Tharik Hussain je britanski historičar i pisac koji uporno razgrađuje jednu od najtvrdokornijih evropskih zabluda, da islam nema duboke, autohtone korijene na ovom kontinentu. Kroz istraživanja rane muslimanske prisutnosti u Evropi, al-Andalusu, na Balkanu i osmanskom naslijeđu, Hussain pokazuje kako je islamska historija sistematski potiskivana iz evropskog pamćenja. Njegovi tekstovi i knjige, objavljivani u uglednim magazinima i izdavačkim kućama, nude alternativni pogled na evropsku prošlost: ne kao isključivo kršćansku priču, već kao složenu civilizacijsku mrežu u kojoj su muslimani stoljećima bili ravnopravni akteri, a ne historijska fusnota

U trenutku kada sam, gotovo slučajno, kročio u zapuštenu osmansku džamiju na Kipru, nisam znao da ulazim u vlastitu intelektualnu prekretnicu. Bio je to kratak predah na dugom presjedanju u Larnaki, početkom dvijetisućitih, dok sam s malim djetetom pokušavao ubiti vrijeme. Tada sam, kao i mnogi drugi muslimani obrazovani u Evropi, nosio duboko ukorijenjeno uvjerenje da islam s ovim kontinentom nema stvarnu, organsku historijsku vezu. Evropa je, vjerovao sam, bila tek prolazna stanica, prostor u kojem musliman boravi privremeno, gotovo protivno historijskom poretku stvari.

Džamija Hala Sultan Tekke nije mi tada imala šta reći. Nisam imao pojmovni aparat da je razumijem. Prisustvo turbeta unutar džamijskog prostora izazivalo je nelagodu, sudaralo se s rigidnim teološkim okvirom u kojem sam tada razmišljao. Otišao sam bez interesa, gotovo s prezirom, noseći tek tanku brošuru koju mi je pružio stariji vodič. Tek godinama kasnije, u sasvim drugom kontekstu, shvatio sam šta sam tada propustio vidjeti: da se u toj skromnoj građevini čuva sjećanje na Umm Haram, rođaku Poslanika Muhammeda, ženu čiji je grob duboko ukorijenjen u evropskom tlu. U tom trenutku raspao se mit u koji sam bio odgajan, mit da islam u Evropi nema dubinu, trajanje i kontinuitet.

Islam je u Evropu stigao zapanjujuće rano. Već dvadesetak godina nakon smrti Poslanika, muslimani su bili prisutni na Kipru, a potom i na Siciliji. To nije bila marginalna pojava, niti kratkotrajni upad. Bio je to početak dugog historijskog procesa koji će oblikovati Mediteran, Balkan i Iberijski poluotok. Neki od prvih muslimana koji su stupili na evropsko tlo tu su i ukopani, a njihovi mezari postali su mjesta duhovne posjete, jasno dokumentirana u srednjovjekovnim izvorima. Istovremeno, formirana je i prva muslimanska mornarica, što je otvorilo put širenju prema grčkim otocima, Siciliji, Malti, pa sve do Portugala i Španije.

Sve to stoji u potpunoj suprotnosti s dominantnim evropskim narativom koji muslimansku prisutnost svodi na epizodu nasilnih osvajanja. Problem nije u tome da se negira vojni aspekt dolaska islama, on je nesporan, nego u načinu na koji se stoljećima dug život čitavih zajednica uporno naziva „invazijom“. Osam stotina godina muslimanskog života u Španiji i pet stoljeća u Portugalu ne mogu se svesti na privremeni upad, baš kao što se evropsko naseljavanje Amerike ne opisuje kao neprestana invazija. Riječ je o semantičkom nasilju koje ima jasnu ideološku funkciju.

Razlog zbog kojeg je ova historija potisnuta leži u jednostavnoj činjenici: muslimanske sile su, u konačnici, izgubile političku kontrolu nad velikim dijelovima Evrope. A historiju, kako znamo, pišu pobjednici. Od križarskih ratova nadalje, u zapadnoj Evropi se razvijao identitet koji se definirao kroz suprotstavljanje islamu. Taj obrazac je kasnije ugrađen u mitologiju Reconquiste u Španiji i u anti-osmansku retoriku širom kontinenta. Legende poput Santiaga Matamorosa ili izmišljeni narativi o „danku od sto djevica“ nisu bili puki folklor, već moćni alati oblikovanja kolektivne svijesti.

Posebno je znakovito kako se Balkan, i pored autohtonih muslimanskih zajednica i bogatog islamskog naslijeđa, uporno izguruje iz pojma „prave Evrope“. Taj proces nije započeo s Hladnim ratom, kako se često tvrdi, već mnogo ranije, onog trenutka kada je jugoistok kontinenta postao srce osmanske Evrope. Muslimansko prisustvo postalo je marker „istočnog“, „drugog“, neevropskog, iako je riječ o ljudima koji su stoljećima živjeli na istom tlu.

Kada se evropska historija sagleda iz drugačije perspektive, posebno kroz muslimske i jevrejske izvore, pojavljuje se daleko složenija slika. Dolazak muslimana u Iberiju 711. godine, na čelu s Tarikom ibn Zijadom, ne može se razumjeti bez konteksta progona koji su tada trpjele jevrejske zajednice pod vizigotskom vlašću. Postoje ozbiljni historijski indiciji da su upravo te zajednice aktivno tražile muslimansku podršku. Nakon osvajanja gradova poput Kordobe, Granade i Toleda, muslimanske vlasti su često povjeravale upravu lokalnim Jevrejima, čin koji govori o povjerenju i savezništvu, a ne o brutalnoj dominaciji.

Iz tog susreta nastao je al-Andalus, prostor u kojem se razvila jedna od najblistavijih civilizacija srednjeg vijeka. Kordobski hilafet nije bio samo politička tvorevina, već kulturni i intelektualni ekosistem bez presedana u tadašnjoj Evropi. U vrijeme kada su gradovi sjevera tonuli u mrak nakon zalaska sunca, Kordoba je imala javnu rasvjetu, popločane ulice, javna kupatila i škole dostupne širokim slojevima stanovništva. Biblioteke su brojale stotine hiljada knjiga, a znanje antičke Grčke vraćeno je u Evropu preko muslimanskih učenjaka.

Ibn Sina, al-Razi, al-Zahrawi i Ibn Rušd nisu bili tek prenosioci antičkog znanja, već njegovi kreativni nadograditelji. Njihova djela su stoljećima bila temelj medicinskog i filozofskog obrazovanja u Evropi. Al-Zahrawijevi hirurški priručnici korišteni su daleko nakon njegovog vremena, dok je Ibn Rušdovo tumačenje Aristotela otvorilo put evropskoj skolastici i, posredno, renesansi. Kulturni utjecaj bio je jednako snažan: Ziryab je uveo nove muzičke forme, modne stilove i pravila ponašanja koja su postala standard evropske elite.

Balkan u toj slici zauzima posebno mjesto, jer razotkriva jednu od najočiglednijih kontradikcija evropskog samorazumijevanja. Riječ je o prostoru s duboko ukorijenjenim, autohtonim muslimanskim zajednicama, o regiji prepunoj islamske arhitekture, vakufa, rukopisa i živih tradicija koje traju stoljećima, a koja se ipak uporno izgurava iz zamišljene mape „prave Evrope“. Taj proces drugosti nije nastao s Hladnim ratom niti s podjelom na istočni i zapadni blok; on je mnogo stariji i vezan je uz činjenicu da je Balkan stoljećima bio srce osmanske, a time i muslimanske Evrope. Upravo zato se Balkan u zapadnoevropskoj percepciji tretira kao rub, kao prijelazna zona, kao prostor koji se mora objasniti, opravdati ili historijski neutralizirati.

Muslimane Balkana rijetko se doživljava kao Evropljane koji su muslimani; češće ih se predstavlja kao relikt imperijalne prošlosti ili kao anomalija koju treba prevesti u neku „istočnu“ kategoriju. Takvo brisanje nije samo akademsko, već duboko političko: ono omogućava da se evropski identitet definira bez suočavanja s vlastitom muslimanskom dimenzijom. Balkan tako postaje ogledalo u kojem Evropa vidi ono što ne želi priznati, da islam na ovom kontinentu nije rezultat savremenih migracija, nego višestoljetna, domaća stvarnost. Ignoriranjem tog naslijeđa, Evropa ne briše muslimane s Balkana, nego vlastitu historiju, ostavljajući prostor u kojem se mit o „stranom islamu“ može nesmetano reproducirati iz generacije u generaciju.

Posljedice tog dugog historijskog brisanja najjasnije su se pokazale krajem 20. stoljeća, kada je Balkan ponovo postao evropsko slijepo mjesto. Ratovi devedesetih nisu doživljeni samo kao politički ili etnički sukobi, već su u zapadnim narativima često implicitno predstavljani kao povratak „drevnih balkanskih mržnji“, čime je odgovornost prebačena na samu regiju, a ne na evropske strukture koje su decenijama tolerirale njenu marginalizaciju.

Stradanje muslimana, posebno u Bosni, uklopilo se u već postojeći obrazac: muslimanske žrtve nisu remetile duboko usađenu sliku Evrope kao prostora koji je po definiciji kršćanski i racionalan, dok se nasilje nad muslimanima moglo lakše objasniti kao lokalna devijacija, a ne kao evropski moralni poraz.

Upravo tu se vidi kako historijska amnezija proizvodi savremenu neosjetljivost. Kada se muslimane Balkana ne prepoznaje kao autohtone Evropljane, njihova sudbina prestaje biti „unutrašnja“ evropska stvar. Taj isti mehanizam danas omogućava da se islam u Evropi i dalje opisuje kao strano tijelo, uprkos stoljećima dokaza o suprotnom. Balkansko iskustvo tako postaje ključ za razumijevanje savremene islamofobije: ono pokazuje da problem nije u prisustvu muslimana, nego u evropskoj nespremnosti da prihvati vlastitu složenost. Sve dok se ta historijska istina potiskuje, Evropa će nastaviti proizvoditi krize identiteta u kojima se muslimani iznova pojavljuju kao problem, umjesto kao neizostavni dio vlastite prošlosti i sadašnjosti.

Bosna u toj evropskoj priči zauzima gotovo paradigmatsko mjesto, jer na njenom primjeru postaje vidljivo koliko je duboko ukorijenjena potreba da se muslimansko iskustvo u Evropi tretira kao izuzetak, a ne kao pravilo. Bosanski muslimani nisu proizvod kolonijalnih migracija niti kasnog moderniteta, nego autohtona evropska zajednica čiji kontinuitet traje stoljećima, zajedno s vlastitim jezikom, kulturom, pravnim običajima i duhovnim institucijama.

Uprkos tome, Bosna se u zapadnim percepcijama često pojavljuje kao rubni prostor, kao anomalija koja narušava jednostavnu sliku Evrope kao kršćanskog kontinenta. Taj pogled omogućio je da se bosanska historija posmatra selektivno: osmansko naslijeđe se svodi na okupaciju, islamska kultura na nametnuti sloj, a sama činjenica da su se ljudi u Bosni stoljećima identificirali i kao Evropljani i kao muslimani ostaje nevidljiva. Devedesetih godina taj obrazac je dobio tragične posljedice. Rat i genocid nad Bošnjacima nisu doživljeni kao napad na jednu od evropskih zajednica, već kao konflikt na „periferiji“, što je olakšalo moralnu distancu i političku neodlučnost.

U toj šutnji i sporosti međunarodne reakcije ogleda se kontinuitet istog mentalnog sklopa: Bosna je prečesto smještana izvan zamišljene Evrope, pa je i nasilje nad njenim muslimanima lakše relativizirano. Dok god se Bosnu ne prizna kao integralni dio evropske muslimanske historije, Evropa će nastaviti proizvoditi narative u kojima su muslimani uvijek gosti, uvijek sumnjivi i uvijek tuđi, čak i tamo gdje su kod kuće već pet stotina godina.

Brisanje ove historije nije bilo slučajno. Ono je bilo dio dugog procesa konstruiranja evropskog identiteta koji je islam morao isključiti da bi se samodefinirao. Taj proces traje i danas. Pojam „judeo-kršćanske civilizacije“, često korišten kao suprotnost islamu, historijski je problematičan, jer zanemaruje činjenicu da su Jevreji stoljećima bili proganjani upravo u kršćanskoj Evropi, dok su često nalazili utočište u muslimanskim zemljama.

Osporavanje ovih narativa izaziva snažne otpore. Svaki pokušaj da se muslimanska prošlost Evrope vrati u javni diskurs dočekuje se s nelagodom, pa i otvorenim neprijateljstvom. Razlog je jednostavan: priznati tu historiju znači priznati da islam nije strano tijelo u Evropi, već njen sastavni dio. A to dovodi u pitanje temelje savremenih islamofobnih ideologija koje muslimane prikazuju kao novopridošle uljeze.

Ipak, postoji oprezni razlog za nadu. Sve je više čitalaca, i muslimana i nemuslimana, spremnih da preispitaju naslijeđene mitove. Taj proces će biti dug i bolan, jer zahtijeva suočavanje s 1.400 godina selektivnog pamćenja. Ali bez tog suočavanja, evropska historija ostat će nepotpuna, a evropski identitet zasnovan na isključenju.

Evropa nije samo kršćanska. Ona je i muslimanska, i jevrejska, i mnogo složenija nego što to dopuštaju udžbenici. Priznati tu činjenicu ne znači negirati bilo čiju prošlost, već je konačno sagledati u njenoj punini. Tek tada će biti moguće govoriti o istinskom zajedničkom naslijeđu – ne kao prijetnji, nego kao bogatstvu koje je oduvijek bilo tu, skriveno na očiglednom mjestu.

Tharik Hussain je o historiji evropskih muslimana govorio za magazin History Extra