Sarić ukazuje na to da je Austro-Ugarska provodila modernizaciju Bosne i Hercegovine s izrazito paternalističkih i kolonijalnih pozicija, pozivajući se na tzv. „civilizacijsku misiju“ uz istovremenu eksploataciju prirodnih i kulturnih resursa. U tom kontekstu autorica navodi zapažanje bečkog profesora geografije Albrechta Pencka, koji je otvoreno isticao da je Orijent — koji za njega počinje odmah na granicama Monarhije i proteže se do Bliskog istoka — jedini prostor na svijetu gdje austrijski istraživači mogu nesmetano i bez konkurencije drugih velikih imperijalnih sila graditi svoje naučne karijere.
Početak institucionalnog razvoja arheologije u Bosni i Hercegovini krajem 19. vijeka nije bio puki neutralni, objektivni i prosvjetiteljski naučni proces, već duboko politički i ideološki projekt Austro-Ugarske monarhije. Kako piše Azra Sarić u radu “Počeci arheologije u Bosni i Hercegovini kroz prizmu orijentalizma i balkanizma”, historiju i kulturnu baštinu koloniziranog prostora pisali su isključivo kolonizatori, oblikujući narative koji su opravdavali njihovu vlastitu dominaciju.
Pozivajući se na savremene istraživače poput Aleksandra Palavestre, Clemensa Ruthnera i Roberta J. Donie, autorica naglašava da je Bosna i Hercegovina bila jedina prava austrougarska kolonija, smještena na samom evropskom tlu.
Međutim, njen kolonijalni status bio je specifičan u odnosu na klasične prekomorske kolonije zapadnoevropskih sila u Africi ili Aziji. Bosna i Hercegovina je bila susjedna, pogranična ili proksimalna (unutrašnja) kolonija. Vojno, administrativno i ekonomski bila je potpuno potčinjena Carstvu, ali nikada nije bila politički integrisana u njegov ustavni sistem. Tokom perioda okupacije (1878–1908) formalno je zadržan suverenitet osmanskog sultana, dok je nakon aneksije 1908. godine — kada je vojna uprava zamijenjena civilnom — zemlja dobila status corpus separatum. Nije pripojena ni austrijskom ni ugarskom dijelu Dvojne monarhije, već je ostala u svojevrsnoj upravnoj izolaciji, direktno podređena Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču. Austrijski historičar Christian Promitzer takav status definiše kao svojevrsnu „surogat koloniju“, dok antropolog Andre Gingrich odnos Monarhije prema ovom prostoru naziva „pograničnim orijentalizmom“ (frontier orientalism) — odnosom prema Orijentu koji je fizički blizu, ali je sada „ukroćen“ i više ne predstavlja vojnu prijetnju kakvu je predstavljao u doba uspona Osmanskog carstva.
Sarić ukazuje na to da je Austro-Ugarska provodila modernizaciju Bosne i Hercegovine s izrazito paternalističkih i kolonijalnih pozicija, pozivajući se na tzv. „civilizacijsku misiju“ uz istovremenu eksploataciju prirodnih i kulturnih resursa. U tom kontekstu autorica navodi zapažanje bečkog profesora geografije Albrechta Pencka, koji je otvoreno isticao da je Orijent — koji za njega počinje odmah na granicama Monarhije i proteže se do Bliskog istoka — jedini prostor na svijetu gdje austrijski istraživači mogu nesmetano i bez konkurencije drugih velikih imperijalnih sila graditi svoje naučne karijere.
Pozivajući se na Saidovo kapitalno djelo Orijentalizam (1978), autorica ističe kako je Zapad historijski konstruisao Orijent kao svog suštinskog „Drugog“ — ne kao objektivnu geografsku ili kulturnu stvarnost, već kao sistem predstava i diskursa koji služe legitimaciji zapadne političke i kolonijalne hegemonije. Ključni mehanizam tog procesa jeste neraskidiva veza između znanja i moći. Sarić prenosi Saidovu analizu govora britanskog državnika Arthura Jamesa Balfoura u Donjem domu parlamenta 1910. godine, kao i stavova lorda Cromera, generalnog konzula u Egiptu. U njihovom imperijalnom svjetonazoru, okupacija Egipta ne opravdava se golom vojnom silom, već superiornim zapadnim „znanjem“ o orijentalnom društvu: „posjedovati znanje znači dominirati nad činjenicom“, odnosno poznavati podanike čini vladavinu nad njima lakšom i korisnijom.
Zaostali i prljavi evropski rođak
U ovoj dihotomiji Zapad je uvijek racionalan, progresivan, moderan i superioran, dok je Orijent iracionalan, stagnirajući, primitivan i nesposoban da sam sobom upravlja. Said je pritom nastojao razotkriti zašto je ta konstruisana razlika nužno podrazumijevala neprijateljstvo i esencijalizaciju, služeći kao opravdanje za imperijalni nadzor i ratove.
Nadovezujući se na Saida, bugarska historičarka Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan (1997) definiše balkanizam kao specifičan diskurs koji se ne može u potpunosti svesti na orijentalizam. Dok je Orijent u evropskoj imaginaciji percipiran kao radikalno drugačiji, egzotičan, bogat i senzualan prostor (često prikazivan kroz zapadnjačke slike harema i hamama), Balkan je konstruisan bez te egzotične privlačnosti — kao siromašan, nasilan, „zaostali i prljavi evropski rođak“.
Prema Todorovoj, Balkan nije apsolutni „Drugi“, već „polovično Drugi“ (incomplete self). On je poluperiferija i poluorijentalni prostor zaglavljen u trajnoj „poziciji tranzita“ — on je „most ili raskrsnica“ između Istoka i Zapada, između Evrope i Azije, te između različitih razvojnih epoha. Balkan nije potpuno isključen iz Evrope, ali nije ni punopravno prihvaćen; on je njen primitivni, nedovoljno civilizovani dio.
Sarić pokazuje kako je upravo ovaj balkanistički narativ poslužio Austro-Ugarskoj monarhiji kao idealan izgovor za okupaciju Bosne i Hercegovine. Predstavljajući Bosnu pred evropskom javnošću kao kulturno stranu, devijantnu, zaostalu i zarobljenu u proteklim historijskim epohama, Monarhija je svoju imperijalnu ekspanziju prikazivala kao plemeniti, uređujući i civilizatorski čin „privođenja Bosne Evropi“.
Prije austrougarske okupacije, zanimanje za arheološke nalaze postojalo je još od 18. vijeka, ali se uglavnom svodilo na evropsko pomodarstvo i djelovanje pojedinačnih antikvara i tragača za blagom, čiji je primarni motiv bio unovčavanje dragocjenosti bez razumijevanja njihovog naučnog i historijskog konteksta. Za razliku od njih, nemjerljiv doprinos očuvanju kulturno-historijske baštine dali su bosanski franjevci.
Sarić posebno naglašava da zapadnjački narativ o potpunoj osmanskoj nebrizi za starine nije historijski sasvim tačan. Iako je državni interes Osmanskog carstva kasnio u odnosu na Zapad, još 1846. godine osnovan je Muzej antikviteta u Carigradu, a 1869. godine donesen je Zakon o starinama (objavljen i u sarajevskom listu Bosna), koji je u sedam tačaka jasno regulisao arheološka iskopavanja, zaštitu i državno vlasništvo nad nalazima. Međutim, austrougarska administracija je te pozitivne osmanske tekovine svjesno ignorisala kako bi vlastiti dolazak predstavila kao apsolutni početak nauke i reda.
Okidač za institucionalizaciju arheologije pod austrougarskom upravom bila su slučajna otkrića bogatih prahistorijskih grobova na Glasinačkom polju prilikom izgradnje puta. Deceniju nakon okupacije, 1888. godine, osnovan je Zemaljski muzej u Sarajevu, a iz svih krajeva Monarhije doveden je niz stručnjaka (u narodu poznatih kao „kuferaši“). Među njima su bili Ćiro Truhelka (doktor historije umjetnosti i arheologije), ali i brojni stručnjaci drugih profila — poput Karla Patscha, Václava Radimskog i Františeka Fiale — koji po formalnom obrazovanju nisu bili arheolozi, ali su vodili ključna iskopavanja. Autorica ovu pojavu poredi s klasičnom kolonijalnom praksom: baš kao što je uz Napoleonovu vojsku u Egipat 1798. godine ušlo 167 naučnika koji su postavili temelje egiptologije ali i odnijeli ogromno blago u evropske muzeje, tako je i iza austrougarskih trupa u Bosnu ušla brigada naučnika.
Zemaljski muzej i pokretanje njegovog časopisa Glasnik Zemaljskog muzeja (sa sarajevskim i bečkim izdanjem) postali su glavni instrumenti kulturne politike ministra Benjamina Kállaya. Kállay je podsticao dolazak stranih istraživača nudeći im ogromno neistraženo područje i mogućnost brze naučne promocije bez strogih recenzija evropskih autoriteta. Zbog toga je bečki profesor prahistorije Moriz Hoernes 1893. godine uputio oštro pismo Kállayu, upozoravajući da uredništvo Glasnika nema stručni savjetodavni odbor, da su mnogi uposlenici u Sarajevu zapravo amateri koji pod pritiskom nadređenih prave nebrojene metodološke greške, te da u gradovima poput Sarajeva niču „samokompetentni stručnjaci“.
Ipak, Sarić pokazuje da ni sam Hoernes nije bio imun na kolonijalni i orijentalistički diskurs. U svom putopisu Dinarske šetnje (Dinarische Wanderungen, 1894), Hoernes s izrazitim zapadnjačkim prezirom opisuje osmansko naslijeđe (poput podrugljivog opisa muslimanskog groblja), a ide čak dotle da bez ikakvih historijskih dokaza pripisuje gradnju Starog mosta u Mostaru Rimljanima u doba cara Hadrijana, oslanjajući se na neprovjerene lokalne priče. Autorica ovo analizira kao tipičan kolonijalni čin rehistorizovanja: superiorni kolonizator uzima sebi za pravo da lokalnu historiju prekraja i prilagođava zapadnjačkom pogledu na svijet.
Sličan ideološki obrazac vidljiv je u ukupnoj kulturnoj politici Austro-Ugarske. Osmanska epoha je sistematski stereotipizirana kao mračni, anahroni „tamni vilajet“ koji je Bosnu udaljio od Evrope, zbog čega su džamije, hamami, česme i groblja često bili prepušteni propadanju ili rušenju.
Nasuprot tome, ogromna pažnja i sredstva ulagani su u istraživanje prahistorije (Glasinačka kultura, Butmir) i srednjovjekovne Bosne. Posebno je indikativna interpretacija stećaka kao simbola autentične, zapadnoevropske (bogumilske/kršćanske) kulture. Cilj takve politike bio je dvostruk: s jedne strane, trebalo je dokazati da je Bosna oduvijek bila dio evropske civilizacije kojoj je Austro-Ugarska sada samo „vraća“, a s druge strane, Kállayev projekt stvaranja zasebne „bošnjačke“ (bosanske) nacije trebao je poslužiti kao brana srpskom i hrvatskom nacionalizmu te osmanskom utjecaju.
Ko je izgradio Satri most
Kolonijalna priroda rane bosanskohercegovačke arheologije najjasnije se ogleda u odnosu prema domaćem stanovništvu. Iako je Bosna i Hercegovina u tom periodu imala svog prvog školovanog domaćeg arheologa — Vejsila Ćurčića — on je bio sistematski potisnut u drugi plan. Ćurčić je počeo volontirati u Zemaljskom muzeju 1891. godine kao dvadesettrogodišnjak, obišao je brojne lokalitete širom zemlje, a potom je u Beču diplomirao na Odsjeku za historiju umjetnosti i arheologiju. Uprkos tome što je bio obrazovan u samom centru Monarhije, u zvaničnim izvještajima s terena na kojima je radio zajedno s Ćirom Truhelkom njegovo se ime uopće ne spominje, te je trajno ostao u sjeni stranih stručnjaka i diletanata.
Jedna od najočitijih manifestacija kolonijalne institucionalizacije bila je jednosmjerna cirkulacija najvrjednijih arheoloških nalaza iz periferije u imperijalne centre. Prvi i najpoznatiji nalaz s Glasinca — čuvena glasinačka kultna kolica — odmah je odnesen u Prirodnjački muzej (Naturhistorisches Museum) u Beču, a prema podacima arheologa Blagoja Govedarice, nekoliko stotina izuzetno vrijednih artefakata iz Bosne i Hercegovine završilo je u muzejima u Beču, Zagrebu i Splitu. Osim toga, veliki broj starina nalazio se u privatnim zbirkama samih istraživača, poput Truhelke i Fiale, na šta je Kállayu ukazivao Moriz Hoernes. Čak i kada je 1913. godine, povodom 35. godišnjice okupacije, otvorena monumentalna nova zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu (čiju je izgradnju finansirala sama bosanska Zemaljska vlada), veliki dio njene zbirke bio je naučno manjkav zbog otkupa od antikvara bez poznatog arheološkog konteksta, dok su reprezentativni nalazi već bili izvan zemlje.
Posebno upečatljiv primjer kolonijalnog raspolaganja tuđom baštinom autorica pronalazi u arhivskom slučaju iz 1890-ih godina, koji je istražio Adnan Kaljanac. Ćiro Truhelka, kao kustos i čuvar Zemaljskog muzeja, uzeo je iz muzejske etnografske zbirke izuzetno vrijednu, 120 godina staru ručno tkanu perzijsku prostirku s utkanim datumom izrade — u tom trenutku jedini datirani predmet te vrste u Muzeju — i poslao je u Zagreb kao lični poklon svom mentoru Izidoru Kršnjaviju, u znak zahvalnosti za uslugu učinjenu njegovoj sestri.
Iako su u Monarhiji već postojali zakoni o zaštiti spomenika (u Austriji iz 1880., u Ugarskoj iz 1881.), kao i posebne naredbe za Bosnu i Hercegovinu koje su sve starine proglašavale državnim vlasništvom i zabranjivale njihov izvoz bez posebne dozvole, u arhivima ne postoji nikakav trag službenog odobrenja za ovaj čin. Sarić ističe da se ovaj postupak mora razumjeti kao razmjena simboličkog kapitala unutar habsburške intelektualne elite. Truhelka je, kao pripadnik kolonijalne uprave, bosanskohercegovačku baštinu doživljavao kao vlastiti resurs kojim može slobodno raspolagati, zaobilazeći zakonske i moralne norme koje su u nezavisnim državama bile nezamislive.
Sve navedene prakse — monopol centra nad proizvodnjom znanja, dovođenje stranih “eksperata”, isključenje lokalne zajednice i dislociranje artefakata — Sarić definiše pojmom naučnog kolonijalizma (prema Johanu Galtungu i Bjørnaru Olsenu), u kojem se „gravitacijsko sjedište“ znanja o jednoj zemlji nalazi izvan te zemlje.
Institucionalizacija arheologije pod Austro-Ugarskom bila je politički diktiran projekt u kojem se znanje nije proizvodilo kao neutralna istina, već kao ideološki konstrukt u službi imperijalne kontrole, rehistorizovanja i legitimacije okupacije. Pozivajući se na metaforu Marije Todorove o Balkanu kao „neodržavanom mostu“ zaglavljenom u tranzitu između Istoka i Zapada, autorica zaključuje da je za „popravljanje tog mosta“ nužno kritičko suočavanje s vlastitom historijom discipline i oslobađanje od internalizovane samomarginalizacije.










