Historijski rad historičara dr. Rafaela Brčića pod naslovom „O iseljavanju Slovenaca u Bosnu 1941. godine”, objavljen u časopisu Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, donosi potresnu i dokumentovanu rekonstrukciju ove manje poznate epizode Drugog svjetskog rata. Brčićevo istraživanje razotkriva duboke ideološke, političke i vojne mehanizme koji su doveli do toga da se hiljade slovenskih porodica, istrgnutih iz svojih domova u Gorenjskoj i Donjoj Štajerskoj, preko noći nađu u bosanskim kasabama i selima, uvučene u vrtlog ustaškog genocida, nacističke rasne politike i narastajućeg oslobodilačkog ustanka
Prije nego što su prvi transporti stočnih vagona krenuli sa željezničkih stanica u Mariboru, Celju i Ptuju prema jugu raspadnute Jugoslavije, u uredima Trećeg Rajha i novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske etnički inžinjering već je bio detaljno razrađen. Okupacija Jugoslavije u aprilu 1941. godine od strane sila Osovine nije označila samo vojnički slom jedne države, nego i početak brutalnog laboratorijskog pokusa u kojem su čitavi narodi trebali biti izbrisani, premješteni ili asimilirani.
U središtu tog mračnog poduhvata našla se Bosna, zemlja koja je u planovima nacističkih stratega i ustaških vlastodržaca trebala poslužiti kao prihvatilište za desetine hiljada deportovanih Slovenaca, dok bi istovremeno bila „očišćena” od svog pravoslavnog, srpskog stanovništva.
Priča ne počinje u sumornim danima aprilskog sloma 1941. godine, nego znatno ranije, u uredima nacističkih ideologa koji su godine prije izbijanja rata posvetili razradi planova za potpunu germanizaciju jugoistočnih graničnih područja. Još polovinom tridesetih godina u Gracu je utemeljen takozvani Südostdeutsches Institut, pod vodstvom doktora Helmuta Karstanjena, čovjeka koji je postao jedan od vodećih nacističkih prvaka u Štajerskoj.
Karstanjan je dosljedno slijedio doktrinu koju je Adolf Hitler izložio u svojoj knjizi Mein Kampf, a koja je glasila da se ne može germanizirati narod, nego samo zemlja. To je značilo da slovensko stanovništvo s prostora koje je Rajh namjeravao anektirati nije imalo budućnost na vlastitom tlu; zemlja je trebala postati njemačka, a ljudi koji su na njoj živjeli morali su nestati, bilo progonstvom, bilo potpunim zatiranjem nacionalnog identiteta.
Kada su njemačke trupe u aprilu 1941. godine okupirale Donju Štajersku i Gorenjsku, nacistički aparat reagovao je munjevitom brzinom. Već 14. aprila, četiri dana prije nego što je jugoslovenska vojska službeno potpisala kapitulaciju, Sigfrid Iberrajter postavljen je za šefa civilne uprave u Donjoj Štajerskoj. Samo četiri dana kasnije, šef SS-a i njemačke policije Heinrich Himmler odobrio je Iberrajterove „Smjernice za iseljavanje inorodnih elemenata na području Donje Štajerske”. Taj dokument postao je pravni i operativni temelj za masovnu deportaciju.
Prema prvobitnim smjernicama, udar je bio usmjeren na slovensku inteligenciju, sve one koji su se u te krajeve doselili nakon 1914. godine, stanovnike pojasa uz rijeke Savu i Soču, te sve one za koje bi rasne komisije procijenile da pokazuju jasne znake tuđinske krvi. Preostalom stanovništvu ponuđen je samo jedan izbor: učlanjenje u nacistički Steierischer Heimatbund i potpuna odričita asimilacija.
Prve procjene bile su zastrašujuće u svojoj masovnosti; Berlin i Grac računali su na protjerivanje čak 260.000 Slovenaca. Kasnije, nakon gotovo dvomjesečnih vijećanja i rada rasnih komisija na relaciji Berlin–Grac–Maribor–Beograd–Zagreb, ta je cifra smanjena na 170.000 ljudi. Međutim, sprovođenje tog plana na terenu pokazat će se daleko složenijim nego što su nacistički planeri zamislili u svojim kancelarijama.
Pripreme za deportaciju trajale su puna dva mjeseca, a početak akcije odgađan je sve do petog jula 1941. godine. Razloga za to kašnjenje bilo je više, a svi su bili direktno povezani s političkim i logističkim haosom koji je zahvatio okupiranu Jugoslaviju. Prvobitni plan nacista predviđao je da se svi deportirani Slovenci prebace u Srbiju, u predjele između Dunava i Kragujevca. Ali kada se pokušalo razmotriti preusmjeravanje dijela prognanika na druga područja, poput italijanske okupacione zone u Sloveniji ili teritorija koje je anektirala Bugarska, njemačke diplomate naišle su na zid. Njemački poslanik u Rimu, Mackensen, javio je u Berlin da Italijani odbijaju primiti oko 60.000 Slovenaca jer je prehrambena situacija u takozvanoj Provinciji Ljubljana već bila kritična. Sličan odgovor stigao je i iz Sofije vezano za Makedoniju.
U tom trenutku u igru ulazi njemački poslanik u Zagrebu, Siegfried Kasche, čovek koji će odigrati presudnu ulogu u uvlačenju tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske u nacističke deportacijske planove. Kasche je uvidio priliku da jednim udarcem riješi dva problema: logistički zastoj u Rajhu i želju ustaškog režima da izmjeni etničku sliku svoje države. Uspio je uvjeriti poglavnika Antu Pavelića da bi se useljavanje protjeranih Slovenaca na područje NDH moglo savršeno „izravnati” s masovnim iseljavanjem i protjerivanjem Srba iz Hrvatske i Bosne u Srbiju. Pavelić je ovaj prijedlog prihvatio s oduševljenjem. Za ustaški režim, dolazak desetina hiljada Slovenaca katolika bio je idealan izgovor za ubrzanje genocidnog projekta čišćenja srpskog stanovništva.

Ipak, u samom vrhu nacističke piramide postojala je zadrška. Sam Adolf Hitler u početku nije bio pristalica ideje da se deportirani Slovenci naseljavaju na teritoriju NDH. Njegov primarni razlog bio je geografski i politički: plašio se da bi Slovenci u NDH bili suviše blizu svojoj domovini, što bi moglo poticati otpor i iredentizam. Osim toga, Hitler i njegovi najbliži saradnici u to vrijeme još nisu imali potpuno povjerenje u ustašku državu i Pavelića, koga su smatrali Mussoliniijevim čovjekom i štićenikom.
Međutim, logistička realnost prevagnula je nad političkim sumnjama. Glavna željeznička pruga koja je povezivala Ljubljanu, Zagreb, Beograd i Niš bila je u kasno proljeće i rano ljeto 1941. godine potpuno preopterećena vojnim transportima. Treći Rajh vršio je posljednje konspirativne pripreme za Operaciju Barbarossa, napad na Sovjetski Savez, i svi željeznički kapaciteti na Balkanu morali su biti stavljeni u službu prebacivanja njemačkih divizija. Transport stotina hiljada civila ka Srbiji postao je nemoguć.
Zbog toga je Hitler dao zeleno svjetlo Kascheu da u Zagrebu organizira konferenciju koja će utvrditi detalje naseljavanja Slovenaca u NDH. Prekretnica u ovom procesu dogodila se sedmog juna 1941. godine, tokom Pavelićeve posjete Hitleru u njegovoj rezidenciji u Berchtesgadenu. U prisustvu Göringa, Ribbentropa i drugih visokih zvaničnika, Hitler je ustaškom poglavniku dao otvorene smjernice za vođenje državne politike. Upozorio ga je da, ukoliko želi da NDH ostane trajno hrvatska, mora punih pedeset godina voditi politiku nacionalne netolerantnosti. Za Pavelića i njegov aparat, ove Hitlerove riječi bile su doživljene kao direktno odobrenje i poticaj za potpunu slobodu u sprovođenju drakonskih mjera protiv Srba, Jevreja i Roma, ali i kao okvir u kojem treba prihvatiti deportirane Slovence.
Samo dva dana nakon nacističkog napada na Sovjetski Savez, 24. juna 1941. godine, ustaške vlasti u Zagrebu donose Zakonsku odredbu o osnivanju takozvanog „Državnog ravnateljstva za ponovu”. Ova moćna institucija, direktno podređena predsjedništvu ustaške vlade, dobila je apsolutnu nadležnost nad poslovima useljavanja, smještaja i protjerivanja stanovništva, kao i preuzimanja celokupne imovine prognanih. Ravnateljstvo za ponovu imalo je zadatak da nekretnine i imovinu oduzetu od Srba i Jevreja preda u ruke novouseljenih Slovenaca ili ustaških povlaštenika. Ubrzo su formirani i glavni regionalni centri ove ustanove u Banja Luci, Sarajevu i Osijeku, dok se mreža spuštala sve do kotarskih predsjedništava.
Nacrti ustaškog režima bili su izuzetno ambiciozni i brutalni. Okružnicom od 5. jula 1941. godine, Ravnateljstvo za ponovu predvidjelo je da se u oko 140 srezova širom NDH naseli oko 170.000 slovenska prognanika, s time da svaki kotar primi oko 2.500 ljudi. Međutim, kada je plan trebao biti primijenjen u Bosni i Hercegovini, ustaški aparat se suočio s neočekivanim unutrašnjim otporima i političkim kalkulacijama vlastitih dužnosnika.
Najveći otpor naseljavanju Slovenaca prostrujao je iz istočne Bosne. Ustaški kotarski načelnici i visoki funkcioneri iz tog regiona uputili su oštre proteste vladi u Zagrebu. Posebno su bili glasni profesor Hakija Hadžić, Pavelićev povjerenik za Veliku župu Vrhbosnu i Ademaga Mešić, ustaški doglavnik. Nakon što su obišli srezove uz rijeku Drinu, Rogaticu, Zvornik, Vlasenicu, Srebrenicu i Bijeljinu, Hadžić i Mešić poslali su dramatičan izvještaj Paveliću. Oni su se energicno usprotivili ideji da se katolici Slovenci naseljavaju u pogranični pojas prema Srbiji. U svom obrazloženju naveli su čisto političke i konfesionalne razloge: tvrdili su da su vodeće slovenske političke ličnosti u Kraljevini Jugoslaviji bile naklonjene Beogradu i velikosrpskoj politici, te da Slovenci „ne gaje simpatije niti ljubav prema hrvatskoj državi”.
Umjesto Slovenaca, Hadžić i Mešić su predlagali da se na imanja protjeranih i pobijenih Srba u istočnoj Bosni nasele Hrvati i Bošnjaci iz Hercegovine ili Hrvati iz Hrvatskog zagorja. Zahvaljujući ovom pritisku, nijedna grupa slovenska prognanika nikada nije naseljena u mjesta uz rijeku Drinu niti u istočnu Bosnu sjeverno od Sarajeva.
Istovremeno, Hercegovina i Dalmacija bile su u potpunosti izuzete iz planova za naseljavanje. Ova odluka proistekla je iz Pavelićeve podređenosti Italijanima. Budući da su se ova područja nalazila u italijanskoj interesnoj i vojne zoni (II i III zona), za bilo kakvo preseljavanje bilo je potrebno odobrenje Rima. Njemački poslanik Kasche sugerisao je Paveliću da u uopće ne traži to odobrenje, znajući da Italijani neće dopustiti njemačku demografsku akciju na području koje su smatrali svojom isključivom sferom utjecaja.
Uprkos ovim ograničenjima, tokom jula 1941. godine transporti sa slovenskim porodicama počeli su pristizati u Bosnu. Svi prognanici su najprije slani u sabirni logor u Slavonskoj Požegi, a odatle su željeznicom prebacivani dalje na jug. Prema službenim podacima, u dvadesetak bosanskih srezova u julu 1941. godine stiglo je ukupno 4.869 Slovenaca. Bili su raspoređeni u sljedećim mjestima: Sarajevo (588), Derventa (299), Prijedor (255), Bosanski Petrovac (229), Gračanica (220), Kostajnica (220), Bosanska Krupa (219), Bugojno (215), Banja Luka (213), Travnik (211), Ključ (210), Žepče (208), Mrkonjić Grad (206), Bihać (203), Cazin (200), Bosanski Novi (199), Kotor Varoš (190), Sanski Most (187), Bosanska Gradiška (185), Brčko (182), Drvar (171) i Teslić (159).
Ako se pažljivo analizira geografski razmještaj ovih gradova na karti okupirane Bosne, jasno se uočava da su protjerani Slovenci naseljavani isključivo sjeverno od takozvane demilitarizovane italijanske zone, odnosno pretežno na području koje se nalazilo pod njemačkom vojnom kontrolom. Posljednji veliki transport prognanika stigao je u Sarajevo 25. jula 1941. godine. Taj datum ima sudbonosan značaj u historiji Bosne i Hercegovine: transport je stigao svega dva dana prije nego što je 27. jula 1941. godine planuo masovni narodni ustanak protiv okupatora i ustaškog režima.
Izbijanje ustanka u potpunosti je paraliziralo nacističko-ustačke planove o daljnjem preseljavanju. Ustanici su u kratkom roku oslobodili prostrane teritorije u Bosanskoj Krajini, Lici i istočnoj Bosni, presjekavši komunikacije i onemogućivši ustaškom aparatu da nastavi transport stanovništva. Nakon 25. jula 1941. godine useljavanje Slovenaca u Bosnu praktično je obustavljeno, uz izuzetak jednog manjeg transporta koji je početkom oktobra stigao u Visoko. Štaviše, shvativši da gube kontrolu nad terenom, ustaške vlasti već od kraja augusta 1941. godine započinju akciju evakuacije i preseljavanja Slovenaca iz nesigurnih bosanskih srezova prema sjeveru, u ravničarske krajeve Slavonije i Srema. U Bosni je nakon tog vala premještanja ostalo oko 3.300 Slovenaca.

Položaj u kojem su se slovenski prognanici našli nakon dolaska u Bosnu bio je izuzetno težak, a u mnogim sredinama i tragičan. Iako su ustaški teoretici zamišljali da protjerani Slovenci treba da postanu državljani NDH i time formalno izjednačeni s ostalim katoličkim stanovništvom, u stvarnosti ratne svakodnevnice to je bila potpuna iluzija. Osim malobrojnih svećenika, inžinjera i stručnjaka koji su bili neophodni ratnoj privredi Trećeg Rajha, većina slovenska prognanika ostavljena je na milost i nemilost ustaškom birokratskom aparatu koji nije pokazivao nikakvu brigu za njihove osnovne ljudske potrebe.
Porodice koje su dovedene u bosanske gradove živjele su u krajnjoj bijedi, bez zaposlenja, bez adekvatnog smještaja i bez mogućnosti da školuju djecu. U Sarajevu, gdje se nalazilo blizu 600 Slovenaca, oko 200 ljudi smješteno je po okolnim selima poput Hrasnog, Briješća, Stupa, Rajlovca i Ilidže. Preko 180 osoba hranilo se u zajedničkoj menzi, a lokalni odbor Crvenog križa uzaludno je tražio od Ravnateljstva za ponovu minimalna sredstva za njihovo preživljavanje; umjesto traženih 100.000 kuna, odobreno im je svega 20.000 kuna.
U pojedinim bosanskim srezovima ustaški lokalni moćnici pokazali su ekstremni stepen bestijalnosti i korupcije. U Bosanskoj Gradiški, Sanskom Mostu i Visokom zaduženi ustaški organi potpuno su ignorirali slovenske prognanike, prepustivši ih uličnom snalaženju. Prisiljavali su ih da u bescjenje prodaju i ono malo pokretne imovine i odjeće što su uspjeli ponijeti iz Slovenije, kako bi ustaški činovnici na tome lično zaradili.
U Visokom je kotarski predstojnik otišao najdalje: u dva navrata prisvojio je novčana sredstva koja je Ravnateljstvo za ponovu iz Zagreba namjenski poslalo za ishranu i smještaj slovenačkih izbjeglica, ostavivši prognanike doslovno bez hljeba.
Nešto snošljivija situacija bila je u Banja Luci, gdje je od prvobitnih 215 Slovenaca u kasnu jesen ostalo oko 135 ljudi, uglavnom bivših službenika i penzionera. Tamo je od ranije postojala slovenska zajednica koja je 26. jula 1941. godine formirala Akcioni odbor za pomoć prognanicima, a snažan ilegalni pokret otpora u gradu uspijevao je dostaviti određenu materijalnu pomoć.
Međutim, najpotresnija i ujedno najsvjetlija stranica ove historijske epizode ispisana je u ruralnim dijelovima Bosanske Krajine. Slovenci koji su raspoređeni po selima oko Drvara, Bosanskog Petrovca, Sanskog Mosta i Ključa našli su se usred srpskog stanovništva koje je u tom trenutku proživljavalo najstrašnije dane ustaškog genocida. Umjesto očekivanog neprijateljstva ili netrpeljivosti prema novopridošlim katolicima koje su ustaške vlasti namjeravale naseliti na imanja ubijenih domaćina, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Krajiški seljaci, i sami siromašni i izloženi progonu, podijelili su svoj hljeb i krov nad glavom sa slovenskim stradalnicima.
Presudnu ulogu u zbrinjavanju i zaštiti Slovenaca u Krajini odigrale su organizacije Komunističke partije Jugoslavije. Aktivisti KPJ i seoski odbori su još prije izbijanja ustanka uspostavili čvrste kontakte sa slovenskim porodicama, tretirajući ih kao svoje mještane. Kada je izbio ustanak, slovenski prognanici nisu posmatrani kao tuđinci nego kao suborci u zajedničkoj nevolji. Organizacije Narodnooslobodilačkog pokreta uključivale su radno sposobne Slovence u ustaničke jedinice.
Formiranjem Drvarske brigade u augustu 1941. godine, mnogi Slovenci stali su u njezine redove, borbeno rame uz rame sa ustaničkim masama. Sličan primjer zabilježen je i u Bugojnu, odakle je grupa deportovanih Slovenaca već u ranu jesen 1941. godine uspostavila vezu s partijskim ilegalcima iz Livna i stupila u Livanjski partizanski odred na planini Cincar, pod vodstvom Franca Simoniča.
Iako ustaška propaganda nije primjenjivala princip brze fizičke likvidacije prema Slovencima, budući da su bili pripadnici katoličke vjere, njihov tretman od strane zvaničnih organa NDH u suštini se nije razlikovao od genocidne politike usmjerene protiv Srba, Jevreja i Roma. Ustaški režim primjenjivao je prema Slovencima metod takozvane „tihe asimilacije” i prisilnog kroatiziranja. U sačuvanim dokumentima ustaškog Ministarstva unutrašnjih poslova iz augusta 1941. godine jasno se vidi da je cilj ustaške države bio potpun preodgoj i brisanje slovenske nacionalne svijesti kod prognanika. Ustaška asimilatorska politika prema Slovencima bila je savršen pandan nacističkoj denacionalizatorskoj doktrini.
Iseljavanje Slovenaca u Bosnu 1941. godine ostaje historijska lekcija o tome kako se nacistički rasni inžinjering i kvislinška ideologija ruše pred geografskom i ljudskom realnošću terena. Zamisao da se Bosna pretvori u poligon za prekrajanje etničkih granica, gdje bi se deportacijama i genocidom stvorila nova slika Balkana, slomila se već u prva tri mjeseca okupacije.
Masovni narodni ustanak i nesposobnost ustaškog aparata da osigura elementarne uslove za život prognanika natjerali su naciste i ustaše da već u jesen 1941. godine odustanu od projekta. Umjesto projektovane netrpeljivosti i mržnje, na terenu Bosanske Krajine i centralne Bosne stvoreno je ratno savezništvo prognanih Slovenaca i domaćeg stanovništva, skovano u zajedničkoj borbi za goli opstanak.










