Ponekad se čini da se Izrael s lakoćom može uvući u bilo koji rat, protiv bilo koje zemlje, u bilo koje vrijeme i iz bilo kojeg razloga. Ovdje nikada nije postojala opozicija ratu na samom njegovom početku. Povlačenje iz Gaze, naprimjer, izazvat će daleko veći otpor nego neki hiroviti rat protiv Kipra ili Grčke. Teško je shvatiti koliko je ovdašnja javnost ravnodušna prema svakom novom krugu nasilja. Niko sa sigurnošću ne zna zašto nam sada treba još jedna runda s Iranom, nakon dva prethodna zvučna neuspjeha, jednom u pokušaju promjene režima, a drugi put u sprječavanju Irana da unaprijedi svoj nuklearni projekat.

Ratni oblaci ponovo se nadvijaju nad Izraelom, a Izraelci su neprijatno ravnodušni. Još jedna besmislena runda s Iranom koja neće postići ništa, baš kao ni prethodne dvije. Rat nam je pred vratima, prijeti da bukne, a gradski trgovi su prazni. Nakon što su se svi taoci vratili, masovnih demonstracija više nema. Posljednji čin protesta bile su ogromne reklame raširene preko novina proteklog vikenda, koje su pozivale na formiranje vlade promjena, ali bez spominjanja arapskih stranaka, bez kojih takve vlade uopće ne može biti.

Zastrašujući slon u prostoriji, napad na Iran, ostao je zapostavljen. Nikoga ne zanima. Ako ponovo moramo ratovati, ratovat ćemo; ako moramo ubijati i ginuti, učinit ćemo to bez glasa. Ubijat ćemo i ginuti, nebitno gdje i kada, jer razlog nikoga ne zanima. U Gazi, Libanu, Siriji i Iranu, šta god nam naši cinični političari kažu da uradimo.

Ponekad se čini da se Izrael s lakoćom može uvući u bilo koji rat, protiv bilo koje zemlje, u bilo koje vrijeme i iz bilo kojeg razloga. Ovdje nikada nije postojala opozicija ratu na samom njegovom početku. Povlačenje iz Gaze, naprimjer, izazvat će daleko veći otpor nego neki hiroviti rat protiv Kipra ili Grčke. Teško je shvatiti koliko je ovdašnja javnost ravnodušna prema svakom novom krugu nasilja. Niko sa sigurnošću ne zna zašto nam sada treba još jedna runda s Iranom, nakon dva prethodna zvučna neuspjeha, jednom u pokušaju promjene režima, a drugi put u sprječavanju Irana da unaprijedi svoj nuklearni projekat.

Sada su izmislili hemijsko oružje kao razlog za napad na Iran. Pa šta ako na nas ponovo padnu balističke rakete i ljudi izgube sve što imaju; pa šta ako ekonomija ponovo stane i svi letovi iz Izraela i prema njemu budu obustavljeni. Svaki rat po izboru ovdje se doživljava kao viša sila koju ništa ne može zaustaviti. Poput zemljotresa ili cunamija , tako se doživljava rat. Viša sila, čak i kada se ta sila zove Benjamin Netanyahu. Čak ni objašnjenja da će rat u ovom trenutku biti politički motiviraniji od svih prethodnih ne mijenjaju baš ništa. Rat? Neka bude. Šta je tu toliko loše?

Nacija kojoj je „ne ispasti naivčina“ sama bit postojanja postaje upravo to kada je političari povedu u pogrešan rat. Nacija koja čezne za operacijama i pogodbenim aranžmanima žudno pristaje na rat ili mu se barem ne protivi na samom početku, čak i kada je njegova nepodnošljiva cijena unaprijed ispisana na zidu. Osjećaj straha, gubici, nezaposlenost i propast, sve to bez ikakvog opravdanja, uopće je ne odvraćaju. Ova nacija nije naučila ništa ni iz daleke historije, a ni iz onoga što se dogodilo jučer. Na koncu, već smo dva puta napali Iran i iz toga nije proizašlo ništa osim praznog hvalisanja kako smo iranski nuklearni program vratili generacijama unazad, generacijama koje su trajale čitava dva mjeseca.

Nije odgovoran samo narod. Odgovorni su i lideri tabora za „promjene“. Poput poslušnih đaka, lideri opozicije redali su se jedan za drugim u Kabinetu premijera kako bi primili sigurnosne izvještaje, izlazeći odande zaklučanih usta ili s komentarima koji navode na zaključak da nema hitnog razloga za ulazak u rat u ovom trenutku. To je eksplicitna ili implicitna podrška ratu protiv Irana. U suprotnom, Gadi Eisenkot i njegovi partneri morali su izaći sa sastanaka s Netanyahuom i odlučno reći: ne ratu.

Trenutno ne postoji nijedan drugi razlog za rat osim produženja Netanyahuovog političkog opstanka. Protivimo se tome, jasno i nedvosmisleno, to je ono što su morali reći. Ali nisu, što znači da su za rat. Ako je tako, šta će nam oni, šta će nam uopće promjene? Besmislenih ratova s Netanyahuom imamo i više nego dovoljno.

Pola miliona Izraelaca trebalo je da se okupi u subotu navečer na gradskim trgovima i uzvikne „ne ratu“. Nije bilo pola miliona, pa čak ni pedeset ljudi. Lideri opozicije morali su objaviti hitan i dramatičan manifest protiv rata u ovom trenutku, pozivajući građane da u njemu ne učestvuju, jer bi to bila katastrofa za ovu zemlju. Ali upozoravanje na rat u Izraelu se smatra izdajom, dok se srljanje u besmislene, a ponekad i zločinačke ratove, smatra samim oličenjem patriotizma.

Sretno nam svima u skloništima.