Bosna i Hercegovina je u Drugi svjetski rat ušla teritorijalno pocijepana, a iz njega izašla objedinjena i ravnopravna zahvaljujući antifašističkom pokretu, dok su svi muslimani južnoslavenskog porijekla dobili status nacije, postavši četvrta po brojnosti u Jugoslaviji. S partizanima i komunistima Bosna i Hercegovina i Bošnjaci dobili su mnogo više nego što su sami mogli izboriti, a od završetka rata do 1990. razvijala se bosanskohercegovačka državnost: osnovane su ključne institucije, republike su imale značajan nivo nadležnosti, vlastitu unutrašnju bezbjednost, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo, privredu i čak vlastitu teritorijalnu odbranu.

Dvadeset peti novembar jedan je od najvažnijih datuma u historiji Bosne i Hercegovine. Te noći 1943. godine, u ratom iscrpljenom Mrkonjić-Gradu, održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, trenutak u kojem je obnovljena državnost zemlje koja je stoljećima bila prostor susreta, otpora i slojeva identiteta. U zgradi koja je dotad bila trgovina porodice Gašić, pretvorena tokom rata u Dom kulture, okupili su se predstavnici iz svih krajeva BiH, noseći sa sobom poruku da se Bosna ne može dijeliti, niti svesti na isključivost bilo kojeg naroda.

Zasjedanje je počelo 25. novembra u 19 sati, a završeno je u ranim jutarnjim satima, 26. novembra, u četiri ujutro. Predsjedavao je dr. Vojo Kecmanović, ljekar iz Bijeljine, uz zamjenike Avdu Humu, Đuru Pucara Starog i Aleksandra Prehu, dok je sekretar bio Hasan Brkić.

Među prisutnim delegatima iz Sarajeva bili su Sulejman Filipović, Hamdija Čemerlić, Ante Babić, Rato Dugonjić i Mišo Jokanović. ZAVNOBiH je tog dana postao ne samo političko tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta, nego i najviši organ narodne vlasti u Bosni i Hercegovini.

Odluke koje su usvojene bile su historijske. U Rezoluciji ZAVNOBiH-a i Proglasu narodima Bosne i Hercegovine potvrđeno je da zemlja nije „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska“, te da je ravnopravnost svih naroda temelj na kojem će se graditi njena budućnost. Time je obnovljen princip koji je Bosnu kroz historiju razlikovao od drugih prostora — zajednica različitosti koja ne traži jednoumlje da bi postojala.

Tokom zasjedanja izabrana je delegacija od 58 članova koja je predstavljala BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, održanom 29. novembra 1943. godine. Formirano je i Predsjedništvo ZAVNOBiH-a od 31 člana. Istovremeno, 36 muslimanskih vijećnika potpisalo je proglas kojim su pozvali Muslimane Bosne i Hercegovine da se priključe Narodnooslobodilačkoj borbi, ocjenjujući je jedinim ispravnim putem.

Tri zasjedanja ZAVNOBiH-a obilježila su cijeli ratni period: prvo 1943. u Mrkonjić-Gradu, drugo od 30. juna do 2. jula 1944. u Sanskom Mostu, te treće 26. aprila 1945. u oslobođenom Sarajevu. Rezultati tih zasjedanja čine temelj modernog bosanskohercegovačkog državnog kontinuiteta. U Arhivu Bosne i Hercegovine danas se čuvaju originalni dokumenti, uključujući Rezoluciju sa Prvog zasjedanja, Deklaraciju o pravima građana sa Drugog, kao i kompletan abecedni spisak 170 vijećnika, posljednje ime je Miloš Zekić iz Šekovića.

Mjesto zasjedanja postalo je dio kulturno-historijskog pamćenja. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je 2002. godine Muzej Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a nacionalnim spomenikom, zajedno sa stalnom postavkom i autentičnim enterijerom. Objekat sagrađen 1896. godine, koji je porodica Gašić pretvorila u kafanu, postao je u Drugom svjetskom ratu prostor odluke koja je mijenjala budućnost. Godine 1953. pretvoren je u muzej, čuvajući svjedočanstvo o političkom i moralnom opredjeljenju naroda BiH.

Nakon austro-ugarske okupacije, iako nije prisajedinjena Srbiji kao Vojvodina, Bosna i Hercegovina izgubila je teritorijalnu posebnost koju je imala u Osmanskom i Austro-Ugarskom carstvu i postala tek jedna od 33 oblasti Kraljevstva SHS. Administrativnom reformom iz januara 1929. njen prostor podijeljen je između četiri banovine, a deset godina kasnije između Banovine Hrvatske i banovine „Srpske zemlje“, dok su Bošnjaci postojali samo kao vjerska grupa, bez svijesti o nužnosti političke nacije.

Nakon uspostave fašističke NDH 1941. teritorija je ponovo izgubila cjelovitost, sve do antifašističkog zasjedanja u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943, kada su donesene odluke koje su trajno odredile sudbinu Bosne i Hercegovine: ponovo je objedinjena, pravno izjednačena s ostalim članicama buduće Jugoslavije, narodi u njoj postali su ravnopravni, a time je započelo institucionalno oblikovanje muslimanske nacije, 1993. preimenovane u bošnjačku.

Bosna i Hercegovina je u Drugi svjetski rat ušla teritorijalno pocijepana, a iz njega izašla objedinjena i ravnopravna zahvaljujući antifašističkom pokretu, dok su svi muslimani južnoslavenskog porijekla dobili status nacije, postavši četvrta po brojnosti u Jugoslaviji. S partizanima i komunistima Bosna i Hercegovina i Bošnjaci dobili su mnogo više nego što su sami mogli izboriti, a od završetka rata do 1990. razvijala se bosanskohercegovačka državnost: osnovane su ključne institucije, republike su imale značajan nivo nadležnosti, vlastitu unutrašnju bezbjednost, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo, privredu i čak vlastitu teritorijalnu odbranu.

Komunisti su uspjeli uključiti sve narode u izgradnju republičkih institucija, a jugoslavenski i bosanskohercegovački ustavi omogućili su međunarodno legalan put ka nezavisnosti, stvarajući generacije koje su znale i braniti se i upravljati državnim organima.

S raspadom Jugoslavije početkom devedesetih Bosna i Hercegovina nije morala stvarati državu iz temelja, ona je već postojala sa svim potrebnim institucijama, osim ministarstva vanjskih poslova. Završetak jugoslavenskog projekta nije zahtijevao formiranje države, nego odbranu njene teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta od fašističkih snaga privremeno poraženih 1945. godine. Zato bez 25. novembra 1943. godine ne bi bilo ni 1. marta 1992: prvi je obnovio državnost, drugi je potvrdio nezavisnost.

Iako je ZAVNOBiH historijski trenutak Drugog svjetskog rata, njegova simbolika nije ostala zarobljena u toj epohi. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu obilježavanje 25. novembra dobilo je novo značenje. U opkoljenom Sarajevu, bez javnih okupljanja i slavlja, praznik je postao tiho svjedočenje da ideja Bosne nije srušena. Godine 1993., u nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, 25. novembar je zakonom utvrđen kao Dan državnosti.

Dvije godine kasnije, 25. novembra 1995., u Domu Armije BiH održana je svečana akademija na kojoj je po prvi put javno izvedena himna „Jedna si, jedina“. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio je građanima čestitke za praznik, himnu i mir koji dolazi nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma. Član Predsjedništva Ejup Ganić poručio je da obilježavanje Dana državnosti pokazuje svijetu da je Bosna opstala „kao ideja, kao društvo i kao država“, podsjetivši da je zemlja u ratu podnijela ono što se riječima teško može izraziti.

Na akademiji je posebno istaknuta uloga bosanske žene, opisane kao tihi heroj rata, koja je „podigla sebi spomenik u djeci koja su u vremenu rata prohodala“. Govorio je i Ethem Ćamo, jedan od vijećnika iz 1943. godine, podsjećajući da Bosnu nisu nosile ideologije, nego njeni ljudi, koji su je u različitostima prepoznavali kao domovinu.

Zato se 25. novembar ne pamti samo kao povijesni datum. On ostaje potvrda kontinuiteta, od noći 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu obnovljena državnost, do vremena u kojem je ta ideja branila goli opstanak. Poruka ostaje ista: Bosna i Hercegovina je zajednica svih koji u njoj vide svoj dom i samo tako može trajati.