Nakon što su inovativnim modelom direktne demokratije i pokretom bez vođe srušili režim Aleksandra Vučića, srpski studenti suočavaju se s ključnim izazovom: može li skupina političkih anonimaca i ideološki raznorodnih kandidata provesti ulični aktivizam u funkcionalnu vlast, piše The New York Times
Nisu imali vođu, nisu imali političku stranku i nisu vodili konvencionalnu kampanju. Odluke su donosili podizanjem ruku nakon višečasovnih rasprava u univerzitetskim učionicama, bio je to spor i glomazan proces, najavljivan kao jedinstven eksperiment direktne demokratije. Takav neformalni pristup politici srpskih studenata pokazao se toliko djelotvornim da su na općim izborima 25. oktobra postigli ono što etabliranim opozicionim strankama nije pošlo za rukom više od decenije: potukli su dobro podmazanu političku mašineriju srpskog autokratskog lidera Aleksandra Vučića.
Vučić, kojem se bližio kraj drugog predsjedničkog mandata i kojem je zakon zabranjivao ponovnu kandidaturu, podnio je ostavku na mjesto predsjednika mjesec dana prije oktobarskih izbora za novi parlament. Kockao se na pobjedu svoje vladajuće stranke i računao da će zadržati poluge moći tako što će postati premijer, dužnost koju je već obnašao u dva navrata. Njegov plan oborila je izborna pobjeda poslanika sa liste koju su studenti izabrali na burnim skupovima po fakultetima. Njihov izbor kandidata i izborni uspjeh predstavljali su vrhunac upečatljivog eksperimenta kolektivnog odlučivanja. Taj pristup, vjeruju neki, mogao bi poslužiti kao pouka demokratskim pokretima i izvan granica Srbije.
Međutim, principi koji su studente doveli do pobjede sami po sebi možda neće biti dovoljni za izgradnju funkcionalne, koherentne i stabilne vlasti. Raznolika lista kandidata koju su studenti izabrali, a koju čine gotovo sami politički početnici sa širokim rasponom i često suprotstavljenim stavovima, odražavala je uvjerenje da svako treba imati pravo glasa u pokretu bez vođe, ujedinjenom oko jednog cilja, uklanjanja Vučića i sistema koji je stvorio.
Ipak, proces kolektivnog odlučivanja, koji su studenti nazivali „plenumima“, često je bio netransparentan i nosio je sa sobom fundamentalni problem, smatra sociolog Vladimir Vuletić. „Riječ je o kombinaciji odlučivanja u komunističkom stilu putem plenuma i demokratskog odlučivanja preko izabranih narodnih poslanika“, navodi on. „Uklađivanje ova dva pristupa biće ozbiljan organizacioni izazov.“ „Ideološke i organizacione razlike neminovno će dovesti do podjela unutar pokreta i vjerovatno do novih izbora već u roku od godinu dana“, dodaje Vuletić.
I sami studenti priznaju da buduća vlast u Srbiji ne može funkcionirati po istim principima kao i studentske skupštine. „Budući parlament i vlada neće raditi po principima studentskih plenuma i direktne demokratije, već prema ustavnim načelima i programu koji smo izradili zajedno sa našim kandidatima i drugim stručnjacima“, objašnjava Natalija Petrović (22), studentica komunikologije i odnosa s javnošću.
Prije izbora, studentski plenumi sate su provodili raspravljajući i o najsitnijim prijedlozima. Nova vlada neće imati taj luksuz, moraće blagovremeno usvajati budžete, imenovati ministre, pregovarati o međunarodnim sporazumima i reagirati na krize. Još zamršenije pitanje jeste to što studenti, koji su odlučili da se sami ne kandidiraju, i dalje očekuju da nadziru ljude koje su postavili na pobjedničku listu pod nazivom „Studentska lista — Studenti pobjeđuju“.
Oni naglašavaju da nemaju namjeru preslikavati plenumske skupštine unutar vladinih ministarstava, ali žele nadgledati poslanike kao nezavisna snaga izvan parlamenta, zahtijevajući transparentnost i odgovornost. Za sada još nema zvaničnih informacija o tome ko će biti premijer i stati na čelo nove vlade, koja će biti formirana nakon konstituiranja novoizabranog parlamenta. Datum zasjedanja još nije zakazan, ali po zakonu se mora održati u roku od tri mjeseca od objavljivanja konačnih zvaničnih rezultata petog novembra.
Ti rezultati donijeli su Studentskoj listi ubjedljivu većinu sa 140 mjesta u skupštini od 250 poslanika, dok je Vučićeva Srpska napredna stranka osvojila svega 103 mandata. Kandidati sa Studentske liste obavezali su se na sprovođenje vladinog programa od 1.000 stranica, izrađenog uz učešće hiljada stručnjaka, profesora i studenata. Dokument obiluje načelnim opredjeljenjima za apstraktne principe poput odgovornosti, dok je siromašan konkretnim planovima. Pored toga, uglavnom zaobilazi pitanja koja izazivaju podjele, naročito na polju spoljne politike.
Ipak, studenti su jasno stavili do znanja da žele prekinuti Vučićevu blisku saradnju sa Izraelom u oblasti odbrane i drugim sektorima. U njihovom programu obećano je da država neće „biti saučesnik u sistematskom pokušaju uništenja palestinskog naroda koji Izrael sprovodi u Pojasu Gaze“.

Studentski pokret buknuo je u novembru 2024. godine nakon obrušavanja betonske nadstrešnice na nedavno renoviranoj željezničkoj stanici u Novom Sadu, drugom po veličini gradu u Srbiji. Nesreća u kojoj je poginulo 16 ljudi postala je simbol onoga što su studenti, koji su odmah izašli na ulice, vidjeli kao sistemsku korupciju pod Vučićevim režimom.
Nikola Maletić (21), student političkih nauka, nalazio se svega nekoliko metara od nadstrešnice u trenutku kada se srušila. Odsustvo vođe u protestnom pokretu, kako navodi, u početku je bila taktika da bi se izbjegao udar sigurnosnih službi, ali je kasnije preraslo u stvar principa. „Ljudi su shvatili da više nikada ne smijemo dozvoliti da jedan čovjek upravlja zemljom“, kaže on.
Tražeći hapšenje i suđenje građevinskim izvođačima i zvaničnicima optuženim za odobravanje loše izvedenih radova, studenti su blokirali fakultete i organizirali ulične proteste, od kojih su neki okupljali i stotine hiljada ljudi, tokom skoro dvije godine. Počeli su držati plenume kako bi odlučivali o tome kako dalje gurati zahtjeve za odgovornost. Pokret je naišao na snažan odjek i izvan univerzitetskih kampusa, među građanima koji su takođe bili iscrpljeni korupcijom. Proširio se izvan velikih gradova poput Beograda, glavnog grada koji je odavno bio nenaklonjen Vučiću, i prodro u sredine koje su godinama važile za uporišta vladajuće stranke.
Studenti su pješice i na biciklima prešli stotine kilometara širom Srbije, obilazeći varošice i udaljena sela u kojima opozicioni političari rijetko kada mogli računati na podršku. Sjedili su sa poljoprivrednicima, razgovarali sa roditeljima i penzionerima, i slušali ljude koji su potpuno izgubili vjeru u politiku. Ti susreti pomogli su da se izgradi pokret na nacionalnom nivou. Dok je Vučić dominirao u izvještajima nacionalnih televizija, studenti su se oslanjali na društvene mreže i neuobičajen sistem odlučivanja.
Radomir Saičić, profesor hemije i kandidat na Studentskoj listi, opisao je plenume kao oblik „horizontalne demokratije“. Proces je bio spor i iscrpljujući, ali je namjerno zamišljen tako da bude raspršen. „Ideja iza pokreta bez vođe bila je da autoritarni režim ne može ciljati i diskreditirati pojedinca i time urušiti čitav pokret“, prisjeća se Natalija Petrović, studentica komunikologije. Plenumi na kojima su se birali kandidati za izbore održavani su u tajnosti, telefoni su ostavljani ispred vrata, a potencijalnim kandidatima dodjeljivana su šifrovana imena koja su se mijenjala kako bi se spriječilo curenje informacija.
Studenti su predlagali i propitivali kandidate, provjeravali njihove biografije i stavljali ih na glasanje. Nakon toga, kandidate su razmatrali univerzitetski departmani širom Srbije, a za ulazak na konačnu listu bila je potrebna podrška više od polovine njih.
Od svakog kandidata traženo je da potpiše „društveni ugovor“ kojim se obavezuje na poštovanje principa i ciljeva pokreta. Rezultat je taj da su se svi članovi Studentske liste, iako sastavljene od ljudi različitih političkih uvjerenja, usaglasili oko temeljnog cilja vladavine, objašnjava Petrović. „Glavni cilj naše vlade jeste da otme državu iz ruku mafije i uspostavi mehanizme odgovornosti i transparentnosti koji će svakoj budućoj vlasti maksimalno otežati korupciju“, ističe ona.
Kako će se dalje razvijati odnos između studenata i pobjedničkih kandidata koje su izabrali, za sada ostaje nepoznanica. Otvorena su teška pitanja o tome šta će se dogoditi kada se izabrani predstavnici ne budu slagali sa pokretom koji ih je doveo na vlast. „Faza vladanja zahtijevaće da poslanici ili ministarstva dobiju stvarni autoritet, oslobođen kontrole studenata“, napisao je Dušan Spasojević, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Beogradu, u svojoj analizi ovog pokreta.
Međutim, studenti nerado prepuštaju odriješene ruke poslanicima, strahujući da bi to moglo stvoriti novi centar moći van njihove kontrole, nalik na etablirane političke stranke u Srbiji. „Jedina prava pobjeda biće trajna promjena političke kulture i načina na koji se upravlja zemljom“, poručuje Maletić, student koji je za dlaku izbjegao da ga zatrpa nadstrešnica u Novom Sadu. „Sve drugo značilo bi samo novu vlast koja se ponaša isto kao i stara.“
IZVOR: The New York Times










