Konačno stupanje na snagu novog evropskog pakta o migracijama i azilu označava definitivan dovršetak tranzicije Evropske unije sa sistema zaštite ljudskih prava na rigidni sigurnosni aparat. Legalizacijom masovnih graničnih pritvaranja, eksternalizacijom kontrole i pretvaranjem solidarnosti u finansiranje prisilnog povratka, Brisel je usvojio hegemonijski narativ radikalne desnice. Ova institucionalna normalizacija iznimnog stanja ne predstavlja samo kapitulaciju pred humanitarnim principima iz Tamperea, već i opasan presedan: erozija fundamentalnih sloboda i pravne sigurnosti, započeta na vanjskim granicama, neizbježno se preliva na cjelokupno evropsko građanstvo

Uspostavljanje zajedničkog prostora slobode, sigurnosti i pravde unutar Evropske unije nekada je sa sobom nosilo obavezu artikulacije jasnih mjera za zaštitu temeljnih ljudskih prava. Na sastanku Evropskog vijeća u Tampereu, održanom sada već daleke 1999. godine, pitanje migracijskih tokova i politike azila dobilo je centralni značaj. Sa namjerom da izgradi zajedničku politiku imigracije, Vijeće je tada zaključilo da Unija treba sveobuhvatan pristup koji se bavi političkim pitanjima, ljudskim pravima i razvojnim problemima u zemljama porijekla i tranzita. Naglašena je potreba za efikasnijim upravljanjem u svim fazama, što je uključivalo kampanje informisanja u bliskoj saradnji sa trećim zemljama o stvarnim mogućnostima legalne imigracije, kao i prevenciju svih oblika trgovine ljudima.

Evropsko vijeće je tada pokazalo odlučnost da se bori protiv ilegalne imigracije na samom izvoru, ciljajući ekonomske eksploatatore migranata. Ove preporuke zaokružile su tadašnju društvenu reprezentaciju migracija na zakonite i korisne migrante, krijumčare pod koje je mogao potpasti svako ko pomaže neregularan dolazak i žrtve koje treba zaštititi, posebno ako je riječ o ženama i djeci.

Kada je bila riječ o azilu, Evropsko vijeće je ponavljalo važnost apsolutnog poštovanja prava na traženje zaštite na temelju potpune primjene Ženevske konvencije. To je podrazumijevalo striktno poštovanje principa zabrane protjerivanja, prema kojem nijedna osoba ne smije biti vraćena u zemlju u kojoj se suočava sa progonom. Dugoročni cilj bio je stvaranje zajedničkog postupka i jedinstvenog statusa azila koji bi vrijedio na cijeloj teritoriji Unije. U tom kontekstu, proklamovani su principi solidarnosti i saradnje među državama članicama kako bi se postigao model privremenog azila i izdvojila finansijska sredstva za humanitarne krize.

Ipak, iako je početni diskurs stavljao naglasak na ljudska prava, bilo je lako uočiti da su podjela na legalne i ilegalne migrante, kao i dualnost krijumčara i žrtve, predstavljali rani pokušaj balansiranja između onoga što Unija stvarno želi i treba, a to je radna snaga u kontekstu demografskog starenja, i onoga što mora prihvatiti na osnovu potpisanih međunarodnih ugovora o pravima izbjeglica.

Između 2013. i 2015. godine dogodila su se dva tragična događaja koja su pokrenula reviziju ovih temeljnih principa unutar evropskih institucija. Radilo se o brodolomu kod Lampeduse u oktobru 2013. godine, koji je odnio više od 360 života, te brodolomu u Sicilijanskom prolazu u aprilu 2015. godine, sa brojem stradalih koji se procjenjuje između 800 i 900 ljudi. Ova druga katastrofa natjerala je Evropsku komisiju da samo mjesec dana kasnije predstavi Novu evropsku agendu o migracijama, koja je sadržavala posebne mjere za azil. Ono što je uslijedilo nakon toga bilo je kontinuirano stezanje obruča, pri čemu su ljudska prava postepeno podređivana sigurnosti granica i kontroli migracionih tokova.

Ovaj zaokret sa okvira ljudskih prava na okvir čiste bezbjednosti stvorio je stalne tenzije ne samo na vanjskim nego i na unutrašnjim granicama Unije. Stotine hiljada ljudi ostalo je zarobljeno između država članica ili u pograničnim zemljama, preživljavajući u izuzetno nesigurnim uslovima, dok su se incidenti u prihvatnim i improvizovanim kampovima koristili kao političko oružje u vremenima graničnih kriza. To se jasno vidjelo na poljsko-bjeloruskoj granici, na špansko-marokanskim granicama u Ceuti i Melilli, te u kontekstu privremenih zatvaranja šengenskog prostora između Ventimiglije i Mentona.

Ovakav sigurnosni imperativ u potpunosti je prožeo i oblikovanje Novog evropskog pakta o migracijama i azilu. Evropski parlament ga je usvojio minimalnom većinom u aprilu 2024. godine, a Vijeće ga je zvanično prihvatilo u maju iste godine. Unatoč određenim modifikacijama, suštinski i najsporniji dijelovi ovog paketa regulativa i direktiva ostali su netaknuti. Već u junu 2024. godine započeti su koraci kako bi države članice izradile svoje planove implementacije, a taj proces se od samog početka odvijao uz upadljiv nedostatak transparentnosti. Prema utvrđenoj hronologiji, predviđeno je da pakt u potpunosti stupi na snagu u cijeloj Uniji do juna ove, 2026. godine.

Na evropskom nivou, krajem prošle godine postignuto je nekoliko važnih dogovora. Oni su uključivali stvaranje godišnje kvote solidarnosti za 2026. godinu, privremeni sporazum o reviziji koncepta sigurne treće zemlje, koji proširuje okolnosti pod kojima se zahtjev za azil može odbaciti kao nedopušten, te prvu jedinstvenu evropsku listu sigurnih zemalja porijekla. Ove dogovore je Evropski parlament potvrdio u februaru ove godine. Takođe, neposredno prije Međunarodnog dana migranata, Evropsko vijeće je postiglo dogovor o regulativi koja se odnosi na povratak neregularnih državljana trećih zemalja.

Ova uredba, koju su nevladine organizacije s razlogom nazvale Uredbom o deportaciji, izglasana je u martu ove godine uz podršku desnice i ekstremne desnice, dok su protiv bile socijaldemokrate, zeleni i ljevica. Pregovori između Evropske komisije, Vijeća Evrope i Parlamenta započeli su odmah nakon glasanja, što ukazuje na to da će cijeli paket biti operativan u vrlo kratkom roku.

Novi pakt ne predstavlja stvarni preokret u evropskoj migracionoj politici, već radikalizaciju praksi koje se razvijaju od pomenutih migracionih kriza. On takođe ne predstavlja najbolju moguću alternativu u vremenu uspona ekstremne desnice, kako to često tvrdi evropska socijaldemokratija. Naprotiv, usvojeni paket mjera otvara vrata za znatno restriktivnija tumačenja od strane radikalnih političkih grupacija, koja su u trenutnom međunarodnom kontekstu postala hegemonijska za političku većinu u Evropskom parlamentu. Ako uporedimo narativ iz Tamperesa sa ovim današnjim, pomjeranje težišta je očigledno. Dok eksplicitna namjera ostaje harmonizacija procedura širom Unije, ta se harmonizacija sada sprovodi na minimalističkom tumačenju ljudskih prava.

Međunarodna zaštita i pravo na azil progresivno se ograničavaju i svode na nivo milostinje evropskih država, dok je proklamirana solidarnost zapravo solidarnost između država oko kontrole, a ne solidarnost sa tražiocima azila. Noviteti pakta se ne odnose toliko na ono što će se raditi, poput hitnih povrataka, suspenzije Šengena ili lišavanja slobode tražilaca zaštite, već na činjenicu da te akcije sada dobijaju puni legalni status. Ova legalizacija označava degradaciju vrijednosti i moralnih principa na kojima počiva Povelja o temeljnim pravima Evropske unije.

Glavni cilj pakta jeste sprečavanje ulaska kroz granične procedure koje unaprijed definišu ko može biti potencijalni tražilac azila, a ko ne. U tu svrhu koristi se podatak o zemlji porijekla, bez stvarnih garancija za pojedinca, kroz sastavljanje lista sigurnih zemalja. Pakt ide toliko daleko da definiše sigurne zone unutar samih ratnih i konfliktnih područja, što se koristi kao opravdanje za uskraćivanje zaštite. Kada je riječ o listi sigurnih trećih zemalja, ako se nečiji zahtjev odbije na granici ili ako se osoba zatekne u neregularnom statusu, ona može biti poslata u neku od tih trećih zemalja, čak i ako deportovana osoba s njom nema nikakve stvarne veze.

Drugi ključni cilj jeste sprečavanje takozvanih sekundarnih migracija između država članica. Odgovornost se prebacuje na zemlju prvog ulaska, koja se penalizuje i kažnjava ako ne uspije pratiti i ograničiti kretanje ljudi. U toj retorici, države članice prestaju biti mjesta prihvata i postaju isključivo kontrolori, preuzimajući ulogu graničara pod prijetnjom sankcija. Mehanizam upravljanja ljudima bez dokumenata fokusiran je gotovo isključivo na deportaciju. Koncept ilegalne migracije ponovo dominira narativom, a riječ bjekstvo se neprestano ponavlja kroz različite propise. Činjenica da je neregularan status zapravo samo administrativna okolnost potpuno se zanemaruje, a toj okolnosti se daje kvazi-krivični karakter kako bi se legitimisalo masovno protjerivanje.

Da bi se spriječio masovni priliv izbjeglica, ključna mjera uključuje autsorsovanje kontrole migracija i odgovornosti za međunarodnu zaštitu na zemlje van Evropske unije, uključujući i one koje tek teže članstvu. Nova uredba o povratku nastoji dati pravni okvir sporazumima poput onog između Italije i Albanije, postavljajući presedan za sklapanje sličnih ugovora sa drugim zemljama, kao što je aranžman između Španije i Mauritanije radi zaustavljanja dolazaka preko Kanarskih ostrva. Zbog ovog naglaska na deportaciju kao primarnu mjeru, integracija migranata i izbjeglica je praktično nevidljiva u zvaničnom diskursu. Dok je u ranijim dogovorima Unija nastojala održati barem retoričku ravnotežu između kontrole granica i prihvata uz poštovanje prava, ta vaga je sada pretegnula na stranu čiste kontrole, uz narativ koji poprima borbene i ratne tonove.

Ova promjena je najjasnije vidljiva u odredbama o kriznim situacijama i višoj sili, koje karakteriše izrazito ratna retorika. Nedostatak jasnih definicija pojmova migracijske krize i instrumentalizacije imigracije otvara prostor za opasna tumačenja. Prije svega, tretiranje trgovine ljudima se više ne posmatra samo kao prijetnja za same migrante, već kao prijetnja stabilnosti država članica. Klasifikacija krijumčarenja mogla bi se proširiti i na pojedine humanitarne organizacije ukoliko pravosudni organi procijene da njihovi motivi uključuju politički cilj destabilizacije države. Unutar ove dinamike kriminalizacije migracija, tekst se odnosi na situacije nazvane hibridne prijetnje, gdje se masovni egzodusi povezuju sa nedefinisanim političkim akcijama država koje te egzoduse generišu ili kroz koje ljudi prolaze.

Koncept instrumentalizacije tako postaje hibridna prijetnja ukoliko se pritisak na granici proglasi destabilizujućim faktorom, sa jasnim ciljem da se spriječi politički pritisak pograničnih zemalja na samu Uniju. To je novi korak u kriminalizaciji kretanja stanovništva i sektora koji im pružaju podršku, čime narativ ekstremne desnice o imigraciji kao prijetnji stabilnosti država postaje opšteprihvaćen.

Kriminalizacija je očigledna i u propisima o trijaži, gdje se krijumčarenje i neregularan prelazak spajaju i predstavljaju kao prijetnja bezbjednosti, javnom zdravlju, javnim politikama i međunarodnim odnosima država članica. Dokument definiše enklave i teritorije čiji je suverenitet jasno priznat međunarodnim pravom, poput mjesta u blizini granice, kao liminalne, odnosno prelazne prostore bez jasnog pravnog statusa. Uvodi se i pravna fikcija zabrane ulaska prilikom prelaska teritorije ili iskrcavanja nakon operacija spašavanja na moru. U takvim slučajevima, legalan ulazak se uskraćuje tokom postupka trijaže, čak i ako je zatražena međunarodna zaštita.

Namjera je proširiti ove prakse kako bi se stvorio pravni vakuum koji podrazumijeva odvajanje teritorije od pravnog poretka, što stvara nedostatak garancija u pristupu azilu i vodi ka de facto pritvaranju. Propisi o trijaži tako olakšavaju kršenje ljudskih prava legalizacijom masovnih pritvaranja, uključujući porodice i djecu, s obzirom na to da je starosna granica za uzimanje biometrijskih podataka spuštena na samo šest godina. Pritom, propisi ne pružaju dovoljno zaštitnih mehanizama za ranjive pojedince.

Kada je riječ o Uredbi o povratku, grupa nezavisnih eksperata i specijalnih izvjestitelja Ujedinjenih nacija uputila je pismo evropskim institucijama upozoravajući na rizik koji ona predstavlja za pristup osnovnim uslugama. U tom kontekstu, radnici u javnom sektoru mogli bi biti prisiljeni da prijavljuju imigracioni status ljudi koji tim uslugama pokušavaju pristupiti. Ovaj nacrt pojačava kaznenu prirodu propisa i opasno briše granicu između krivičnog i imigracionog prava. Odgovornost za zaštitu prava u pritvorskim centrima prebacuje se isključivo na države članice, jer je eliminisana odredba o stvaranju nezavisnog mehanizma za praćenje implementacije ugovora sa trećim zemljama. Jedina donekle pozitivna stavka jeste to što odobreni tekst nije uključio odredbu koju su tražile pojedine zemlje, a koja bi omogućila registraciju mjesta stanovanja ili drugih relevantnih lokacija na kojima se neregularni migrant suočen sa protjerivanjem može nalaziti.

Upravljanje migracijama u Uniji dovelo nas je do tačke u kojoj evropske institucije sa potpunom sigurnošću tvrde da se zaštita ranjivih ljudi može postići istim sredstvima i od strane istih aktera koji vode borbu protiv krijumčarenja. Spašavanje na moru ostaje centralno pitanje, ali mu se pristupa kroz okvire takozvanog militarizovanog humanitarizma, u kojem su vojne i policijske snage odgovorne za zaustavljanje trgovine ljudima kroz zajedničke akcije na vanjskim granicama. Statistika spašavanja zamijenila je statistiku hapšenja na pomorskim granicama kako bi se legitimisalo sve veće prisustvo i finansiranje Frontexa kao agencije kojoj je povjerena misija spašavanja života, uprkos tome što se radi o organizaciji koja je pod ozbiljnim sumnjama zbog nepravilnosti u radu i upravljanju fondovima.

Novi pakt takođe afirmira trend eksternalizacije kontrole migracija i međunarodne zaštite. Iskustva saradnje sa Libijom i Turskom otvoreno se promovišu kao pozitivni primjeri. Dok Unija nastavlja ulagati u militarizovane obalske straže trećih zemalja, ona ignoriše probleme koji iz tih praksi proizilaze. Pravi novitet pakta zapravo nije ova paradoksalna kombinacija humanitarizma i militarizacije, već otvoreno postavljanje solidarnosti kao mehanizma kontrole.

Novi pakt govori vrlo nejasno o tome šta stvarna solidarnost među članicama podrazumijeva. Reference na novi stalni mehanizam solidarnosti ponavljaju mogućnost premještanja ljudi spašenih na moru, ali suština tog mehanizma, koji je poslužio za privlačenje zemalja koje su ranije odbijale bilo kakav prihvat, jeste mogućnost izbora. Evropske države sada mogu birati hoće li njihovo učešće značiti premještanje migranata na njihovu teritoriju ili će radije finansijski pomagati nove programe deportacije iz Unije prema trećim zemljama.

Sve ovo potvrđuje postepeni gubitak narativa o migracijama kao demografskom univerzalu i gubitak prava na mobilnost za populacije u riziku. Ono na šta su svedeni principi koji su nekada izrodili Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i arhitekturu Evropske unije zabrinjavajuće je iz nekoliko razloga. Prvo, zbog strašnih posljedica po ogroman broj raseljenih ljudi koji su produkt predatorskog modela globalizovanog kapitalizma, pri čemu ništa ne ukazuje na to da će se ti tokovi smanjiti.

Drugo, zbog degradacije društava koja se sve više prepuštaju pozicijama ekstremne desnice unutar prostora koji se sa sve manje opravdanja naziva prostorom slobode, bezbjednosti i pravde. Prihvatanje ove nekropolitike migracija čini nas saučesnicima, ali i budućim žrtvama te društvene degradacije. Na kraju, očigledno je da uskraćivanje prava jednom segmentu populacije i njihova dehumanizacija predstavljaju samo oštricu procesa kojem se podvrgava cjelokupno građanstvo. Erodiranje ekonomskih, socijalnih i fundamentalnih sloboda vidljivo je širom Evrope, a veza između te regresije i evropske migracione politike ne može se ignorisati. Prihvatanje da svi ljudi nisu jednaki u pravima leži u samoj srži novih odredbi, što pokazuje i izjava predsjednice Evropske komisije da Evropa ne može biti čuvar svijeta koji je nestao i koji se neće vratiti. Demontiranje ovog hegemonijskog narativa otkriva da smo zapravo svi pogođeni procesom degradacije temeljnih vrijednosti, zbog čega borba za povratak tih prava postaje zajednički projekat i građanska dužnost.

IZVOR: Bosna.hr, Viento Sur