Milošević je 24. marta, u emisiji „Presing“ na Gradskoj televiziji, izjavio: „Malo je nepristojno da u državi u kojoj imate 74 odsto pravoslavnog stanovništva spoljnu politiku vodi predstavnik nacionalne manjine“, misleći na ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića, predsjednika Bošnjačke stranke.
U Crnoj Gori, zemlji koja se navodno ponosi svojim multietničkim i multikonfesionalnim identitetom, burnu raspravu izazvale su ovih dana dvije kontroverzne izjave. Gradonačelnik Podgorice, Saša Mujović, i generalni sekretar Udruženja novinara Crne Gore, Ivan Milošević, iznijeli su stavove koji su ocijenjeni kao diskriminatorski, nacionalistički, pa čak i rasistički, potaknuvši oštre kritike nevladinih organizacija, građanskih aktivista i institucija.
Milošević je 24. marta, u emisiji „Presing“ na Gradskoj televiziji, izjavio: „Malo je nepristojno da u državi u kojoj imate 74 odsto pravoslavnog stanovništva spoljnu politiku vodi predstavnik nacionalne manjine“, misleći na ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića, predsjednika Bošnjačke stranke.
Ova izjava izazvala je lavinu osuda.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković nazvao ju je rasističkom, ističući da odudara od vrijednosti savremenog, inkluzivnog društva. Deset utjecajnih NVO-a, uključujući aktivistkinje Jovanu Marović i Dinu Bajramspahić, ocijenile su je nacionalističkom i „na tragu fašizma“, naglašavajući da religijska pripadnost ne smije biti uvjet za obavljanje javnih funkcija u sekularnoj državi.
Dva dana ranije, na iftaru, Mujović je izazvao slične reakcije. Zahvalivši Islamskoj zajednici na lojalnosti prema gradu i državi, rekao je: „Hvala što ste uvijek iskazivali lojalnost prema ovome gradu, što ste bili i ostali naše dobre komšije … i hvala vam što ste našu Crnu Goru uvijek doživljavali kao svoju zemlju.“ Dodao je da muslimane doživljava „blisko kao svoju pravoslavnu braću“.
Adnan Striković, potpredsjednik SDP-a, ocijenio je da ova izjava tretira muslimane kao građane drugog reda, poručivši: „Mujoviću, ne volimo mi vašu, nego našu Crnu Goru. Mi rezervne države nemamo.“
Obje izjave ukazuju na duboko ukorijenjene predrasude. Mujovićeva zahvalnost muslimanima što „našu“ Crnu Goru vide kao svoju implicira da oni nisu ravnopravni dio društva, dok Miloševićev stav sugerira da visoke funkcije pripadaju samo većinskoj, pravoslavnoj zajednici. Takvi stavovi ne samo da krše ustavna načela jednakosti, već i Krivični zakonik, koji u članu 159 sankcioniše diskriminaciju na osnovu vjere ili nacionalnosti kaznom do tri godine zatvora.
Gradska televizija, na kojoj je Milošević gostovao, ogradila se od njegove izjave, tvrdeći da ne podržava diskriminaciju. Ipak, propust voditelja Radomira Tešanovića da reaguje doveo je u pitanje poštovanje Etičkog kodeksa novinara Crne Gore, koji nalaže izbjegavanje širenja mržnje i diskriminacije. Više državno tužilaštvo najavilo je praćenje slučaja, obećavajući da će javnost biti obaviještena ukoliko se formira predmet.
Reakcije su bile snažne i izvan institucija. Adel Omeragić, funkcioner Bošnjačke stranke, vratio je nagradu koju je 2019. dobio od Udruženja novinara Crne Gore, protestvujući tako protiv Miloševićevog govora mržnje. „Ne pristajem na poruku da određeni narod ima supremaciju nad drugim“, rekao je, ukazujući na problematičnu političku orijentaciju Udruženja, koje je nagrađivalo i kontroverzne figure poput Darje Dugine i ruskog ambasadora Vladislava Maslenikova.
Milošević se branio, tvrdeći da nije rekao „ništa strašno“ i da ga kritikuju samo zato što je Srbin. „Kažu – fašizam, diskriminacija, govor mržnje… A šta sam rekao? Mislim da je nepristojno da u državi s 74 odsto pravoslavnih ministar bude iz manjine“, napisao je, optužujući kritičare za „antisrpski“ stav. Mujović nije odgovorio na kritike, ostavljajući dojam da ni on ne vidi problem u svojoj izjavi.
Ove izjave odražavaju normalizaciju diskriminacije u Crnoj Gori. Dok Mujović muslimane „nagrađuje“ za lojalnost, a Milošević osporava pravo manjina na visoke funkcije, obojica smatraju svoje stavove dobronamjernim. No, upravo ta percepcija ukazuje na dublji problem – nesposobnost prepoznavanja diskriminacije kao takve. Ombudsman Bjeković podsjetio je da znanje i kompetencije, a ne vjera ili nacija, moraju biti kriteriji za javne funkcije, pozivajući se na standarde Evropske komisije protiv rasizma (ECRI).
