Dominikanci su kao inkvizitori djelovali u Dalmaciji i Bosni protiv „krstjana“ – bosanskih patarena. Sjedište im je bilo u Zadru, a poznati inkvizitori tog doba bili su bl. Pavao i Andrija Dalmatinac. Franjevci iz Slavonije također su odlazili u Bosnu kao inkvizitori, dok je u Dubrovniku i Kopru djelovala inkvizicija za tamošnje teritorije

Na današnji dan, 15. jula 1834. godine, ukinuta je Španska inkvizicija – jedna od najdugovječnijih i najstrašnijih institucija vjerske i državne represije u evropskoj historiji. Gotovo šest stoljeća ranije, ovaj mehanizam straha, ustanovljen pod okriljem Katoličke crkve i španske krune, započeo je svoju dugu vladavinu progona, nasilja i cenzure, pod izgovorom očuvanja vjerske čistoće.

Riječ „inkvizicija“ dolazi od latinskog inquisitio, što označava istražni postupak. U početku, inkvizicija je djelovala kao crkveni sud koji je imao zadatak iskorijeniti herezu – učenja suprotna katoličkoj dogmi. Iako je neformalno ustanovljena još 1184. godine bulom „Ad abolendam“ pape Lucija III. i cara Fridrika Barbarosse, inkvizicija je institucionalizirana tek 1231. godine, odlukom pape Grgura IX., koji ju je povjerio dominikancima i drugim redovima.

Temeljna zadaća inkvizicije bila je čuvanje kršćanske ortodoksije, ali i političke stabilnosti, jer su vjerski disidenti često predstavljali prijetnju poretku. Katari, valdenzi, albigenzi i slični pokreti na jugu Francuske i sjeveru Italije smatrani su opasnim po jedinstvo vjere i države.

Inkvizicijski procesi bili su tajni, optuženici nisu znali identitet svojih tužitelja niti su imali pristup advokatima. Na osnovu glasina, anonimnih dojava ili „dosljednog iskaza dva svjedoka“, ljudi su hapšeni i zatvarani, a suđenja su se vodila bez prisustva javnosti. Odbrana je bila gotovo nemoguća.

Posebno mračno poglavlje predstavlja Španska inkvizicija, osnovana 1478. godine kada je papa Siksto IV. dao kralju Ferdinandu Aragonskom i kraljici Izabeli Kastiljskoj ovlaštenje da imenuju inkvizitore. Za razliku od ranijih oblika inkvizicije, ova je bila pod direktnom kontrolom krune, što ju je činilo i političkim alatom ujedinjenja Španije kroz katolicizam.

Glavna meta bile su hiljade Jevreja i muslimana – mahom pokršteni, ali osumnjičeni da u tajnosti praktikuju vjeru predaka. Inkvizicija je provodila ideologiju Limpieza de sangre – „čistoće krvi“, koja je razlikovala stare kršćane od onih s muslimanskim ili jevrejskim porijeklom. Tokom više stoljeća, hiljade ljudi bilo je mučeno, prognano ili spaljeno na lomači.

Auto-da-fé, javni „čini vjere“, postali su spektakularni rituali u kojima su osuđeni javno izvrgavati ruglu, odjeveni u posebne tunike (sanbenitos), prije nego bi bili pogubljeni – najčešće spaljivanjem. Vatra je trebala pročistiti njihove duše. Ove ceremonije često su bile javne svečanosti, na kojima je inkvizicija demonstrirala svoju moć.

Premda je mučenje bilo prisutno i u drugim srednjovjekovnim pravnim sistemima, inkvizicija je mučenje institucionalizirala i pretvorila u pravno sredstvo za „otkrivanje istine“. Papa Inocent IV. je 1252. dopustio torturu, uz uvjet da ne uzrokuje smrt – uvjet koji se često ignorisao.

Priručnik za inkvizitore Nicholasa Eymerica iz 1376. savjetovao je korištenje mučenja „oprezno i s namjerom pokajanja“. Priznanje iznuđeno mučenjem trebalo je potvrditi nakon 24 sata, ali su inkvizitori lako zaobilazili ovo pravilo.

Mučenje je s vremenom postalo sistematsko, s osmišljavanjem raznih instrumenata: od trganja užetom, drobljenja prstiju čeličnim kliještima, „željezne čizme“ s kipućim katranom, do lijevaka za nasilno unošenje vode u tijelo. Iako često prisutni u popularnoj kulturi, sprave poput „Judine kolijevke“ ili „Nürnberške djevice“ nisu potvrđene u autentičnim izvorima iz vremena inkvizicije, već potječu iz viktorijanske ere.

„Mučit ću te šest mjeseci, godinu dana, dok ne priznaš. Ako ne priznaš – umrijet ćeš pod mojim rukama, pa ćeš onda biti spaljena.“

Jedno od najtragičnijih poglavlja inkvizicijske ere bio je lov na vještice, koji je od 15. do 17. stoljeća zahvatio Evropu. U paranoičnom okruženju ispunjenom glađu, bolestima i društvenim krizama, žene su postajale mete optužbi. Starije, siromašne, udovice ili one koje su imale znanje o ljekovitom bilju – sve su bile potencijalne „vještice“.

Muškarci su nerijetko koristili optužbe da bi seksualno zlostavljali žene, dok je „test vodom“ – bacanje vezane žrtve u rijeku – odražavao apsurdnost logike inkvizicije: ako potone, nevina je; ako pluta, kriva je.

Inkvizicija nije zaobišla ni naš region. U 13. stoljeću, dominikanci su kao inkvizitori djelovali u Dalmaciji i Bosni protiv „krstjana“ – bosanskih patarena. Sjedište im je bilo u Zadru, a poznati inkvizitori tog doba bili su bl. Pavao i Andrija Dalmatinac. Franjevci iz Slavonije također su odlazili u Bosnu kao inkvizitori, dok je u Dubrovniku i Kopru djelovala inkvizicija za tamošnje teritorije.

U Hrvatskoj su gradske vlasti često vodile procese protiv „vještica“, a od 16. do 18. stoljeća, dalmatinski inkvizitori najviše su se bavili cenzurom i zapljenom protestantskih knjiga. Posljednji poznati inkvizitor u Zadru bio je Ivan Antun Marija Cebalo, dominikanac iz Korčule, imenovan 1790. godine.