Rački vrlo jasno piše da Hrvatska nema „istorijsko pravo“ na Bosnu, za njega je Bosna historijski samosvojna politička cjelina, zemlja čija se autonomija oblikovala stoljećima i koja je, kako pokazuje i Tvrtkova krunidba, imala svoj vlastiti državni kontinuitet. Odbijao je miješanje crkvenih i državnih granica, kao i tendenciju da se iz mitropolijskih jurisdikcija izvodi pripadnost Bosne hrvatskom prostoru. Njegova politička misao stoji mnogo bliže južnoslavenskom, integrativnom modelu nego bilo kakvoj hrvatskoj teritorijalnoj ambiciji prema Bosni

Na današnji dan 1828. godine rođen je Franjo Rački, znameniti hrvatski katolički svećenik i osoba koju mnogi smatraju jednim od najvažnijih historičara južnoslavenskih prostora. Rački je bio prvi predsjednik akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, današnji HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene historiografije.

Rodio se u Fužinama u Gorskom kotaru. Rački je stekao vrhunsku teološku naobrazbu, doktorirao je u Beču, a kasnije je dobio niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi. Bio je kanonik znamenitog Hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu, suradnik utjecajnog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a bio je i politički aktivan. Nekoliko je puta bio biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. godine u dobi od 65 godina.

Iako je bio duboko uključen u nacionalni pokret i jedan od ključnih ljudi JAZU-a, Rački nije dozvoljavao da politika potčini nauku, niti da historija postane opravdanje za teritorijalne ambicije. Upravo u pitanju Bosne to dolazi najjasnije do izražaja. Dok su mnogi njegovih suvremenika Bosnu nastojali uklopiti u zamišljenu hrvatsku povijesnu shemu, Rački je upozoravao da se prošlost te zemlje mora tumačiti hladno, kritički i strogo prema izvorima.

U vrijeme kada se u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni vodio žestok politički i ideološki sukob oko budućeg statusa Bosne i Hercegovine, posebno u godinama ustanka 1875–1878, Rački se našao u središtu polemike koja je razotkrila duboku razliku između njegovog razumijevanja historije i pristupa koji su zagovarali ljudi poput don Mihovila Pavlinovića.

Ovaj dalmatinski svećenik i političar pokušavao je, oslanjajući se na selektivno čitanje izvora i romantičarsku interpretaciju prošlosti, dokazati „hrvatsko historijsko pravo“ na Bosnu. Rački je takav metod smatrao pogrešnim, ne samo naučno nego i politički, jer je vjerovao da manipulacija historijom vodi novim podjelama među južnoslavenskim narodima.

U svom čuvenom pismu iz 1877. godine, upućenom Pavlinoviću, Rački je vrlo jasno izložio stav koji predstavlja jezgru njegove političke misli o Bosni. Po njegovom uvjerenju, država koja pretendira na neku teritoriju ne može se pozivati na prošlost selektivno, prešućujući sve ono što joj ne ide u prilog. Ako bi se uopće primjenjivao kriterij „istorijskog prava“, onda bi, govorio je Rački, prvenstvo imalo Osmansko carstvo, koje je Bosnom vladalo stoljećima, a potom i Ugarska, koja je imala dugi srednjovjekovni kontinuitet političkih pretenzija. Hrvatska se tu, prema njegovom tumačenju, ne pojavljuje kao legitimni nasljednik. Time je Rački u jednoj rečenici srušio tada popularnu ideju o „povijesnoj pripadnosti“ Bosne hrvatskoj državi.

Njegov argument nije bio samo politički, nego prije svega historiografski. Temeljio se na detaljnom poznavanju srednjovjekovnih izvora. Rački je smatrao da se Bosna već od XII stoljeća razvija kao posebna politička cjelina, sa svojom vlastitom hijerarhijom i institucijama, te da je autonomna tradicija banovine, a potom i kraljevstva, toliko snažna da ne ostavlja prostora za ideju o Bosni kao dijelu hrvatskoga državnopravnog prostora. Tvrtkova krunidba, političko djelovanje bosanskih vladara, kontinuitet institucija i specifičan oblik vjerske organizacije, prema njegovom tumačenju, jasno pokazuju da je Bosna imala svoju državnu sudbinu.

Upravo iz tog razloga Rački uvodi pojam „prirodnog prava“, koji u njegovoj upotrebi ne znači pravnu normu, nego politički princip. Za njega je prirodno pravo ono koje narodima priznaje ravnopravnost, slobodu razvoja i mogućnost da sami uređuju svoje odnose. Dok je historijsko pravo pokušavalo iz prošlosti izvući temelje za savremene teritorijalne ambicije, prirodno pravo je u njegovoj viziji nudilo put prema budućnosti u kojoj narodi razmatraju svoja pitanja bez hegemonijskih pretenzija i bez falsificiranja povijesti.

Početkom 1875. godine, u vrijeme kada je u Bosni već sazrijevalo nezadovoljstvo koje će uskoro prerasti u veliki ustanak, u Đakovu je potekla inicijativa koja je u naučnoj literaturi postala predmet brojnih rasprava i tumačenja. Riječ je o političkim razgovorima u koje su bili uključeni biskup Josip Juraj Štrossmayer, njegov najbliži saradnik Franjo Rački i ban Ivan Mažuranić sa hrvatske strane, te Ilija Garašanin i Antonije Orešković kao predstavnici srpske političke elite.

Ovi kontakti, iako nikada nisu poprimili oblik formalnog sporazuma, danas se u historiografiji smatraju najranijim pokušajem hrvatsko-srpskog dogovora o budućnosti Bosne i Hercegovine u trenutku kada se predviđao kolaps osmanske uprave.

Prema radovima Nade Kisić Kolanović, Ive Goldsteina te starijim analizama Vase Čubrilovića i Sime Ćirkovića, razgovori u Đakovu bili su motivirani idejom da se bosansko pitanje riješi unutar južnoslavenskog sporazuma, a ne snagom austrougarske ili ruske diplomatije. U tom okviru, i Srbija i Hrvatska su nastojale oblikovati vlastite interesne zone, polazeći od pretpostavke da će Osmansko carstvo biti potisnuto sa Balkana.

Po onome što se može rekonstruirati iz sačuvanih izvora, Garašanin je dolazio s idejom o podjeli Bosne na istočni dio koji bi pripao Srbiji, dok je zapadni i središnji dio bio predviđan za hrvatsku interesnu sferu. Strossmayer i Rački nisu se protivili takvoj raspodjeli, ali ne iz teritorijalnih ambicija, nego iz uvjerenja da se hrvatsko-srpskom suradnjom može stvoriti ravnoteža koja bi spriječila da Bosnu preuzme Austro-Ugarska ili da postane moneta za potkusurivanje velikih sila.

Uprkos prividnoj jednostavnosti, takva ideja je imala složen politički kontekst. Austrija je u to vrijeme već razvijala vlastite planove za ulazak u Bosnu, dok je Mađarska bila izrazito osjetljiva na svako južnoslavensko približavanje koje bi moglo potkopati dualistički poredak. Kada su vijesti o Đakovačkim razgovorima doprle do Budimpešte i Beča, uslijedila je žestoka diplomatska reakcija.

U izvještajima iz tog vremena navodi se da su „Mađari okrivljivali Strossmayera za poticanje ustanka“, a slične optužbe dolazile su i iz osmanskih izvora koji su biskupa smatrali jednim od inspiratora pobune u Hercegovini.

Uloga Franje Račkog u ovoj inicijativi bila je specifična i pažljivo odmjerena. Za razliku od Pavlinovića i drugih dalmatinskih nacionalista koji su u poimanju Bosne nerijetko polazili od ideje o „hrvatskoj povijesnoj pripadnosti“, Rački se držao stroge naučne metode i izbjegavao svaki oblik ekspanzionističkog argumentiranja. Iz njegovih sačuvanih pisama i kasnijih političkih tekstova jasno se vidi da nije smatrao Bosnu hrvatskim teritorijem i da je svako „istorijsko pravo“ smatrao naučno neutemeljenim.

Njegov interes u Đakovačkoj inicijativi proisticao je iz uvjerenja da Hrvatska i Srbija moraju zajednički djelovati kako bi spriječile da Bosna postane poligon za imperijalne ambicije Beča ili Petrograda. Time je Rački, i u ovom pitanju kao i u svojim historiografskim radovima, zastupao princip političke ravnoteže i južnoslavenske saradnje, a ne teritorijalnog proširenja Hrvatske.

Iako se u dijelu savremene literature povremeno pokušava povezati Franju Račkog s koncepcijom tzv. „hrvatske Bosne“, takvo tumačenje, čini se, ipak ne odgovara stvarnom sadržaju njegove političke i historiografske misli. Rački je, doduše, bio ključna ličnost hrvatskog narodnog preporoda i prirodno je promatrao Bosnu i Hercegovinu unutar šireg kulturnog prostora u kojem su Hrvati historijski prisutni. Međutim, njegova politička pozicija nije bila ekspanzionistička, niti je pokušavao konstruirati državnopravno pravo Hrvatske na Bosnu.

Naprotiv, u najvažnijim dokumentima iz 1870-ih, posebno u polemici s don Mihovilom Pavlinovićem, on se izravno suprotstavlja svakom pokušaju da se Bosna podvede pod hrvatski historijski teritorij i upozorava da su takve konstrukcije utemeljene na selektivnom čitanju izvora i na romantičarskim političkim željama, a ne na činjenicama.

Rački vrlo jasno piše da Hrvatska nema „istorijsko pravo“ na Bosnu, za njega je Bosna historijski samosvojna politička cjelina, zemlja čija se autonomija oblikovala stoljećima i koja je, kako pokazuje i Tvrtkova krunidba, imala svoj vlastiti državni kontinuitet. Odbijao je miješanje crkvenih i državnih granica, kao i tendenciju da se iz mitropolijskih jurisdikcija izvodi pripadnost Bosne hrvatskom prostoru. Njegova politička misao stoji mnogo bliže južnoslavenskom, integrativnom modelu nego bilo kakvoj hrvatskoj teritorijalnoj ambiciji prema Bosni

Rački je Bosnu posmatrao kao test iskrenosti južnoslavenskog zajedništva. Uvjeren je bio da se odnosi Hrvata i Srba ne mogu urediti ako obje strane pristupaju Bosni kao trofeju koji treba osvojiti. Smatrao je da narodi prostora mogu postići stabilnost tek kada prihvate da Bosna nije ni „hrvatska“ ni „srpska“, nego historijski i politički zasebna zajednica čija sudbina treba biti određena razboritim i pravednim dogovorom, a ne pozivima na srednjovjekovne tekstove.

U njegovim političkim promišljanjima prisutna je suptilna, ali duboka kritika hrvatskih ambicija. Rački je upozoravao da Hrvatska u tadašnjim okolnostima nema snage da ostvari ono što joj nacionalistički krugovi savjetuju. Pritom je bio otvoreno kritičan prema hrvatskoj političkoj eliti, smatrajući je neorganiziranom, previše sklonom ideološkim zanosima i nedovoljno vezanom za realne mogućnosti. Bosna se, po njegovom mišljenju, nikako ne bi mogla pridružiti Hrvatskoj jednostavnim političkim dekretom ili intervencijom neke velike sile.

Za Račkog, Bosna je bila prostor susreta, a ne ekskluzivnog prava; prostor koji se može razumjeti samo ako se prizna njegova kompleksnost, višeslojnost i autonomna tradicija. Njegov koncept prirodnog prava nudio je mogućnost da se politička budućnost regije gradi na principima ravnopravnosti, naučne istine i međusobne uvažljivosti, a ne na mitovima. U tome se očituje njegova najveća politička snaga: kao historičar koji je znao sve zamke prošlosti, upozoravao je da se budućnost ne smije graditi na iluzijama, nego na jasnom pogledu na stvarne historijske činjenice.