Međunarodni sud pravde ove sedmice odlučuje o tome hoće li osuditi Mjanmar zbog etničkog čišćenja naroda Rohinja, u procesu čiji će ishod uspostaviti ključni pravni presedan za tužbu kojom se Izrael tereti za genocid u Gazi
Genocid se u međunarodnom pravu smatra najtežim mogućim zlodjelom, no njegov put do pravosudne potvrde izuzetno je trnovit. Prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju genocida, usvojenoj 1948. godine, koju su do danas ratificirale 153 države, ovaj zločin podrazumijeva djela počinjena s namjerom da se u potpunosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa.
Definicija oblikovana u Konvenciji, nastala kroz mukotrpne pregovore u sjeni Drugog svjetskog rata, znatno je uža i restriktivnija od one koju je prvobitno zamislio poljski pravnik Raphael Lemkin. Upravo je Lemkin skovao ovaj pojam kako bi imenovao nacističke strahote. Dodatno, rigorozna sudska praksa koju su međunarodne instancije gradile decenijama učinila je donošenje osuđujućih presuda još zahtjevnijim.
Do sada nijedna država nije pravomoćno osuđena za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, iako su deseci pojedinaca proglašeni krivima pred specijaliziranim sudovima, poput onih za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, te pred nacionalnim pravosuđima u okviru univerzalne jurisdikcije.
Od usvajanja Konvencije moralo je proći punih pola stoljeća da bi prva osoba bila osuđena za genocid. Bio je to Jean-Paul Akayesu, načelnik ruandske općine Taba, kojeg je Međunarodni krivični sud za Ruandu osudio 1998. godine.
Od svih masovnih ubistava počinjenih tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, jedino je pokolj u Srebrenici, sistematsko smaknuće više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka koje su u ljeto 1995. godine izvršile srpske snage, pred međunarodnim pravosuđem pravno okarakteriziran kao genocid.
Upravo zbog toga predstojeća presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) u Hagu ima historijsku težinu. Sud odlučuje po tužbi Gambije protiv Mjanmara zbog etničkog čišćenja muslimanske manjine Rohinja. Ako glavni pravosudni organ Ujedinjenih nacija, koji rješava sporove među država, utvrdi da je riječ o genocidu, stvorit će se doktrinarni presedan s izravnim utjecajem na predstojeći proces u kojem Južna Afrika optužuje Izrael za genocid u Gazi.
Pravni stručnjaci upoznati s tokom postupka ističu da bi takva odluka neizbježno preoblikovala pravni okvir za Bliski istok. ICJ je još 2024. godine naložio Izraelu hitno zaustavljanje vojne ofanzive zbog katastrofalne humanitarne situacije u Pojasu Gaze te omogućavanje neometane istrage, no vlada Benjamina Netanyahua te zahtjeve nije ispunila.
Lemkin, pravnik jevrejskog porijekla, stvorio je kovanicu spajanjem grčke riječi genos (rod, narod) i latinskog glagola caedere (ubiti), nastojeći imenovati razmjere nacističkih zločina. U isto vrijeme, kako u knjizi „Istočno-zapadna ulica“ bilježi Philippe Sands, drugi istaknuti pravnik koji je studirao u istom gradu, Lavovu, Hersch Lauterpacht, oblikovao je koncept zločina protiv čovječnosti. Dok Lauterpachtov koncept štiti pojedinca od sistematskog nasilja, Lemkinov genocid nastoji zaštititi kolektivitet od potpunog zatiranja.
Lemkin je posvetio život borbi da se pojam ugradi u međunarodno pravo, ali u tome nije potpuno uspio za života. Tokom Nirnberškog procesa genocid se spominjao u optužnicama, ali ne i u samim presudama, pa nacistički lideri formalno nisu osuđeni za to djelo. Ipak, njihova zlodjela, kao i raniji masovni pokolji Armena u Osmanskom Carstvu, nametnuli su prijeku potrebu za definicijom koja bi obuhvatila sam vrhunac ljudske destruktivnosti.
Kada je Lemkin prvi put upotrijebio taj izraz u knjizi „Vladavina Osovine u okupiranoj Evropi“, napisanoj 1943. a objavljenoj 1944. godine, Auschwitz je još bio okupirani poljski grad, a ne sinonim za industrijsko uništenje ljudskih života. U tom radu autor ne govori samo o Jevrejima, već i o drugim progonjenim narodima, poput Slovenaca. Njegova briga nije bila isključivo fizička likvidacija, nego i, kako je naveo u ključnom poglavlju, namjerno uništavanje ekonomskih i kulturnih temelja jedne zajednice.
Nakon 1945. godine Lemkin je mobilizirao međunarodnu javnost kako bi UN usvojio Konvenciju, vjerujući da će to spriječiti ponavljanje Holokausta. Međutim, konačni tekst bio je daleko suženiji od njegove izvorne zamisli. Sovjetski Savez je tokom pregovora insistirao na isključivanju političkih i društvenih grupa iz definicije kako sam ne bi podlijegao optužbama za Staljinove masovne čistke i deportacije. Pojedine države ratifikaciji su pristupale znatno kasnije, Frankova Španija, primjerice, učinila je to tek 1968. godine u sklopu nastojanja da prekine diplomatsku izolaciju.
Konvencija genocid definira kao djela počinjena s namjerom da se u potpunosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kroz: ubistvo članova grupe; tešku povredu fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar grupe; te nasilno prebacivanje djece iz jedne grupe u drugu. Dokazivanje specifične namjere (dolus specialis) u praksi se pokazalo izuzetno složenim, a potonja judikatura postavila je još više dokazne standarde.
Pravni teoretičar Philippe Sands u analizi objavljenoj u časopisu „Le Grand Continent“ pod naslovom „O konceptu genocida“ detaljno raščlanjuje te prepreke. Sands podsjeća na presedan u tužbama između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, gdje je Međunarodni sud pravde zauzeo stav da se masovna ubistva počinjena tokom širih vojnih operacija prvenstveno kvalificiraju kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti, osim ako je uništavanje grupe jedini mogući zaključak iz obrazaca ponašanja. Sands pri tome naglašava da u pravu ne bi trebala postojati hijerarhija užasa genocid pravno nije “teži” niti tragičniji od zločina protiv čovječnosti, iako u javnosti nosi posebnu političku i simetričnu težinu.
Zbog takvog pravnog tumačenja Srbija pred ICJ-om nije proglašena izravno odgovornom za izvršenje genocida, ali jeste za kršenje međunarodne obaveze jer je propustila spriječiti genocid u Srebrenici. Ako se za određene oružane akcije mogu utvrditi alternativni vojni ili strateški motivi, sudovi se izuzetno teško odlučuju za kvalifikaciju genocida.
Međunarodni tribunali dosad su genocid pravno potvrdili u svega nekoliko historijskih epizoda: u Ruandi, u Kambodži pod režimom Crvenih Kmera, tokom kojeg je stradala gotovo trećina stanovništva, te u Srebrenici. Za mnoge pravnike stoga je indikativno to što je Međunarodni krivični sud (ICC), posebna instancija koja sudi pojedincima, izdao nalog za hapšenje Benjamina Netanyahua pod optužbama za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid.
Historiografija i teorija prava, pa i pojedine države u sklopu historijskog priznanja, poput Njemačke kada je riječ o zločinima nad narodima Herero i Nama u Namibiji s početka 20. stoljeća, obuhvataju širi spektar historijskih tragedija pod pojam genocida, počevši od samog Holokausta i masovnog stradanja Armena, čiji karakter Turska i dalje službeno osporava. Međutim, tek pravomoćna presuda međunarodnog suda daje tom pojmu neupitnu snagu i obavezujuću pravnu težinu.
IZVOR: Bosna.hr, El Pais










