Za Republiku, medicina nikada nije bila samo humana djelatnost; ona je predstavljala jedno od najefikasnijih sredstava meke moći. Slanjem doktora o svom trošku, Dubrovnik je omekšavao stavove bosanskih vladara, rješavao pogranične sporove i skupljao neprocjenjive političke poene

Kada bi u kasnom srednjem vijeku moćnog bosanskog vladara, kralja ili uticajnog oblasnog gospodara svladala teža bolest ili teška ratna povreda, u dvorskim prostorijama Sutjeske, Jajca, Bobovca ili Samobora na Drini nastupala bi tiha panika. Srednjovjekovna Bosna, premda teritorijalno prostrana, bogata rudnicima srebra i vojno respektabilna sila na Balkanu, nije imala vlastite visoke medicinske škole niti institucionalno organizovanu zdravstvenu službu. Za cjelokupno stanovništvo, pa tako i za najvišu vlastelu, liječenje se uglavnom oslanjalo na narodnu medicinu, travare i samostanske vidare. U trenucima kada bi oboljeli sami vrh države, pogled bosanske elite bio je usmjeren prema jugu, ka zidinama i arhivama Dubrovačke Republike.

Dubrovnik je u to doba važio za regionalni centar sanitetske kulture i organizovane zdravstvene zaštite. Republici su bili potrebni školovani stručnjaci kako bi sprječavali epidemije i brinuli o zdravlju građana, pa je vlada pod godišnjim ugovorima držala više kvalificiranih medicinara.

Prema tadašnjoj rigoroznoj terminologiji, postojala je jasna podjela uloga: fizici (physicus) bili su visokoobrazovani doktori koji su se bavili unutrašnjim bolestima i teoretisanjem; hirurzi (cyroicus) su bili specijalisti za vanjske rane, zahvate i povrede; dok su berberi (barberius) obavljali manjske hirurške zahvate, puštali krv i previjali rane. Svi oni bili su uglavnom stranci, pretežno Italijani potekli sa prestižnih univerziteta u Bolonji, Padovi, Firenci ili Veneciji.

Dovesti takvog stručnjaka u vrletne i često nepristupačne bosanske planine bilo je sve samo ne jednostavan poduhvat. Između bolesnog bosanskog velikaša i italijanskog doktora stajali su zamršeni diplomatski protokoli, rizična putovanja, političke kalkulacije, ali i lična volja samih ljekara.

Procedura traženja medicinske pomoći imala je strogo utvrđen tok. Oboljeli bosanski feudalac ili kralj poslao bi svog povjerljivog poslanika u Dubrovnik sa pisanom molbom Vijeću umoljenih i knezu. U tim pismima često se tražio već ranije poznati ljekar ili jednostavno bilo koji kvalificirani medicus. Bosanski gospodari u pravilu su nudili da sami snose sve troškove puta, hrane i boravka, uz obećanje bogatih i izvanrednih nagrada po obavljenom poslu. Međutim, u politički osjetljivim trenucima, finansiranje ljekarovog odlaska na sebe bi preuzimala sama dubrovačka vlada. Za Republiku, medicina nikada nije bila samo humana djelatnost; ona je predstavljala jedno od najefikasnijih sredstava meke moći. Slanjem doktora o svom trošku, Dubrovnik je omekšavao stavove bosanskih vladara, rješavao pogranične sporove i skupljao neprocjenjive političke poene.

Ipak, vlada u Dubrovniku suočavala se sa pravnim ograničenjem: ugovor kojim su ljekari primani u općinsku službu obavezivao ih je na rad isključivo unutar gradskih zidina. Odlazak izvan teritorije Republike bio je stvar ljekarove dobre volje, što se u zvaničnim zapisima bilježilo čuvenom klauzulom si ipse de sua bona voluntate vult ire („ako želi ići po svojoj dobroj volji“).

Upravo je ta klauzula stvarala velike glavobolje dubrovačkim diplomatama. Dok su pojedini ljekari rado prihvatali pozive privučeni bogatstvom bosanskih dvorova, drugi su izričito odbijali napustiti sigurnost Mediterana i zaputiti se u neizvjesnost bosanskih vrleti. Fizik Bartol iz Plombina (Bartholus de Squarcialupi) ostao je zapamćen po svojoj tvrdoglavosti. On je godinama vješto izbjegavao pozive koji su stizali od kralja Tvrtka II i moćnih vlastelina. Kada je u oktobru 1424. godine odriješito odbio otići vojvodama Sandalju Hraniću i Vukmiru Zlatonosoviću, dubrovačka vlada se našla u velikom diplomatskom škripcu. Sutradan je Vijeće donijelo odluku da Bartola jednostavno prisili na put, pa je poslan u Bosnu pod jakom pratnjom plemića i straže kako se ne bi predomislio ili pobjegao. Kod vojvode Zlatonosovića proveo je nekoliko mjeseci, nakon čega je u Dubrovniku tražio dodatnu odštetu za pretrpljene troškove i trud.

Prvi zabilježeni slučaj dolaska jednog italijanskog ljekara vezan je za sam početak 14. stoljeća i ličnost Viljema Varinjane (Guglielmo Varignana). Bio je sin čuvenog profesora medicine Bartolomeja de Varinjane iz Bolonje i lični ljekar hrvatskog i bosanskog bana Mladena Šubića. Varinjana nije bio samo iscjelitelj već i vješt diplomata; u januaru 1320. godine boravio je u Veneciji kao banov poklisar s zadatkom da utvrdi staro prijateljstvo dvije sile.

Tokom službe u ovim krajevima, Varinjana je 1319. godine napisao obimno stručno djelo Secreta sublimia medicinae ad varios curandos morbos (Uzvišene tajne medicine za liječenje različitih bolesti) i posvetio ga upravo banu. Na koricama sačuvane rukopisne knjige naslikan je Varinjana kako kleči pred banom pružajući mu svoje djelo. Zanimljivo je da je Varinjana 1323. godine potpisao ugovor i sa Dubrovnikom, ali je ubrzo jednostavno nestao i vratio se u Italiju, zbog čega je uvrijeđena dubrovačka vlada u zapisnik konstatirala da ih je doktor „povukao za nos“.

Podjednako dinamična bila je i karijera hirurga Johannesa de Aldoradisa iz Pavije, koji je u dubrovačkoj službi proveo pune dvije decenije od 1376. godine. Aldoradis je u više navrata jahao za Bosnu. Krajem marta 1395. godine hitno je upućen u Vrm da liječi uticajnog kneza Pavla Radenovića. Čim se vratio, već početkom aprila izabran je da ide do teško oboljelog kralja Stjepana Dabiše. Putovao je na konjima u pratnji dubrovačkih plemića Stjepana Lukarevića i Pavla Gundulića preko trgovačkog emporija Drijeva na Neretvi. Za ovaj uspješno obavljeni teren, Vijeće mu je po povratku isplatilo izvanrednu proviziju od čak 40 dukata.

Pored fizika i hirurga, na bosanskim dvorovima traženi su i berberi. Jedini koji se poimenično spominje u arhivima jeste Pavle iz Barlete (Magister Paulus barberius de Barulo). On je u jesen 1390. godine poslan u Bosnu sa posebnim zadatkom da liječi članove dubrovačkog poslanstva koji su se tamo razboljeli tokom političkih pregovora.

Kada bi odluka o slanju bila donesena, mali karavan kretao bi iz Dubrovnika već utvrđenim trgovačkim drumovima. Uz ljekara su putovali sluge, nosači opreme i lijekova, berberi, te poslanici obje strane. Ljekari su na dvorovima provodili od nekoliko dana do više mjeseci, zavisno od težine bolesti.

U toj sredini, učen čovjek koji govori latinski, razumije filozofiju i poznaje evropske dvorove brzo bi postao više od ljekara. Doktori su postajali odani savjetnici, posrednici u trgovini i svjedoci pri izradi oporuka. Izuzetan primjer bio je Jevrej Elija Sabati iz Ferma, doktor umjetnosti i medicine. On se u Dubrovniku pretežno bavio trgovinom i diplomatijom, a u jesen 1427. godine prihvaćen je njegov odlazak na dvor vojvode Radoslava Pavlovića, gdje je obavljao osjetljive političke i zdravstvene usluge.

Ipak, služba u Bosni nosila je i velike rizike. Dok je fizik Toma iz Ankone, sin hirurga Aldoradisa koji je u Dubrovniku radio decenijama, u dubokoj starosti 1452. godine krenuo na dvor Vladislava Hercegovića izjavivši pred Vijećem: „Spreman sam umrijeti slušajući vaše naredbe“, bilo je i onih kojima se u Bosni zametnuo svaki trag. Hirurg Bartolomej otišao je u januaru 1456. godine na dvor kralja Stjepana Tomaša na ugovorena dva mjeseca. Njegov boravak je više puta produžavan na zahtjev bosanskog kralja, da bi mu se potom izgubio svaki trag.

Unatoč energičnim i oštrim pismima kojima je dubrovačka vlada zahtijevala njegov povratak, Bartolomej se nikada nije vratio u Dubrovnik. Da li je ostao po svojoj želji, privučen kraljevskom velikodušnošću, ili je bio zadržan protiv svoje volje, ostala je tajna zaključana u arhivima.

Iz sačuvanih spisa rijetko se mogu doznati tačne dijagnoze od kojih su bolovali bosanski kraljevi i oblasni gospodari. Ipak, angažiranje hirurga jasno ukazuje na liječenje ratnih rana, padova s konja i teških povreda, dok su fizici pozivani radi unutrašnjih oboljenja, groznica i hroničnih stanja.

Boravak italijanskih ljekara na bosanskim dvorovima bio je mnogo više od puke medicinske prakse. U vremenu stalnih ratnih sukoba, političkih previranja i vjerskih razlika, ovi prekomorski doktori gradili su jedinstven most između humanističke Italije, trgovačkog Dubrovnika i srednjovjekovne bosanske države. Njihove misije predstavljale su spoj medicinskog znanja, diplomatske vještine i lične odvažnosti, ostavljajući svjedočanstvo o tome kako je potreba za zdravljem i lijekom uspješno prelazila državne granice i spajala različite svjetove.

(Za tekst korišten materijal iz naučnog rada Vojke Besarović pod naslovom: „Italijani – Dubrovački ljekari u srednjovjekovnoj Bosni”)