Alija je ležao, kao mrtvac. Usnica mu pukla po sredini i iz nje se toči crna usirena krv, a on je sav pocrnio, kao ugljen, i disao teško i ubrzano, kao da se davi. Samo je šaptao, kao u polusnu nekim nejasnim buncavim glasom: – Vode…, kaplju vode…

Mjesec je juli upolovio. žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takve vrućine kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj.

***

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

***

A tamo negdje među žetelicama vidiš crvene fesove kao makove u žitu i među koscima vezene peškire, kako u naborima padaju preko glave i ramena i čuvaju mozak od nesnosne žege. Za fesovima i peškirima pomiču se kupilice, bijele snaše, i djevojke, sa crvenim pregačama, zelenim rupcima na glavi, i onda se čovjeku pričinja ta zemlja kao neka začarana bašta, u kojoj raste živo cvijeće u najzanosnijim bojama, koje hoda, smije se i pjeva.

Ljetna žega, kao da je u tom danu pala u najjačoj svojoj snazi. Koliko god se otimali ljudi njezinim omamljivim strujama, koje svijest zanose, ona ih ipak s časa na čas sve to jače pritište i obezumljuje. Na časove, kao da zastaje cijeli rad i sve nekud zaglavinja, odišući i klimatajući bespomoćno rukama, kao da zraka nestaje.

A crvenim fesovima je najteže. Oni danas poste već trideseti dan, a žega je strašna i posao užasan, a mora se raditi i mora se postiti. Rad je u životu ono što je Bog na smrti i čovjek mora da služi podjednako obadvome, pa makar i u najgorim mukama podlegao.

Hodža Mujo sa bijelom maramom oko glave stoji u sredini crvenih fesova i veže ono žuto plamenje prezreloga žita nekom nadnaravnom snagom, kao da želi pokazivati pred svima koliku mu je vjera snagu dala, kojoj ne može naškoditi ni žega, ni starost, ni post, čak ni u najtežim poslovima. A njegovo dijete, njegov sin Alija sa garavim nausnicama i plamenim okom umakao pred svima za čitavu razoricu i žanje, žanje ono žeženo zlato, kao da ga miluje! Podne je već blizu i sunce sve to žešće pali, a on se ne predaje.

– Alija dijete! – viče hodža Mujo za njim.

– Šta je, babo?

– Polahko, sinko, premorit ćeš se! Ubit će te sunčanica, a valja ti cijelog dana postiti. Daleko je do topa i do mraka, nestat će ti snage! Ne srljaj, dijete, tako nerazumno.

– Neće babo. Kad sam izdržao toliko dana, izdržat ću i ovaj zadnji. Ne brini se za me. Ovaj alčak Meho misli da sam ja iznemogao, a ja sam mu dao cijelu zazoricu ispusta. Pa eno ga vidi, gdje je sada. Zavalio se među brazde, pa dahće kao štene.

***

Sunce se primicalo nebeskoj sredini i njemu se činilo, kao da se spušta odozgo sve niže i niže upravo na njegovu glavu. Poče ga strašno mozak boliti. Pod njim ispucala zemlja, riče na sve strane za kišom i vodom, a on sve to jasnije uviđa, da ne može više po njoj gaziti ni koračati preko njezinih bezbrojnih pukotina. Došlo mu je da plače. Neki stid se pojavi u njemu, gori od žeđe. Šta će reći njegov otac, šta će reći ljudi? Grdit će ga na kamare, a on će ležati bespomoćno na travi i neće moći raditi. Još ga mogu i kući poslati, odvući ga na kolima. Još i ta sramota! Majka će ga tamo dočekati, a sestra će ga polijevati hladnom vodom, da ga k sebi dozove.

A onda ga poče mučiti kajanje. Sam je kriv. Šta će se on natjecati sa onim alčakom i kakva mu je korist od toga, kad sad mora pred njim pasti u sramotu i pred Bogom i pred ljudima.

– Majko moja rođena! – šaptao je Alija. Šta sam učinio! Mogao sam lijepo sa ostalim ljudima raditi pametno i mirno, pa kako njima tako i meni. Ne bih nikad do ovoga došao. Pa ako bi i palo kakvo zlo od ovoga prokletog sunca, što gori ko vatra, ne bi došlo samom meni, nego svima. A za sve nema sramote. Ima samo za me, za me budalaša i magarca.

I poče se srditi sam na se i u toj srdžbi uživati u vlastitim mukama.

– Neka baš! Ovo mi je i trebalo. Ohoh! Kako gori u meni kao plamen! Neka gori! Da hoće bogdo još jače peći! I i treba mi! Sam sam to zaslužio. Eto ti sada, magarčino! Što si tražio, to si i našao!

I od tog bijesa i osuđivanja samog sebe, počeo je zaboravljati na žeđu, laćati se brže posla i držati ravnotežu sa drugima. Svi su ga bili već dostigli i on je nešto pojačan išao s njima uporedo, sakrivajući strah, iznemoglost.

– Samo otac da ne vidi! – To mu je bila glavna misao. Za ostale je lako. Oni se bave sami sobom, nije ni njima lako, i neće ni dospjeti da se na njeg obaziru. Ali otac! On će bez sumnje paziti na njega.

– Šta je tebi, Alija? – najedanput začuje očev glas iza sebe. Njemu potamni sve pred očima.

– Ništa.

– Kako ništa? Gledam te već dugo, kako se nekako teško pomičeš, kao da si iznemogao i kao da se sam sa sobom boriš.

– Ništa, babo, bogami! Zemlja je ispucala i ima mnogo trnja u žitu na ovoj parceli, pa zato sam malo izostao.

– Ako ti je teško, idi kući!

– Alija se poče nekako čudno i nasilno smijati, kao da se želi narugati ocu, ali duh ga je izdavao.

– Kakvoj kući! Toliko ima posla da se svrši do mraka, a ja da idem kući. Pa da mi je i gore, ja ne bih posla ostavio.

– Polahko samo i ne napreži se. Iza podne ćeš na gumno. Tamo je malo lakši posao. Možeš sjediti u hladu i užeta plesti, da vežemo snopove.

– Kakva užeta. Eno snaše tamo, neka one vežu a ne ja.

– Dobro sinko, kako hoćeš, samo pazi, težak je ovo dan.

Došlo je podne i ljudi su ostavili posao, da ručaju i da malo odahnu. Sa sviju strana skupljali su se vezeni peškiri pod stari jasen i vadili iz torbe kuhana jaja, komadiće hladne pite, glavice luka i sira. Nekima su donosile snaše i djevojke na dugome štapu preko ramena lonce i zemljane ćase uvezane u liko i redale oko njih grahovu čorbu, palentu sa sirom, satricom od mladoga luka i kusove vruće pite zeljanice. Ljudi se križali i grizli onu pustu seljačku hranu, da im je sve iza ušiju pucalo. Nekoji su natezali ploske sa domaćom šljivovicom, da mnogo ne žeđaju i da se ne znoje. Katkada bi pogledali prema drugom jasenu, pod kojim su ležali jedan uz drugoga crveni fesovi, kao mrtvaci i nekako zlurado primjećivali, kao što to običaje ljudska sitost, kad pred sobom vidi čovječiju glad.

– Oni poste.

– Tiho! Kad oni poste, ljući su od kurjaka.

– Hm, na takovoj vrućini bez mrvice kruha i bez praške duvana. Ne bih ja u toj vjeri bio ni za koje pare.

– Da. I opet kako rade. Svejedno ko i mi. Valjani težaci

Tako su se razgovarali vezeni peškiri, pa koji objesniji iz njihove grupe dobacio bi u nekoj čudnoj nasladi čovječjoj, da draška i muči iznemogla čovjeka:

– Da im štogod ponudimo! Nek im raste zazubice. Pazi ovaj komad! I car bi za njim uzdahnuo.

– Nijesi lud! Ubili bi te. Njih je lakše uvrijediti, nego lulu popušiti.

Crveni fesovi su ležali i odmarali se. Kroz njihove žile, koje su iskočile po rukama i po cijelom tijelu kao masnice tekla je nezamjetljivo krv kao da zamire. Ničeg nije bilo čim bi je oživjeli osim vjere i njezina zanosa. Alija je ležao kraj oca i ječao kao bolesnik. Ostali pokraj njega nisu ni zamjećivali to bolno jecanje čovječije, jer su i sami sa sobom imali dosta borbe. On se više nije bojao nikakve sramote, jer je osjećao da je njegovo stradanje opće i zajedničko i da nije samo njegovo. Govorili su malo i gotovo nikako. Tek katkad, da bi se oglasio Meho i zakukao:

– Trideset dana, bolan, i to u jeku najvećega posla i najžešće vrućine.

– Jah, brate moj dragi! I eto, što se je namučio i nekako mu slađe živjeti i ne samo to, nego postaje nekako zadovoljniji i bolji.

– E nije to nama džabe Bog naredio!

– Znam, ali opet je teško.

– Šta je teško! – korio bi ih hodža Mujo. Pa i ja sam čovjek, kao i vi, pa čuste li mene da sam se gdjegod potužio što sam postio. Pa kakav je to u vas post kad zbog njega jadikujete. Sa veseljem treba Bogu služiti, sa veseljem, a ne sa jadikovkom.

– Lahko je tebi, ti si hodža, znadeš sve to, kako treba, a mi smo seljaci.

– Kakav hodža! Zar je ikakav posao minuo, a da i ja nisam s vama. Ako sam hodža, to je tamo u džamiji, a ovdje sam težak kao i vi. Tužite se na vrućinu i na trideset dana, a znate dobro da Hadžija naš, onaj kome danas mi radimo, posti već četrdeset godina bez prestanka i ljeti i zimi. Išao je i na Ćabu i za najveće vrućine u arapskoj pustari postio kao i vi kod kuće. A tamo je malo drukčija vrućina. – Istina! – javljao se Meho. Kad na njega pomislim, nekako mi lakše dođe. Četrdeset godina iz dana u dan, pa to je, brate, cijeli život.

– A ko ga je silio, da to čini? Je l’ mu to Bog naredio? Nije. E pa zašto onda, da čini ono, što mu nije naređeno! — javi se netko iz družine. (…)

– Na posao! – viknu netko sa protivne strane. Svi se digoše, samo je Alija ostao još na zemlji.

– Hajde sinko – viknu ga otac.

– Odmah babo, diže se on.

– Ti ćeš tamo na gumno, a jednoga ćemo odonuda odrediti na tvoje mjesto.

– Dobro – javi se potmulo Alija.

I posao započe iznova ponešto tromije i teže: Alija je stajao na vrhu najviše kladnje i bacao odozgo snopove na guvno. Seljaci su uvezali konje i potjerali ih u krugu preko slame. Na njima se ukrutila dlaka od znoja i prašine, koja se već pretvorila u golu zemlju. Pod njihovim bosim kopitama uvijala se pšenica i prašina se dizala do neba visoko. A oni su mašući glavama jednolično i besprekidno, da se odbrane od muha, odbijali repovima u stranu svaki udarac, koji ih u kružnicu gonio. Vihara je klepetala i dizala strašnu halabuku. A na nebu se ukočilo sunce, zastalo, pa se i ne miče.

Alija je bacao i bacao. Vile su u njegovim rukama postajale sve teže i teže, snopovi nepomični kao brda i on je osjećao kao da u tome suncu, bubi i prašini propada nekuda u bezdan, kao da ga nestaje. Nije više smio ni u zemlju gledati, ni u što što se okreće i vrti. Gledao je neprestance u jednu tačku negdje u izvjesnoj daljini i radio bez svijesti kao mašina. Ali, kadkad, oteo bi mu se pogled na stranu i on bi se zaljuljao gore visoko u zraku i opet se odupirao, da se ne stropošta. Vrtoglavica je bila sve teža i teža.

Ona vatra u stomaku kao da je zagasila plamenove i pretvorila se u usijan komad željeza koji mu je progorijevao cijelu utrobu. Svi su gledali u njega sa nekim neodređenim sažaljenjem, koje ga je više okrivljivalo nego li žalilo. Ali svi su znali da je tu suvišan svaki savjet i svaka riječ za Aliju i da nema ničega na svijetu što bi ga prisililo da pokvari post ili ostavi rad. I jedno i drugo bilo je za njega jednaka svetinja. Zato su se i držali po strani i nitko nije počinjao s njime razgovora. A on je sve to više uviđao, da će iznemoći. I kako se prije bojao sramote, tako se sada počeo bojati smrti. On je bio u neizvjesnosti. Znao je dobro, ako umre tako ludo i naprasno, Bog će ga kazniti isto tako kao i onda kad bi se bez potrebe omrsio i prekinuo post. Nerazumno žrtvovanje sama sebe isto takav je grijeh, kao što je odricanje svake dužnosti prema Bogu. I od jednog i od drugog nema koristi. A šta je nada kod njega? Njegova mu duša kaže da izdrži i da se ne predaje, a tijelo sve to više obnemaže i pada, pa ko ima pravo. On je ovu dvoumicu ćutio onako prosto i nagonski, kao što je može svaki seljak da osjeti, i zato je ona bila teža i veća u njemu nego da ju je samo mozgom poimao.

Sunce je već počelo naginjati prema zahodu, ali u isti je čas udario neki vrući vjetar koji je obarao i ljude i životinje više nego li i sama sunčeva vrelina. Kao da je zrak zatrovan, ljudi su od toga vjetra glavinjali i posao se jedva pomicao u napredak. Alija je od toga vjetra potpuno izgubio svijest, zaklimatao rukama i vrteći se gore u zraku na kladnji nekoliko časova, srozao se uz strahoviti urlik niza slamu upravo pred konje na guvnu. Konji đipnuše unazad, frknuše nozdrvama i zastadoše, a ljudi se sletiše sa sviju strana.

– Šta je? Šta je?

– Onesvijestio se!

– Vode! Vode!

Alija je ležao, kao mrtvac. Usnica mu pukla po sredini i iz nje se toči crna usirena krv, a on je sav pocrnio, kao ugljen, i disao teško i ubrzano, kao da se davi. Samo je šaptao, kao u polusnu nekim nejasnim buncavim glasom:

– Vode…, kaplju vode…

Neki seljak u vezenom peškiru priskoči k njemu i sa nekom nervoznom sućuti, kao da se ljuti na nekoga koji je pustio da se čovjek bez potrebe ovoliko muči, prinese mu posudu sa vodom.

– Evo vode!

– Ne! – Kriknu hodža Mujo! On posti.

– Pa šta ako posti! – otrese se seljak. Zar da i umre!

– Ako je suđeno, umrijeće! Ne dirajte u njega! Bolje je da umre na Božijem putu, nego da živi kao grješnik među nama!

– Kakva je to ludost! – prodere se iznova neka koštunjava seljačina sa vezanim peškirom.

– Podajte čovjeku vode. Zar da mi gledamo na svoje oči kako dijete umire. Zar ne vidite, usta su mu pukla, krv se iz njih toči.

– Neka! Bog je tako htio. I zemlja je sva ispucala od žeđi i skorila se kao kamen, jer evo dva mjeseca, kako kiše nema, pa šta onda? Opet će nam rađati i opet ćemo je žnjeti i kositi.

– Vode… – šaptao je nemoćno Alija.

– Braćo! – viknu onaj koštunjavi seljak i okrene se prema vezenim peškirima. Dajte ovamo tu vodu, ja ću mu je dati. Tu na naše oči ubijaju čovjeka, a mi gledamo u to. Ovamo tu vodu!

– Ko će mu dati vodu? – kriknu hodža Mujo sav izvan sebe pun vjerskog bjesnila, koji ga svega tresa.

– Ja! – odgovori seljak.

– Da vidimo!

– Evo!

– Stoj – navališe oni u crvenim fesovima. Ne primičite se! To je naša stvar, a ne vaša. I kome je život drag, neka se ne miješa u nju!

– Šta je? Šta navaljujete? Zar da ubijete čovjeka što hoće svome drugu život da spase! Pazite se! Mi smo ovdje! – navališe sada oni u vezenim peškirima i stadoše jedni prema drugima kao dvije vojske.

Strašno ih je bilo pogledati. Preplanuli na suncu kao ugljen, koštunjavi i napola goli, pokriveni prašinom i pljevom stoje i drže u rukama srpove i kose, vile, grablje i motike, a oči im gore i mišići se tresu. U njima ključa krv cijeli dan i planuće na svaku sitnicu, kao barut na najmanju iskru. A drugi opet, iznemogli od dugoga posta, ubijeni suncem i žeđom naliče na mrtvačke kosture sa alatom u rukama i njihov je bijes još strašniji, i još krvaviji, što su bliže smrti, nego li životu.

– Udrite! – viču kosturi.

– Vode! – šapće iznemogao čovjek.

– Evo vode! – viču vezeni peškiri i primiču mu se sa drvenim i zemljenim posudama. I kad su bili na dohvatu jedni drugama zastadoše i najedanput kao da se pretvoriše u neke sablasti, obasjajne večernjim suncem što se naglo spuštalo za brda. Izrastoše im u zraku nad glavama gvozdeni alati i bljesnuše kao svjetlice. Izgledalo je, kao da se neke ptičurine sa gvozdenim kljunovima u najčudnijim oblicima hoće da počerupaju. Srpovi i kose, motike i vile, sve je to oživilo i svjetlucalo u zraku. Sve je nalikovalo na ona dva jata nakostrušenih ptičurina, gvozdenih kljunova i zopaljene krvi…

U tome času odjeknu nad čitavom okolicom prasak večernjeg topa, koji javlja konac dana i svršetak posta…

(Objavljeno u časopisu Vijenac, IV/1926. godine)