Posljedice tako zapaljenog vjerskog rata bile bi devastirajuće globalno, za vrlo dugo vrijeme bi uništile, ne samo normalan život već i perspektive razvoja širom Evrope i Azije. Ne treba zaboraviti lekcije iz historije, ne tako davne. Prvi svjetski rat započeo je srpskim terorističkim napadom i atentatom na austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu, što je, vodeći računa o čitavom nizu prije potpisanih međudržavnih ugovora o vojnoj saradnji i odbrani, ubrzo uvuklo veći broj zemalja Evrope i Azije u dotada najveći rat u poznatoj nam povijesti.

Svojevremeno je američki politički disident, Lyndon LaRouche, predviđajući pojačanu ekonomsku i političku saradnju zemalja Globalnog Juga, napisao kako je Zapad, čije se ekonomije nalaze u čeličnom zagrljaju špekulanata i finansijskog ekonomskog sektora, odlučio tome stati na kraj u samome početku. Da bi se očuvao globalni finansijski sistem koji zemlje Juga stalno sprečava u razvoju, potrebno ih je, bez obzira na kolateralne žrtve uvući u ratove ili ih ratovima spriječiti da sarađuju.

Kako dakle, spriječiti Kinu, Indiju, Iran, Rusiju, Tursku i druge zemlje, pa i evropske da efikasno, ekonomski razvojno sarađuju u čitavoj Evroaziji? Tako što će se usred toga područja izazvati rat sa vjerskim obilježjima, posebno između kršćana i muslimana i muslimana i Jehudija. Odnosno, započinjanjem rata ili niza ratova koji se percepiraju kao sukob Islama i Zapada i to na najosjetljivijem području – Zapadne Azije, odnosno kako se to orijentalistički i evrocentrično naziva Bliskom istoku.

Dakle, izbijanjem i širenjem rat(ov)a u Zapadnoj Aziji, opasni izraelski luđaci koji su ih započeli neće se libiti, ne samo genocida na Palestincima, čemu svjedočimo u live prijenosu (i ništa pod milim Bogom ne poduzimamo), već ni upotrebe nuklearnog oružja, gađajući ciljeve u Damsku, Bagdadu i Teheranu, za početak. Da im balističke rakete dotamo dopiru, već su demonstrirali. Potreban je još samo inicijalni upaljač – zauzimanje i rušenje Mesdžidu-l Akse, što već nasilnički čine povremenim upadima svojih divljih ministara ili ubojica iz naseljeničke populacije, najekstremnije razbojničke družine ikada okupljene na jednoj teritoriji.

Posljedice tako zapaljenog vjerskog rata bile bi devastirajuće globalno, za vrlo dugo vrijeme bi uništile, ne samo normalan život već i perspektive razvoja širom Evrope i Azije. Ne treba zaboraviti lekcije iz historije, ne tako davne. Prvi svjetski rat započeo je srpskim terorističkim napadom i atentatom na austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu, što je, vodeći računa o čitavom nizu prije potpisanih međudržavnih ugovora o vojnoj saradnji i odbrani, ubrzo uvuklo veći broj zemalja Evrope i Azije u dotada najveći rat u poznatoj nam povijesti.

No, rat nije započeo radi velikosrpskih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, one su samo bile dobrodošle za instrumentalizaciju, već je takvim ratom spriječena njemačko-turska infrastrukturna saradnja na izgradnji željezničke pruge Berlin-Bagdad-Basra kao prvi velik evroazijski projekt razvojne naravi.   

S druge strane, gotovo svi ratovi dalekosežnih posljedica bili su logična posljedica prethodnih carinskih i trgovinskih sukoba, ali su bili pokrenuti inicijalnim eksplozijama u nekom incidentu, počesto pažljivo planiranom u i finansiranom iz štabova onih zemalja koje su rat željele, odnosno koji im je trebao da sačuvaju svoje imperijalne privilegije i dalje nesmetano pljačkaju tuđe resurse zemljama i narodima kojima je razvoj bio onemogućen.

Američki predsjednik Donald Trump stalno ponavlja kako želi Ameriku ponovno učiniti velikom. No, što u tom pravcu čini? Deportira svaku osobu koja se čini da u SAD boravi ilegalno, bez pravih analiza spušta ridikulozno niske eskontne stope Federalnih rezervi, nameće visoke i nepredvidive carine drugim zemljama na upitnim argumentima, pa ih poslije drastično mijenja, uzrokujući divlje fluktuacije cijena, što smanjuje trgovinsku razmjenu. Sve u cilju sprečavanja sve vidljivije saradnje zemalja Globalnog juga, dakle velike većine čovječanstva.

Nametanje apsurdno visokih carina koje ima za cilj savijanjem ruku isposlovati neki povoljan aranžman, i to isključivo za SAD (povoljne cijene rijetkih i zemnih metala, nafte i plina, koncesije…), što kod slabijih i uspijeva, ali vraća se poput bumeranga. Dakle, stvaran cilj sprečavanja ekonomske saradnje mimo zapadnih zemalja i kontrolne uloge inflatornog dolara, posebno zemalja BRICS-a, se vraća jačanjem volje za grupiranjem bez Zapada ili čak mimo njega. Od Brazila i Meksika, do Južne Afrike i Irana, od Turske do Indonezije…

Šta se već dešava?  

U podne, 27. augusta Trumpova je administracija aktivirala prijetnju nameta od 50 posto carina na uvoz iz Indije, navodno zbog njihove kupnje rusijanske nafte, ali i zbog odbijanja da potpuno otvori svoje tržište dumping cijenama multinacionalnih prehrambenih kartela sa sjedištem u SAD.  To je dovelo do naglog i strmoglavog pogoršanja američko-indijskih odnosa, prema mišljenju Alysse Ayres, bivše državne službenice američkog State departmenta koju je prenio Financial Times.

Ranije istoga mjeseca SAD su nametnule 50 posto carine na sav izvoz kako bi, navodno, prisilile tamošnju vladu da odustane od potpuno utemeljene krivične optužnice za protuustavno djelovanje bivšem predsjedniku Bolsonaru koji je pokušao spriječiti provedbu rezultata izbora i inauguraciju „ljevičarskog“ predsjednika Da Silve u januaru 2023. No, nije Trump tu stao. Carine su nametnute Kini, s prvotno najavljenih čak 250 posto, do 55 posto na sva dobra, Južnoj Africi 30 posto, 19 posto na indonezijska dobra. Čak je i Bosni i Hercegovini nametnuo 35 posto carina, uz neutemeljen argument o američkom deficitu trgovinskog bilansa sa tom zemljom.  

Svaka akcija izaziva jednakosnažnu reakciju kako nas naučava Treći Newtonov aksiom. U Tianjinu, u Kini 31. augusta će započeti 25. godišnji sastanak na vrhu zemalja članica Šangajske organizacije za saradnju (SCO), na kojem će sudjelovati više od 20 šefova država i vlada, među kojima su i Rusija, Indija i Kina. Prema najavama, zajedno će se suprotstaviti Trumpovim carinama i, poput BRICS-a, ubrzati raspravu i donošenje zaključaka o alternativama bankrotiranom transatlantskom sistemu finansijskih špekulacija koji ih, u suprotnom može dovesti na prosjački štap. To osiromašenje bi, de facto značilo genocid, odnosno masovno umiranje od gladi i bolesti čitavih populacija.   

Zbog zapadne podložnosti tom sistemu, SAD i EU stoje na rubu da se dovedu u samonametnutu izolaciju od Globalne većine, one većine zemalja čije ekonomije pokazuju stvaran fizički rast. I to kako. Uvezivanjem bankrotiranog finansijskog sistema, opterećenog sa dva triliona dolara (dva miliona milijardi) bezvrijedne finansijske aktive, špekulantskih pozicija trgovine na buduće vrijednosti i nepostojećim robama.

Modus operandi, pitate se. Trump je pokrenuo i najavio osnivanja novih, intrinsično bezvrijednih i, radi izostanka regulacije, opasnih kriptovaluta, planirajući između 100 i 300 biliona dolara (100-300 hiljada milijardi) upumpati u postojeće berze kako bi održao špekulativni mjehur. No, kako to uvijek biva, rasprsnuće tog mjehura (dosada uvjerljivo najvećeg u historiji) završit će prisilnim naplatama dugova, posebno od građana i manjih kompanija, pa i u SAD. Gledali smo to nedavno, u nešto manjem opsegu, u krizi 2008-2009, kada su privatni dugovi otkupljivani javnim novcem.

Kako se ništa nije promijenilo, opet smo u istoj situaciji, ovaj puta samo sa jasno definiranom opozicijom na međunarodnoj razini. Postoji alternativa.     

Prije nedavno održanog samita u Aljasci, rusijanski prvi zamjenik premijera Denis Manturov izjavio je TASS-u kako ima mnogo prostora u kojemu dvije zemlje mogu razvojno sarađivati i naveo kako Rusija može osigurati dobavu uranija za američku nuklearnu proizvodnju te rijetke i zemne metale. Rusijanski diktator Putin je 22. augusta u jednom govoru naglasio saradnju ne samo ove dvije zemlje, na tehnologiji kontrolirane nuklearne fuzije, praktički neiscrpnog izvora energije za sve i pozvao na saradnju na ravnopravnim osnovama u programima svemirskih istraživanja, posebno izgradnji nuklearnih energana za te potrebe.

Te tehnologije koje su tek u začetku, otvaraju temeljito nove perspektive za istraživanja dubokog Svemira i komercijalizaciju tehnologija za sve veće energetske i prehrambene potrebe čovječanstva kao i zaštite okoline.   

Zapravo, Trumpova administracija, želi li stvarno učiniti Ameriku velikom, trebala bi, umjesto na kripto špekulacijama koje reklamiraju njegova supruga i sin, poraditi na projektima onoga što neki promatrači zovu, američkom infrastrukturnom renesansom kao dijelom globalnog razvojnog ciklusa. To je put naprijed, ukoliko se on stvarno želi, cilj koji bi unio energiju, oživio i povećao industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju, povećao izvoz, ojačao kapitalne investicije i ostvario višu razinu infrastrukture koja bi podržala višu razinu ekonomske produktivnosti. To, prvenstveno znači ulaganja i razvoj, ne tržišta kapitala, već željeznica visokih brzina, regionalnih i kontinentalnih projekata opskrbe vodom i irigacija, novih nuklearnih elektrana, i sredstava masovnog transporta dobara.

Načelno, ne može se zakoračiti u budućnost samo odgovorom na sadašnje izazove i događaje, upotrebom prevladavajućih obrazaca, aksioma i postulata, već primjenom principa rasta i razvoja i promjena koje će rezultirat željenom budućnošću, ne samo jedne nacije, već čitavog čovječanstva. Svijet se nalazi pred odlukom da učini odlučan zaokret u svojoj političkoj i ekonomskoj strukturi i organizaciji ili da propadne zajedno sa sistemom finansijskih špekulacija i diktata novca i njegovih derivata. Odnosno, transatlantski finansijski, ekonomski i vojni sistem koji je dominirao svijetom posljednjih preko 150 godina se polako urušava i otvara put, ne nekoj novoj hegemoniji nepravde, već polifonom, multipolarnom svijetu, kojega pokreću, ne osvajanja (vid pod Trump-Grenland ili Putin-Ukrajina) i supremacija, već uzajamni napredak i razvoj. 

Takvoj viziji koja jedina jamči opstanak čovječanstva suprotstavlja se paradigma ratova – ekonomije rata čije kopile zvano Izrael ima ulogu inicijalnog eksploziva za vjerski rat globalnih implikacija, potonuća u potpuni civilizacijski regres, siromaštvo i izumiranje milijardi ljudi. Postavlja se pitanje: ko želi biti među tih nekoliko milijardi osuđenih na nestanak?