Ove godine navršava se 500 godina od 1526. godine, kada je Zahirudin Muhammed Babur, timuridski princ iz Fergane u današnjem Uzbekistanu, porazio Ibrahima Lodija u Prvoj bici kod Panipata i uspostavio islamsku dinastiju koja će postati poznata kao Mogulsko carstvo. Pet stoljeća kasnije, pečat Mogula, poznatih i kao dinastija Gurkani, ostaje utisnut u arhitekturu, umjetnost, jezik, književnost, hranu i kolektivnu maštu Južne Azije. Ali ova godišnjica otvara još jedno pitanje: Koga pamtimo kao graditelje carstva?

Jutro je u Chandni Chowku i Stari Delhi se budi. Rikše na pedale probijaju se kroz njegove uske uličice dok se izlozi radnji otvaraju duž jedne od najvećih trgovačkih žila kucavica indijske prijestolnice. Iznad gužve natpisa i slobodno obješenih električnih žica, oronulih fasada i razgranatih banjanovih stabala koja se probijaju kroz stare zidove, te iza pijaca, džamija Jama Masjid i Crvena tvrđava stoje kao monumentalni podsjetnici na mogulski grad iz kojeg je izrastao današnji Stari Delhi. Kada je car Šah Džahan u 17. vijeku osnovao Šahdžahanabad kao svoju carsku prijestolnicu, njegova kćerka Džahan Ara Begum pomogla je oblikovati njegov građanski i trgovački pejzaž. Naručila je izgradnju bazara koji je postao Chandni Chowk, zajedno s karavan-sarajem (utvrđenim, luksuznim svratištem uz cestu), javnim kupatilom i obližnjim vrtom. Grad pruža prikladnu polaznu tačku za ponovno promišljanje carstva čija se historija tako često pričala isključivo kroz njegove muškarce. 

Ove godine navršava se 500 godina od 1526. godine, kada je Zahirudin Muhammed Babur, timuridski princ iz Fergane u današnjem Uzbekistanu, porazio Ibrahima Lodija u Prvoj bici kod Panipata i uspostavio islamsku dinastiju koja će postati poznata kao Mogulsko carstvo. Pet stoljeća kasnije, pečat Mogula, poznatih i kao dinastija Gurkani, ostaje utisnut u arhitekturu, umjetnost, jezik, književnost, hranu i kolektivnu maštu Južne Azije. Ali ova godišnjica otvara još jedno pitanje: Koga pamtimo kao graditelje carstva? „Doprinos mogulskih žena nije ležao samo u njihovom položaju unutar carskog domaćinstva, već i u njihovom učešću u oblikovanju etičkog, kulturnog i političkog etosa carstva“, kaže profesorica Shadab Bano s Muslimanskog univerziteta Aligarh, u sjevernoindijskoj državi Uttar Pradesh, čije istraživanje obuhvata žene i rodne odnose u srednjovjekovnoj Indiji. Poznata dinastička priča vrti se oko velikih carskih imena: Babur, Humajun, Akbar, Džahangir, Šah Džahan i Aurangzeb. Oko njih su bile žene koje su savjetovale vladare, vodile političke pregovore, kontrolisale značajno bogatstvo, učestvovale u prekomorskoj trgovini, naručivale izgradnju građevina i javnih prostora, putovale na velike udaljenosti i bilježile historiju dinastije. 

Ipak, većina njih ostaje daleko manje poznata od unuka, očeva, muževa, sinova i braće uz koje su vršile vlast. Razlog se svodi na „nedostatak informacija, a ponekad i šutnju o mogulskim ženama u [sačuvanim] historijskim izvorima“, kaže historičarka Mehreen Chida-Razvi, saradnica Odsjeka za historiju umjetnosti i arheologije na Univerzitetu SOAS u Londonu. Historiografija je dodatno produbila tu neravnotežu. „Kolonijalni spisi prikazivali su harem kao pasivan prostor u kojem su žene postojale kao objekti muške želje bez ikakvog političkog djelovanja“, kaže profesorica Taymiya Zaman, historičarka mogulske Indije na Univerzitetu u San Franciscu. Stvarnost je bila složenija. Iako je zenana, odnosno ženske odaje, bila prostorno izolovan privatni stambeni prostor, nije nužno bila izolovana od carskih poslova. Putem porodičnih veza, osoblja i glasnika, imovine, pokroviteljstva i pristupa caru, njene stanovnice mogle su ostati tijesno povezane s političkim i ekonomskim životom. Historičarka Ruby Lal tvrdi da su ove odaje postale formalnije institucionalizovane pod Akbarom, kako je nekada nomadska dinastija razvijala sve strukturiraniji carski dvor. Pet stotina godina nakon osnivanja carstva, ponovni pogled na njegove žene mijenja mnogo više od same postave likova. Mijenja naše razumijevanje toga gdje se mogulska moć zapravo odvijala. 

Žene iza dinastije 

Čak i prije nego što je Babur uspostavio carstvo 1526. godine, moćne žene pomagale su u održavanju dinastičkih ambicija porodice. Baburovi vlastiti memoari, Baburnama, to jasno pokazuju. O svojoj nani po majci, Aisan Daulat Begim, napisao je: „Po taktici i strategiji, bilo je malo žena poput moje nane. Bila je veoma inteligentna i dobar planer. Većina poslova obavljala se po njenom savjetu.“ To je indikativno priznanje. Prije nego što je postojalo bogato Mogulsko carstvo kojim je trebalo upravljati, žene su već pomagale u očuvanju političkih ambicija porodice koja će ga stvoriti. Lal, profesorica historije na Odsjeku za bliskoistočne i južnoazijske studije Univerziteta Emory u Sjedinjenim Američkim Državama, skrenula je pažnju na uloge Baburove majke i nane tokom tih neizvjesnih ranih godina. Njihov utjecaj ukazuje na to da učešće žena u mogulskoj politici nije bilo proizvod kasnijeg bogatstva i stabilnosti carstva; bilo je ukorijenjeno u timuridskom svijetu iz kojeg je Babur potekao. 

Sljedeća generacija ostavila je nešto još rjeđe: mogulsku historiju koju je napisala žena. Gulbadan Bano Begum, Baburova kćerka, rođena je 1523. godine, tri godine prije Bitke kod Panipata. Proživjela je Baburovu smrt, progonstvo svog polubrata Humajuna te obnovu i konsolidaciju carstva pod svojim bratićem Akbarom. Kasno u životu, na Akbarov zahtjev, oslonila se na decenije posmatranja i porodičnog sjećanja kako bi napisala djelo danas poznato kao Humajun-nama. „Njen tekst je jedina mogulska historija čiji je autor žena, i postoji samo jedan sačuvani primjerak, koji je i sam nepotpun“, kaže profesorica Zaman. Čuva se u zbirkama Indijskog ureda Britanske biblioteke. „U međuvremenu, postoje mnogi primjerci zvaničnih hronika koje su napisali ili naručili kraljevi.“ Ta nejednakost je važna. Zvanične hronike u prvi plan su stavljale careve, bitke, administraciju i kraljevsku vlast. Gulbadan na vidjelo iznosi emocionalno i porodično tkivo dinastije — rođenja i brakove, putovanja i rastanke, svađe, smrti i pomirenja. U jednoj upečatljivoj sceni, dok Babur leži na samrti, Gulbadan opisuje kako se Humajun slama i hitno poziva ljekare da pronađu lijek. Smrt cara postaje porodična kriza: osvajač se pojavljuje kao otac na samrti, kojeg se kćerka sjeća kroz patnju njegovog sina. 

Bogatstvo izvan zenane  

Pod Gulbadaninim bratićem, carem Akbarom (vladao 1556–1605), carska porodica se proširila putem bračnih saveza s moćnim radžputskim kućama, dovodeći žene iz različitih regionalnih, kulturnih i jezičkih sredina u mogulsko domaćinstvo. Njihov utjecaj mogao se protezati daleko izvan njega. Mariam-uz-Zamani, radžputska princeza koja se udala za Akbara 1562. godine i postala majka njegovog nasljednika, Džahangira, pokazuje izuzetan ekonomski domet koji su neke carske žene stekle. Kao kraljica majka raspolagala je značajnim resursima i postala važan akter u pomorskoj ekonomiji koja je povezivala mogulsku Indiju s Crvenim morem. Njen najpoznatiji brod, Rahimi, bio je među najvećim mogulskim plovilima svog vremena, prevozeći vrijedan trgovački teret, kao i hodočasnike koji su putovali prema Meki. „Razmjere Mariamine flote bile su izvanredne“, kaže Zaman. Pomorska trgovina bila je samo jedan element finansijskog života mogulskih žena, dodaje ona. Žene su također posjedovale imanja koja su donosila prihode i naručivale izgradnju karavan-saraja, džamija, grobnica, vrtova i javnih prostora, istovremeno budući pokroviteljice umjetnosti, muzike i književnosti. Mariam-uz-Zamani naručivala je arhitektonske i dobrotvorne projekte, uključujući veliku džamiju koja nosi njeno ime, izgrađenu 1614. godine u Lahoreu, u današnjem Pakistanu. Kao kraljica majka mogla je i izdavati naredbe s kraljevskim pečatom — što je dokaz da se ekonomska moć carskih žena mogla preplitati s administrativnim autoritetom. 

Na istočnoj obali rijeke Jamune u Agri stoji još jedan materijalni dokaz ambicija mogulskih žena. Svjetlost ulazi u grobnicu I’timad-ud-Daule kroz izrezbarene mermerne paravane i pada po zidovima prekrivenim cvijećem, posudama, drvećem i geometrijskim šarama koje se živopisno ističu u obojenom kamenu. Mauzolej je naručila Nur Džahan za svoje roditelje, Mirzu Gijasa Bega — koji je nosio titulu I’timad-ud-Daula — i Asmat Begum. Izgrađen između 1622. i 1628. godine, predstavlja veliku prekretnicu u mogulskoj arhitekturi. „To je prva velika grobnica izgrađena od bijelog mermera s umetnutim poludragim kamenjem“, kaže Zaman. „Taj rad s mermerom i intarzijama je ono što je Šah Džahan dramatično uvećao na Tadž Mahalu.“ Utjecaj Nur Džahan sezao je i izvan arhitekture. Rođena kao Mihr-un-Nissa, udala se za cara Džahangira 1611. godine, u dobi od oko 34 godine, i dobila titulu Nur Džahan, što znači „Svjetlost svijeta“. Prema riječima Ruby Lal, postala je njegova suvladarka tokom kasnijih godina njegove vladavine — što je izuzetan stepen javno priznatog autoriteta za jednu mogulsku carsku ženu. Čak su i kovanice nosile njeno ime. Mika Natif sa Univerziteta George Washington u SAD-u opisuje je kao „odvažnu, pametnu, oštroumnu i kreativnu ženu čiji je autoritet bio neobičan jer je bio otvorenije priznat i institucionalizovan“. Razvi, međutim, upozorava da se taj autoritet ne tumači kao nezavisni suverenitet. Nur Džahan je svoje ovlasti vršila uz Džahangirov pristanak. To samo po sebi otvara važno pitanje o tome kako historičari razumiju podijeljenu moć. „Snaga žena“, kaže Zaman, „često se posmatra kao slabost muškaraca, pa ako muškarac ima snažnu ženu, mora da je slab. Alternativno, mogli bismo Džahangira posmatrati kao prilično pronicljivog jer je znao da Nur Džahan može voditi državničke poslove i jer joj se zbog toga divio.“ 

Džahan Ara i arhitektura utjecaja 

Politički autoritet nije uvijek ličio na neuobičajeno javni oblik moći kakav je imala Nur Džahan. Kada je Mumtaz Mahal — supruga Šaha Džahana i žena za koju je izgradio Tadž Mahal — umrla na porođaju 1631. godine, njena 17-godišnja kćerka Džahan Ara postala je Padšah Begum, prva žena dvora Šaha Džahana. Povjeren joj je carski pečat te je stekla značajno bogatstvo i odgovornost. „Najizrazitiji doprinos Džahan Are ležao je u načinu na koji je vršila autoritet kroz pokroviteljstvo, dobročinstvo i stvaranje javnih prostora“, kaže Bano. Njene dobrotvorne aktivnosti uključivale su podršku bolnicama i javnim kuhinjama te pomoć hodočasnicima koji su putovali njenim brodovima. Njeno arhitektonsko i vjersko pokroviteljstvo također se protezalo izvan palate. U Ajmeru je finansirala zasebne odaje za žene koje su posjećivale vjersko svetište; u Delhiju su njeni projekti uključivali karavan-saraj, vrt i trgovački pejzaž povezan s Chandni Chowkom. 

Džahan Ara se također uključila u borbu za nasljedstvo koja je uslijedila nakon narušenog zdravlja Šaha Džahana 1657. godine, podržavajući svog najstarijeg brata, Daru Šikoha, u njegovom nastojanju da postane car. Nakon što je Aurangzeb prevladao i zatočio Šaha Džahana u tvrđavi u Agri, pridružila se ocu i brinula se o njemu tokom njegovih posljednjih godina. Bano upozorava da se ne smije dozvoliti da je taj čin brige u potpunosti definiše. „Njena historija ne može se jednostavno svesti ni na njenu brigu o bolesnom caru u njegovim posljednjim godinama, ni na njenu ulogu sestre koja podržava Daru Šikoha u njegovom polaganju prava na prijestolje“, kaže ona. Javni radovi Džahan Are nude drugačije mjerilo autoriteta. Mogulska moć nije se izražavala samo kroz vojske, tvrđave i carske dekrete. Mogla je poprimiti i materijalni oblik na mjestima gdje su ljudi trgovali, putovali, molili se, jeli i okupljali. Danas je veliki dio Chandni Chowka koji je Džahan Ara stvorila nestao ili se transformisao. Ipak, trgovačka četvrt koju je pomogla oblikovati ostaje utkana u svakodnevni život Starog Delhija. Njen opstanak pruža prikladan podsjetnik, 500 godina nakon Baburove pobjede kod Panipata, da mogulsko naslijeđe nisu gradili samo carevi. Tragovi koje su ostavile njegove žene opstaju u grobnicama, rukopisima, kovanicama, vrtovima i ulicama. Njihovo ponovno otkrivanje mijenja pogled na to kako je samo carstvo funkcionisalo — kroz srodstvo jednako kao i kroz osvajanja, kroz trgovinu i pokroviteljstvo jednako kao i kroz formalnu politiku. Vratite žene u mogulsku historiju i priča o tome ko je izgradio carstvo se mijenja. 

Izvor: AramcoWorld