Dana 14. oktobra 1988. godine Švedska akademija objavila je vijest koja je zauvijek promijenila historiju arapske pisane riječi, dodijelivši prestižno priznanje osamdesetogodišnjem Egipćaninu koji do tada gotovo da i nije napuštao svoj rodni grad

Postoje pisci koji stvaraju u osami planinskih kuća i oni koji inspiraciju traže u otmjenim salonskim raspravama. Nagib Mahfuz nije pripadao nijednoj od tih grupa. Čovjek koji je arapskoj književnosti donio prvog i do danas jedinog Nobelovu nagradu za književnost, čitav svoj život proveo je uronjen u bučnu, prašnjavu i fascinantnu svakodnevicu Kaira.

Dana 14. oktobra 1988. godine Švedska akademija objavila je vijest koja je zauvijek promijenila historiju arapske pisane riječi, dodijelivši prestižno priznanje osamdesetogodišnjem Egipćaninu koji do tada gotovo da i nije napuštao svoj rodni grad.

Priča o Mahfuzovom nobelovskom trijumfu zapravo počinje iznenadnim telefonskim pozivom u njegovom stanu u Kairu. Kada je tog oktobarskog jutra zazvonio telefon, pisac je mirno spavao nakon svoje redovne jutarnje šetnje uz Nil. Njegova supruga Atijat odgovorila je na poziv i ubrzo probudila muža rekavši mu da ga traže iz švedske ambasade. Mahfuz je u prvi mah pomislio da se radi o neslanoj šali svojih prijatelja iz čuvene književne grupe s kojima je svake sedmice debate vodio u lokalnim kairskim kafanama. Tek kada je ambasador lično stigao na njegova vrata s buketom cvijeća i šampanjcem, skromni kairski hroničar shvatio je da je postao prvi Arap koji je ponio titulu nobelovca.

Ono što Mahfuza čini izuzetno zanimljivom ličnošću jeste njegov nevjerovatno strog i gotovo kancelarijski način života. Iako je napisao više od trideset romana i stotine kratkih priča punih strasti, političkih intriga i filozofskih preispitivanja, sam Mahfuz je decenijama radio kao običan državni službenik. Svako jutro u tačno pet sati ustajao je, pio crnu kafu i pisao do sedam sati.

Nakon toga oblačio bi odijelo, sjedao na autobus i odlazio u Ministarstvo vakufa, a kasnije u Ministarstvo kulture, gdje je predano vodio birokratske poslove. Njegove kolege s posla godinama nisu ni slutile da mirni činovnik koji sjedi za susjednim stolom u slobodno vrijeme izgrađuje monumentalna djela koja će ući u vrh svjetske književnosti.

Njegova najpoznatija djela nastala su upravo iz te posvećenosti kairskim ulicama. Famozna “Kairska trilogija” opisuje život tri generacije jedne kairske porodice u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, kroz čiju se sudbinu prelama čitava moderna historija Egipta. Mahfuz je imao fascinantnu sposobnost da do najsitnijih detalja opiše mirise, zvukove i atmosferu uskih ulica Kaira. Posebno mjesto u njegovom životu i radu zauzimao je čuveni kafe Al-Fišavi u starom dijelu grada. U tom kultnom prostoru, uz čaj od nane i dim šIše, Mahfuz je satima posmatrao prolaznike, upijao gradske tračeve i pretvarao obične ljude s ulice u nezaboravne književne likove.

Ipak, život ovog mirnog intelektualca bio je daleko od dosadnog, a njegova drskost na papiru često ga je dovodila u opasne situacije. Njegov roman “Djeca naše ulice”, objavljen u nastavcima u novinama krajem pedesetih godina, izazvao je ogromne kontroverze. Kroz alegorijsku priču o stanovnicima jedne kairske ulice, Mahfuz je zapravo prikazao historiju velikih svjetskih religija i likove inspirisane prorocima, što su vjerski autoriteti sa sveučilišta Al-Azhar proglasili svetogrđem. Knjiga je ubrzo zabranjena u Egiptu, a pisac se našao na meti radikalnih krugova.

Najdramatičniji trenutak Mahfuzovog života dogodio se u oktobru 1994. godine, šest godina nakon što je dobio Nobelovu nagradu. Dok je izlazio iz svoje kuće i ulazio u automobil prijatelja koji ga je vodio na jedno od njegovih redovnih književnih druženja, prišao mu je mladić i zarrio mu nož u vrat. Mladi ekstremista je kasnije na suđenju priznao da nikada u životu nije pročitao nijednu Mahfuzovu knjigu, već da je napad izveo isključivo po naređenju svojih vjerskih vođa.

Napad na Nagiba Mahfuza u oktobru 1994. godine bio je direktna posljedica optužbi za svetogrđe zbog njegovog kontroverznog romana “Djeca naše ulice” (Awlad Haretna), objavljenog decenijama ranije. Glavni razlozi za atentat i pozadina tog događaja kriju se u nekoliko ključnih okolnosti.

U romanu “Djeca naše ulice”, Mahfuz je kroz alegorijsku priču o stanovnicima jedne kairske ulice prikazao historiju čovječanstva i velikih monoteističkih religija. Likovi u knjizi jasno su oslikavali Božije poslanike, Adema, Mojsija, Isusa i Muhameda, dok je lik starca Džabalavija bio alegorija za samog Boga. Vjerski autoriteti sa sveučilišta Al-Azhar proglasili su djelo svetogrđem, optuživši Mahfuza da je prikazao poslanike kao obične ljude podložne greškama i da je u romanu nagovijestio “smrt Boga” kroz pobjedu nauke nad religijom. Knjiga je ubrzo zabranjena u Egiptu.

Iako je roman izašao 1959. godine, situacija se drastično pogoršala krajem osamdesetih. Nakon što je Omer Abdel-Rahman, slijepi šejh i vođa radikalne grupe Al-Gama'a al-Islamiyya, izdao fetvu protiv Salmana Rushdieja zbog “Satonskih stihova”, u jednoj izjavi je spomenuo i Mahfuza. Šejh je izjavio da bi Mahfuz bio kažnjen još decenijama ranije da je protiv njega odmah primijenjena šerijatska kazna, što su ekstremisti shvatili kao otvoreni poziv na ubistvo.

Mahfuz je čudom preživio ovaj brutalni atentat zahvaljujući brzoj reakciji ljekara. Iako je u tom trenutku imao osamdeset i tri godine, pokazao je nevjerovatnu životnu snagu i duhovitost. Zbog povrede živaca na desnoj ruci više nije mogao tečno pisati, pa je svakodnevno provodio sate vježbajući potpis i kratke rečenice kako bi ponovo ovladao perom. Kada su ga novinari kasnije pitali šta osjeća prema mladiću koji ga je pokušao ubiti, pisac je odgovorio da osjeća samo žaljenje jer je taj mladić žrtva neznanja i manipulacije.

Osim književnog rada, Mahfuz je bio i izuzetno plodan scenarista. Napisao je scenarije za više od dvadeset egipatskih filmova, od kojih su mnogi postali klasici arapske kinematografije. Zanimljivo je da sam Mahfuz gotovo nikada nije putovao van Egipta. Čak i kada je trebao otputovati u Švedsku kako bi lično primio Nobelovu nagradu i preuzeo zlatnu medalju, pisac je odlučio ostati u Kairu, a u Stokholm je poslao svoje dvije kćerke da preuzmu priznanje u njegovo ime. Kairo je bio njegov jedini svijet i vjerovao je da sve što čovjek treba znati o ljudskoj prirodi i univerzumu može naučiti ako pažljivo posmatra ljude na obalama Nila.

Skromnost ga je pratila do samog kraja života. Novac od Nobelove nagrade podijelio je svojoj porodici, prijateljima i u dobrotvorne svrhe za pomoć mladim piscima, nastavljajući živjeti u svom skromnom stanu. Njegove jutarnje šetnje i večernji razgovori u kafanama ostali su nepromijenjeni sve dok ga starost i oslabljeni vid nisu spriječili u tome.

Kada je preminuo u augustu 2006. godine u devedeset četvrtoj godini života, Egipat ga je ispratio uz najveće državne i vojne počasti. Otišao je čovjek koji je uspio spojiti tradicionalno arapsko pripovijedanje s modernim zapadnim romanom, ostavivši iza sebe neprocjenjivo blago. Mahfuzov život bio je najbolji dokaz da najveće svjetske ideje ne nastaju u kuli od bjelokosti, već u toplini svakodnevnog života, među običnim ljudima čije je sudbine tako majstorski prenio na papir.