iznutra – korak po korak, dan za danom.
Secesionistički poduhvat predsjednika Republike Srpske podsjeća na 1990-e. Ako uspije, njegova politika podjela postat će uzor drugima u regiji. Pasivnost EU-a mu pri tome koristi, stoji, između ostalog, u komentaru Seada Turčala, dekana Fakulteta političkih nauka Univerzieta u Sarajevu u današnjem bečkom Standardu
“Uništenje države ne može se uvijek mjeriti brojem tenkova koje se može mobilizirati, već ponekad brojem sudskih presuda i naloga za hapšenje čije se provođenje opstruira.” Ovakva rečenica mogla bi jednog dana biti zapisana od strane historičara koji opisuju događaje 2025. godine u Bosni i Hercegovini.
Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, protiv kojeg je izdan nalog za hapšenje zbog napada na ustav, neće ostaviti za sobom brutalno nasljeđe poput osuđenih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. No, njegova hibridna secesionistička strategija mogla bi se pokazati jednako štetnom.
Dodik se ne oslanja na krvave opsade. Umjesto metaka, donosi neustavne zakone. Umjesto podizanja barikada na cestama, gradi institucionalne blokade. Umjesto minobacača, koristi medije. Njegovo sistematsko ometanje institucija Bosne i Hercegovine može se opisati kao “hibridna strategija secesionizma”. Postupnim paraliziranjem jedne vlasti za drugom, jedne državne nadležnosti za drugom, on postupno potkopava kontrolu države nad dijelovima njene teritorija. Želi da se država uruši iznutra – korak po korak, dan za danom.
Ovo stvara stanje između rata i mira, u kojem država gotovo neprimjetno gubi svoju suverenost. Hibridni secesionizam organiziran je u ciklusima eskalacije i deeskalacije. Koristi “toleranciju” međunarodne zajednice koja često ne prepoznaje opasnost “tihe secesije”.
Najveća snaga Dodikove strategije leži u njegovoj propagandi. Svaka mjera državnih institucija, svaka sudska presuda ili svaka izjava političara protiv secesije prikazuje se kao napad na Srbe. Ova naracija o srpskoj žrtvi pokazuje se učinkovitijom od artiljerijskog napada – pogotovo jer je pojačana medijima u susjednoj Srbiji, koji su pod kontrolom predsjednika Aleksandra Vučića.
Štaviše, sve veći geopolitički haos unutar Zapada čini situaciju još opasnijom. Za Dodika je to prilika da uspostavi trajnu de facto državu unutar države: Republiku Srpsku koja formalno ne proglašava nezavisnost, ali funkcionira nezavisno od Bosne i Hercegovine, dok je i dalje finansirana od strane te iste države.
Njegovi institucionalni manevri podsjećaju na događaje iz ranih 1990-ih. Tada je Srpska demokratska stranka (SDS), uz podršku režima Slobodana Miloševića u Beogradu, uspostavila “državu unutar države” u Bosni. Taj projekat imao je strašne posljedice: genocid nad Bošnjacima, etničko čišćenje nesrba i masovno uništenje. Možemo se prisjetiti i nesretne Republike Srpske Krajine, samoproglašene pseudodržave osnovane između 1991. i 1995. na okupiranoj hrvatskoj teritoriji.
Ta je tvorevina preživjela samo zahvaljujući zaštiti Beograda, međunarodnoj neodlučnosti i pogrešnim predodžbama o njenoj strateškoj održivosti. Dodik je ovu lekciju temeljito usvojio. Pretpostavlja da ni ovoga puta Evropa neće odlučno djelovati, sve dok njegove akcije ostaju ispod praga vojnog sukoba.
Ova historijska analogija ne smije se shvatiti samo kao upozorenje – to je jasno geopolitičko upozorenje. EU svoju politiku temelji na nadi da će problem nestati pukim političkim manevriranjem. No to je iluzija koja počiva na pogrešnoj pretpostavci da norme i međunarodno pravo mogu biti učinkoviti bez jasne volje i sposobnosti za njihovo provođenje. Tako moć ne funkcionira.
Dodik ima koristi od pasivnosti Bruxellesa. EU nastavlja djelovati kao da ima luksuz svog vremena ovog svijeta. No status quo pogoduje onima koji teže uništenju. Institucije, pravila i norme imaju stvarnu vrijednost samo ako neko ima i volju i sposobnost da ih provede.
Trenutna politika ne samo da mu dopušta daljnje uništavanje bosanske države, već šalje i jasan signal Kremlju: EU nije sposobna riješiti ni krizu koju je izazvao lokalni političar. Kako onda može očekivati da se suprotstavi daleko ozbiljnijoj geopolitičkoj prijetnji Moskve?
Rusija i Mađarska Viktora Orbána mogu jednostavno čekati da oslabljenje Bosne i Hercegovine paralizira EU i NATO na Balkanu. A Moskva koristi Dodika da stvori novi “zamrznuti sukob” i dugoročni polugu utjecaja na evropskoj periferiji.
Srbija pod Vučićem igra dvostruku igru: službeno podržava integritet Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Vučićevi mediji stvaraju osjećaj krize i paranoje. On sam je presudu protiv Dodika nazvao “politički motivisanom”.
Dodik nije samo lokalni, bosanski problem. On simbolizira oživljavanje zloćudne ideologije iz ranih 1990-ih. Stoga ova kriza može završiti na samo jedan od dva načina: ili Dodikov secesionistički poduhvat završava pravnim posljedicama, ili njegov uspjeh postaje uzor drugima.
Kako bi se izbjeglo ponavljanje tragedija iz 1990-ih, trupe vojne misije EU-a EUFOR moraju biti snažnije, vidljivije i strateški raspoređene te bliže sarađivati s institucijama države. Ključne države članice EU-a trebale bi brzo djelovati i uvesti ciljane, bolne sankcije protiv Dodika i njegovih saradnika.
(Komentar Seada Turčala je objavljen u bečkom listu Der Standard; prevod bosna.hr)
