Krajem osamdesetih Bosna i Hercegovina živjela je u sjeni inflacije, redukcija i nestašica, dok su se na obali jedine bosanskohercegovačke morske tačke dizale bijele vile političke elite. Afera Neum, detaljno rekonstruirana u radu Dženite Sarač Rujanac, razotkrila je kako je gradnja vikendica, sporna dodjela zemljišta i zloupotreba stambenih kredita prerasla u veliku političku dramu. Od prvih novinskih tekstova, preko žestokih rasprava u republičkoj skupštini i Centralnom komitetu, do smjena, penzionisanja i isključenja iz Saveza komunista, Neum je postao simbol raspada sistema iznutra. U pozadini priče o „crvenoj buržoaziji“ i povlaštenim kadrovima krije se i tih, ali presudan lom jedne generacije rukovodilaca i nagovještaj novog, mnogo turbulentnijeg doba bosanskohercegovačke politike

Krajem osamdesetih godina Bosna i Hercegovina se našla u političkoj i ekonomskoj tački ključanja. Inflacija je gutala plate, redovi su se protezali pred prodavnicama, a sistem je tonuo pod težinom vlastite neefikasnosti i sve slabije legitimnosti. Javnost je bila iscrpljena stalnim nestašicama i teškoćama, dok su se istovremeno sve češće pojavljivali primjeri privilegiranih pojedinaca koji su uživali u luksuzu nedostupnom ogromnoj većini stanovništva.

U takvom ambijentu, gdje su se ekonomska bijeda i socijalna nepravda susretale sa sve vidljivijom povlaštenošću političke elite, izbio je niz afera koje će obilježiti posljednje godine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Možda najveća među njima, afera Neum, postala je simbol urušavanja ideala socijalističke jednakosti i otvaranja pukotine koja će se samo nekoliko godina kasnije pretvoriti u potpunu katastrofu.

Rad dr. sc. Dženite Sarač Rujanac, objavljen u časopisu Historijski pogledi, pruža najcjelovitiju dosadašnju rekonstrukciju ove afere. Prateći tok događaja od 1988. do početka 1990. godine, autorica otkriva kako je jedna lokalna graditeljska i imovinska malverzacija prerasla u republikansku političku dramu, unutar koje se ogledala kriza povjerenja, urušavanje partijskog autoriteta, slom dotadašnjih kadrova, te strah koji se spuštao od republičkog vrha do lokalnih komiteta. Afera Neum nije bila samo priča o nelegalnoj gradnji i zloupotrebi kredita – ona je predstavljala presjek ukupnog stanja u kojem se bosanskohercegovačko društvo zateklo u praskozorje raspada Jugoslavije.

***

Sredinom osamdesetih godina Bosna i Hercegovina se nalazila u stanju potpunog ekonomsko-političkog zamora. Nakon smrti Josipa Broza Tita, Jugoslavija je ušla u period duboke krize koji je pogađao sve republike, ali je u BiH imao posebno složene posljedice zbog njene višestruko osjetljive unutrašnje strukture. Sistem se oslanjao na tromu administraciju, unutrašnja neslaganja, rastuće republičke egoizme i sve prisutniju krizu legitimiteta Saveza komunista. Federacija je nominalno funkcionisala, ali su se iza kulisa već vidjele pukotine koje su nagovještavale kraj jedne epohe.

U takvoj atmosferi svaka pojava povlaštenosti izazivala je golemo negodovanje javnosti. Ljudi su svakodnevno stajali u redovima za osnovne životne namirnice dok je čitava zemlja bila uhvaćena u spiralu inflacije, redukcija i nestašica. Istovremeno, mediji su sve otvorenije prozivali rukovodioce zbog zloupotreba položaja. Brojni republički listovi, posebno oni koji su nastojali uspostaviti kritičkiji ton, pratili su svaki trag nepravilnosti. Fokus je nerijetko bio na lokalnim kadrovima koji su, uprkos svemu, i dalje uživali privilegije. Javnost je, zbog takvog kontrasta, postajala sve osjetljivija na svaku vijest o nelegalnoj gradnji, nenamjenskom trošenju sredstava ili pogodovanju određenim pojedincima.

Neum, jedini bosanskohercegovački izlaz na more, bio je idealna pozornica za ogoljavanje tog raslojavanja. Dok je za većinu građana odmor na moru postajao sve nedostižniji, u Neumu niču luksuzne kuće i vikendice koje su se povezivale s pripadnicima političke i privredne elite. U javnosti se razvila snažna osjetljivost prema svakoj vijesti o izgradnji objekata u tom području, jer je simbolika bila neumoljiva: more je pripadalo svima, ali pristup privilegijama samo nekima.

Kada su se krajem 1987. i početkom 1988. pojavili prvi ozbiljniji natpisi o spornim dodjelama zemljišta, Neum je već od ranije imao reputaciju mjesta na kojem se „može sve“. U takvom ambijentu prvi medijski istupi djelovali kao okidač koji je oslobodio lavinu nezadovoljstva, ali i političkih ambicija mnogih pojedinaca koji su u aferi vidjeli priliku da ojačaju vlastitu poziciju unutar Saveza komunista.

Sve je počelo nizom novinskih tekstova u kojima su novinari postavljali pitanje legalnosti gradnje u Neumu. Ubrzo se fokus proširio na širi spektar nepravilnosti: sporni načini dodjele građevinskog zemljišta, zloupotreba dugoročnih stambenih kredita, korištenje društvenih sredstava za privatne potrebe, te upotreba radne snage iz preduzeća koja su, prema svjedočenjima radnika, učestvovala u izgradnji privatnih objekata visokih funkcionera.

U brojnim tekstovima istaknuto je da su radnici pojedinih kolektiva radili na objektima u Neumu uvjereni da doprinose razvoju turističke infrastrukture. Tek kasnije su shvatili da su učestvovali u gradnji vikendica ili luksuznih kuća namijenjenih političkoj eliti. Takve priče imale su snažan emotivan odjek u vrijeme kada je većina stanovništva živjela na granici egzistencijalnog minimuma.

Rasprave o Neumu ubrzo su prešle sa stranica novina na sjednice općinskih skupština, partijskih komiteta i republičkih organa. Formirane su radne grupe i komisije koje su počele s prikupljanjem dokumentacije. U svega nekoliko mjeseci afera se proširila tako brzo da je praktično svaki nivo političke vlasti bio prisiljen reagirati.

Tokom 1988. godine parlamentarni savjeti SRBiH održali su sedam sjednica posvećenih Neumu, dok je Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine raspravljao o aferi na pet uzastopnih sjednica. Učestalost rasprava pokazivala je da se ne radi o marginalnom problemu nego o temi koja je razotkrila duboku zabrinutost unutar partijskog vrha.

U takvom ritmu postalo je jasno da je Neum prerastao okvire lokalne afere i postao ogledalo šire krize koja potresa cijelu republiku.

Kako je afera rasla, počeo je proces kadrovskih smjena bez presedana u dotadašnjoj praksi SRBiH. Mnogi funkcioneri koji su godinama obnašali ključne pozicije našli su se u situaciji da objašnjavaju porijeklo svoje imovine, tokove novca, načine odobravanja kredita i formalne razloge za dobijanje zemljišnih parcela. Smjene su postale svakodnevne. Neki su se povlačili „zbog zdravstvenih razloga“, drugi „na vlastiti zahtjev“, dok su u stvarnosti te odluke bile rezultat pritiska koji se širio iz republičkog centra moći.

Atmosfera se pogoršavala iz dana u dan. Optužbe su se slijevale prema općinskim rukovodstvima, a lokalni komiteti bili su prisiljeni pokretati disciplinske postupke protiv svojih članova. Kako je autorica naglasila, način na koji su se neki postupci provodili podsjećao je na ranije staljinističke metode, u kojima je politička odgovornost često bila definirana unaprijed, a postupci osmišljeni da potvrde već donijete odluke.

U pojedinim slučajevima naređivane su privremene konfiskacije imovine, pokretane istrage o porijeklu sredstava, a određeni broj ljudi bio je i uhapšen. Time se afera prelila iz političkih foruma u pravosudne institucije. Međutim, presude su nerijetko ostavljale utisak nedosljednosti, jer su neki optuženi bili strogo kažnjeni, dok su drugi prošli s minimalnim sankcijama, iako su im se stavljale na teret slične radnje.

Nejednakost u reakcijama dodatno je potpirila javnu sumnju da se afera koristi i za političke obračune.

Afera Neum nije bila samo moralna priča niti samo pravni slučaj. Ona je bila i sredstvo političkog pozicioniranja unutar Saveza komunista. U trenutku kada je Srbija zahvaćena antibirokratskom revolucijom, a u drugim republikama ojačale nacionalne struje, i unutar Bosne i Hercegovine počele su se formirati različite frakcije koje su imale svoje interese i ambicije.

Afera je postala prilika da se provjeri lojalnost partijskim vrhovima, ali i da se oslabi određene struje unutar Saveza komunista. Zbog toga su pojedini delegati insistirali da se rasprave o Neumu nastave i nakon što su osnovni nalazi već bili utvrđeni. U takvim istupima često se prepoznavala ambicija da se vlastita pozicija učvrsti kroz naglašavanje moralnog stava i borbe protiv privilegija.

Napadi su ponekad prelazili granice političke rasprave i zadirali u sferu ličnih obračuna. Pojedini funkcioneri su se tako našli u situaciji da brane ne samo svoje postupke nego i svoj moralni integritet. U takvim sukobima, koji su se često odvijali iza zatvorenih vrata partijskih sjednica, malo je bila važna stvarna težina optužbi. Mnogo važnije bilo je ko će biti politički eliminisan, a ko će se uspjeti nametnuti kao „borac protiv devijacija“.

Za mnoge, afera Neum bila je trenutak u kojem se završila njihova dugogodišnja karijera. Neki su u svega nekoliko sedmica izgubili sve funkcije koje su gradili decenijama.

Štampa je imala iznimno važnu ulogu u formiranju javnog mišljenja o aferi. Svakodnevno su se objavljivali novi detalji, svjedočenja radnika i analize eksperata. Brojni tekstovi opisivali su kako su radnici radili na objektima mjesecima, ali nikada nisu dobili naknade, dok su se pojedini rukovodioci koristili privilegijama kao da su one prirodan dio njihovog položaja.

Medijski narativ postao je centralni element afere. Javnost se sve više poistovjećivala s radnicima i građanima koji su govorili o nepravdama, dok je politička elita postajala sve izolovanija. U komentarima se često moglo pročitati da su vile u Neumu „svijetlile“ naspram sivila svakodnevnog života, što je dodatno raspirivalo gnjev i osjećaj socijalne nepravde.

U atmosferi oskudice i inflatornog ludila kasnih osamdesetih posebno je snažno odjekivala činjenica da su brojni radnici i čitavi kolektivi mjesecima radili na građevinskim projektima u Neumu, vjerujući da doprinose razvoju turističkih kapaciteta Republike. Tek kasnije postalo je jasno da su njihovi dani provedeni na skelama, miješanje betona i polaganje keramike, zapravo bili u službi izgradnje privatnih vikendica visokih partijskih funkcionera, privrednih rukovodilaca i njima bliskih pojedinaca.

U novinama su se počele pojavljivati ispovijesti radnika koji su, iako su živjeli u stvarnosti redukcija i praznih trgovina, bili angažirani na luksuznim objektima za koje nisu dobili nikakvu naknadu. Ovi tekstovi, često emotivni i nabijeni osjećajem izdaje, razotkrivali su kako je ideja „radničkog samodoprinosa“ bila pretvorena u paravan za privatni probitak. Javnost je s posebnom ogorčenošću primala informacije da se čak i radne organizacije, uvjerene da realiziraju državne projekte, naknadno suočavaju s istinom da su finansijski i kadrovski podržavale gradnju vila čiji vlasnici nisu imali ni moralnu ni pravnu obavezu prema ljudima koji su ih izgradili.

U javnom imaginariju Bosne i Hercegovine krajem osamdesetih Neum je prestao biti tek mali jadranski izlaz Republike. Postao je prizorište duboke društvene nejednakosti, uokvirene u dvije mikrolokacije: Surdup i Tiha Luka. Upravo na tim mjestima, u vrijeme dok je ostatak zemlje tražio ulje i kafu po redukcijama i bonovima, nicale su blistave bijele kuće, elegantne, prostrane, opremljene skupocjenim materijalima, čiji su vlasnici bili istaknuti partijski sekretari, direktori kombinata ili ljudi bliski političkom vrhu.

Štampa ih je, u duhu vremena koje je sve manje toleriralo privilegije, nazivala „vilama crvene buržoazije“ i opisivala kao arhitektonsku potvrdu raskoraka između deklariranog socijalističkog egalitarizma i stvarne prakse privilegovanih elita. Tiha Luka, posebno, postala je metafora sistemskog licemjerja: mirna, gotovo idilična uvala, okružena borovima i morem, u kojoj se rađala jedna sasvim drugačija, elitna Jugoslavija, zatvorena, samouvjerena i odvojena od radničke klase. Surdup, s druge strane, bio je poznat po sve gušćoj gradnji, među kojima su dominirali objekti bez adekvatne dokumentacije, a često i izgrađeni koristeći mehanizme društvenog finansiranja pod izgovorom razvoja turističke ponude. Te lokacije ostale su upamćene kao prostorne metafore procesa raspadanja povjerenja između građana i političke elite jer su jasno pokazivale gdje i na šta su odlazili resursi društva koje se u retorici zaklinjalo u jednakost, a u praksi je stvaralo privatne enklave moći.

Jedan od suštinskih i najtananijih mehanizama koji su omogućili izgradnju luksuznih vikendica u Neumu bili su krediti odobravani na osnovu devizne štednje. Iako su u vrijeme razorene privrede i hronične nestašice finansijski sistemi nominalno bili pod strogom kontrolom, banke su određenu kategoriju klijenata privilegirale gotovo neograničenim pristupom kreditima s minimalnim kamatama. Ti krediti su bili posebno primamljivi jer se porijeklo deviza nije provjeravalo, devizna štednja tretirana je kao dovoljno čvrst dokaz solventnosti, bez uvida u to kako je taj novac stečen. Time se otvarao prostor ne samo za finansijske manipulacije, nego i za prikrivanje višegodišnje akumulacije privilegija.

Banke, koje su formalno morale tražiti građevinske dozvole i dokumentaciju, u praksi su često ignorisale takve zahtjeve, što je pojedincima omogućavalo da dobiju sredstva za gradnju objekata koji nisu imali zakonski utemeljen status. U uslovima visoke inflacije, ovi krediti su dodatno postajali izuzetno povoljni jer su iznosi otplata realno postajali sve manji. To znači da su politički i privredni moćnici gradili vikendice gotovo besplatno, dok je obični građanin jedva mogao doći do stambenog kredita za osnovni životni prostor. Takva devizna kreditna politika, formalno legalna, ali društveno duboko nepravedna, postala je još jedan dokaz erozije sistema koji je sve teže branio mit o jednakosti.

Nakon što je afera Neum postala tema republičkog nivoa i ušla u formalne strukture partijskih analiza, efekt je ubrzo postao vidljiv i na terenu. U brojnim općinama širom Bosne i Hercegovine počeo se razvijati fenomen koji autorica rada naziva svojevrsnim „lovom na vještice“. U atmosferi straha, napetosti i neizvjesnosti, lokalni funkcioneri počeli su međusobno optuživati jedni druge, pokušavajući demonstrirati vlastitu političku ispravnost i distancirati se od bilo kakve sumnje.

Svaka ranija greška, svaki potpis na kredit, svaki trag nepravilnosti koji je godinama bio zanemarivan, iznenada je postao potencijalna tačka optužbe. Sjednice općinskih komiteta pretvarale su se u višesatna ispitivanja, u kojima su najčešće stradali oni bez političke zaštite, referenti, članovi nižih savjeta, administrativni radnici, dok su oni najviši nastojali prebaciti odgovornost prema nižim nivoima. U takvoj atmosferi paranoje događalo se da se ljudi povlače „dobrovoljno“, da nude ostavke ili da odlaze u prijevremenu penziju kako bi izbjegli poniženje javnog razračunavanja. Umjesto racionalne analize i utvrđivanja krivice, mnoge općinske strukture zapale su u stanje opšte sumnjičavosti, zahvaljujući čemu je afera Neum postala poligon za mnogobrojne lokalne obračune.

Iako je rukovodstvo SRBiH u više navrata nastojalo zatvoriti poglavlje afere Neum i preći na druge goruće probleme Republike, određeni broj delegata obilježio je politički život krajem osamdesetih svojom upornom borbom da tema ostane živa. Ti delegati su, oslanjajući se na percepciju javnosti i na rastući moralni naboj u društvu, iznova tražili da se preispitaju ranije donesene odluke i kazne. Time su se predstavljali kao borci za radničku pravdu i protivnici privilegija, ali je u pozadini često stajala i borba za unutarpartijski kapital, pozicioniranje u novoj političkoj konstelaciji i stvaranje lične prepoznatljivosti.

Zbog njihove upornosti Neum je ponovo otvoren čak i na Desetom kongresu Saveza komunista BiH 1989. godine, u trenutku kada su rukovodioci željeli amortizirati političku tenziju. Delegati su zahtijevali reviziju kazni, preispitivanje odluka i nastavak obračuna, što je pokazalo da afera više nije samo pravni slučaj, nego moralno-politički simbol. Njihova upornost stvarala je dodatni pritisak na rukovodstvo i prolongirala krizu, pokazujući da se partijska vertikala više ne može homogenizirati kao ranije.

Prateći hronologiju afere, jasno je koliko je ona duboko zahvatila institucionalni život Republike. Od maja do decembra 1988. godine samo parlamentarni savjeti održali su sedam sjednica posvećenih Neumu, dok je Centralni komitet SK BiH imao pet posebnih rasprava o istoj temi. U februaru 1989. o aferi je, čak, raspravljao i Centralni komitet SKJ, što pokazuje da se slučaj oteo republičkom okviru i ušao u jugoslavenski politički vrh. U praksi, to je značilo paralizu svih drugih procesa. Dok su se republičke institucije bavile vikendicama, kreditima i zemljišnim parcelama na obali, ekonomska kriza se produbljivala, vanjskopolitički odnosi Jugoslavije pogoršavali, a republičke tenzije rasle.

U zapisnicima se osjeti zasićenost, konstatuje se da je „afera istrošena“, da „više ne proizvodi nova saznanja“, ali rasprave se nastavljaju jer pritisak javnosti i unutarpartijskih frakcija ne jenjava. Ovo stanje, koje Sarač-Rujanac opisuje kao „permanentnu vrućicu“ rukovodstva, pokazuje koliko je sistem izgubio sposobnost da racionalno upravlja krizama. Institucije su se, umjesto strateških pitanja budućnosti Republike, bavile iscrpljujućim političkim preispitivanjima, čime je Neum postao simbol institucionalnog zamora, nervoze i unutrašnje neorganizacije sistema pred njegov konačni raspad.

Najistančaniji i najtiši mehanizam sankcionisanja u aferi Neum bio je fenomen nazvan „penzionerskim sindromom“. Riječ je o praksi u kojoj su kompromitovani ili politički nepodobni funkcioneri, umjesto javne smjene ili disciplinskog postupka, „dobrovoljno“ odlazili u prijevremenu penziju. Formalno, ti odlasci su bili obrazlagani zdravstvenim razlozima, umorom, potrebom za „podmlađivanjem kadrova“ ili čak ličnim motivima. Međutim, u praksi je to bio sofisticiran politički instrument, koji je omogućavao da se neprijatni pojedinci uklone bez velikog skandala i bez mogućnosti otpora. Odlaskom u penziju, funkcioner bi neopozivo gubio utjecaj, ali je istovremeno izbjegavao javno poniženje i težu političku stigmu. Ovo je omogućilo partijskom vrhu da smiri tenzije i da izbjegne dramatične konflikte, ali je za sobom ostavljalo strukturalni problem: desetine ključnih pozicija ostale su ispražnjene u kratkom vremenu, dok nova generacija kadrova, često neopterećena socijalističkim idealima i sklonija nacionalnim programima, počinje popunjavati ta mjesta.

Konačni epilog stigao je 15. februara 1990. godine, kada je na Četvrtoj sjednici Centralnog komiteta SKBiH donesena odluka o isključenju i penzionisanju sedam istaknutih partijskih funkcionera (Hrvoje ištuk, Mato Andrić, Milanko Renovica, Munir Mesihović, Nikola Stojanović, Kažimir Jdelčić, Alija Latić, Jerko Bradvica, Nedeljko Mandić, Izet Brković, Savo Čečur I Avdo Čampara) i izdavanju upozorenja još četvorici. Taj čin označio je kraj afere kao zvanične političke teme.

Afera Neum nije bila tek epizoda u nizu skandala kasne Jugoslavije. Ona je bila simptom sistemskog raspadanja, ogledalo u kojem se jasno moglo vidjeti da poredak više ne počiva na idealima jednakosti i socijalne pravde. U Neumu se ogolila istina o privilegijama koje su godinama skrivane, a pritisak javnosti, medija i političkih frakcija učinio je vidljivim ono što se ranije rješavalo u tišini partijskih kancelarija.

Gledano iz perspektive novije historije, jasno je da je afera Neum predstavljala prelomni trenutak. Bila je to jedna od posljednjih velikih političkih rasprava u kojoj je Savez komunista pokušao spasiti vlastiti legitimitet, ali je u tom pokušaju samo potvrdio da se nalazi pred neumitnim krajem. Afera je, paradoksalno, pokazala i snagu javnosti i nemoć sistema da odgovori na vlastite slabosti.

U godinama koje su uslijedile, politička scena Bosne i Hercegovine radikalno se promijenila. Mnoga od imena koja su u Neumu izgubila svoje pozicije nestala su iz političkog života. Istovremeno, pojavili su se novi akteri koji su oblikovali budućnost zemlje u burnim vremenima koja su uslijedila.

Afera Neum tako ostaje važan dokument jednog vremena, slika sistema koji se lomio pod teretom vlastitih proturječnosti i nagovještaj onoga što će ubrzo uslijediti. Ona je bila i ostala ogledalo epohe u kojoj se završila jedna politička ideologija i započeo proces koji će Bosnu i Hercegovinu odvesti u potpuno novo poglavlje historije.

IZVOR: Dženita Sarač-Rujanac: “Afera Neum (1998-1990) i penzionerski sindrom u Bosni i Hercegovini”, Historijski pogledi