Kada su se 15. juna 1977. godine građani širom Španije uputili na birališta, učinili su to prvi put u slobodnim izborima još od ljeta 1936. godine, uoči krvavog građanskog rata koji je zauvijek obilježio historiju zemlje
Pobjeda Adolfa Suáreza i njegove Unije demokratskog centra (UCD) otvorila je vrata u posve novi politički pejzaž. No upravo tada postavljeno je ključno pitanje: kako izgraditi demokratsku državu nakon četiri decenije diktature, a da se zemlja ne vrati u sjenu autoritarizma ili klizne u novu podjelu i nasilje?
U novoj političkoj realnosti ubrzo se nametnuo jedan odgovor: neophodna je amnestija. Na takvoj ideji počivao je opći konsenzus koji se formirao među strankama, ali i u široj javnosti, umornoj od straha, represije i ideoloških rovova.
Dana 14. oktobra 1977. godine Španija je donijela zakon bez presedana: parlament, Cortes, izglasao je sveobuhvatnu amnestiju koja je, u praksi, značila brisanje pravnih posljedica i za protivnike i za branitelje Frankove diktature. Činovi gerilskog otpora iz 1940-ih, pa i terorizam ETA-e, stavljeni su izvan nadležnosti sudova, ali isto tako i sistematska kršenja ljudskih prava u ime režima. Ta dvostruka odluka, koja je ujedinila dvije suprotstavljene memorije, nalagala je kolektivni, nenapisani dogovor: Španija neće otvarati pravne procese protiv prošlosti.
Ova odluka bila je krajnje osjetljiva. Suárez, svjestan političke i vojne realnosti, upozorio je stranke da vojska, bankarski sektor i djelimično Crkva izražavaju ozbiljne rezerve prema puštanju političkih zatvorenika. Zato je amnestija imala ograničenja: iz nje su isključeni oficiri koji su tokom građanskog rata bili na strani Republike, kao i članovi Unión Militar Democrática, grupe liberalnih časnika koji su prethodnih godina bili kažnjeni zbog zalaganja da se vojska ne suprotstavi demokratskim promjenama.
Iza brojki krila se suštinska neravnoteža: broj onih koji su djelovali protiv režima bio je relativno mali, dok je frankistički represivni aparat bio masivan i duboko ukorijenjen. Zato je demokratska strana platila najveću političku i moralnu cijenu, amnestija je značila i odustajanje od pravde za žrtve, a zemlja je ušla u proces u kojem su arhivi represije ubrzano uništavani.
Uprkos tome, podrška u parlamentu bila je gotovo jednoglasna. Amnestija je odmah prepoznata kao simbol pomirenja i temelj onoga što će kasnije biti nazvano pacto del olvido, pakt zaborava. Ovaj koncept, prihvaćen širom političkog spektra, podrazumijevao je da se prošlost neće koristiti kao sredstvo nove podjele niti kao instrument političke osvete. To je bio, kako su tada govorili, “cijena mira”.
Špansko društvo mjesecima ranije je zahtijevalo takav iskorak. U Barceloni je uoči donošenja zakona čak 80.000 ljudi svakog vikenda izlazilo na ulice zahtijevajući amnestiju. U trenutku kada je konačno izglasana, vladalo je uvjerenje da je zemlja dobila ključ za početak stvarne tranzicije.
Amnestija je time postala jedan od najvažnijih stubova španske demokratizacije: omogućila je politički pluralizam, smirila tenzije u vojsci, osigurala povratak egzilantskih figura i otvorila prostor za novi ustav, donesen 1978. godine. Ona je, ukratko, bila politička arhitektura španskog mirnog prelaska iz diktature u demokratiju, proces koji će kasnije biti citiran kao jedan od najuspješnijih u modernoj evropskoj historiji, ali i oštro kritiziran zbog prevelikog kompromisa prema počiniocima represije.
Danas, gotovo pola stoljeća kasnije, rasprave o toj amnestiji i dalje su žive. Jedni je vide kao historijski nužan čin, drugi kao moralnu ranu koja još nije u potpunosti zacijelila. No jedno je neupitno: 14. oktobar 1977. označio je trenutak kada je Španija odlučila da se okrene budućnosti, svjesna da bez teške i često nepravedne žrtve ne bi bilo ni mira, ni demokratije, ni novog početka.
IZVOR: BBC History Magazine
