Dok je srednjovjekovna Evropa na luk gledala prvenstveno kao na sporedno oruđe pješadije i nižih društvenih slojeva, islamski svijet uzdigao je streličarstvo na nivo božanske vještine i plemićkog viteškog sporta. Od predaja o Ademovom prvom streljačkom okršaju do monumentalnih osmanskih takmičenja na istanbulskom Okmeydanıju, luk i strijela nisu predstavljali samo ubojito oružje na bojištu, nego i duboko ukorijenjenu duhovnu obavezu i statusni simbol vladara koji je preživio i pojavu baruta

Dok je u zapadnoevropskoj tradiciji luk s vremenom potisnut u drugi plan i viđen kao pomoćno oružje pješadijskih jedinica ili oruđe nižih društvenih slojeva, na Orijentu je streličarstvo oduvijek uživalo visoki društveni prestiž i imalo status vrhunske ratničke vještine. Njemački istraživač Joachim Hein u svojoj studiji iz 1925. godine pod nazivom „Streljački zanat i streličarski sport kod Osmanlija“ ističe da su Asirci, Medijci, Perzijanci i Partijci još u antičko doba smatrani izuzetnim strijelcima kojima je luk bio glavno oružje.

Zanimljivo je da su upravo ti drevni narodi, zajedno s kasnijim Turcima i Osmanlijama, naseljavali prostore koji su u sedmom stoljeću postali središte islamske ekspanzije. U vrijeme nastanka islama i djelovanja poslanika Muhammeda (oko 570. – 8. juna 632. godine), na tim prostorima već su postojale stoljetne tradicije izrade i upotrebe luka. Pod novom islamskom vlastima te drevne vještine nisu samo sačuvane, nego su dodatno utvrđene, sistematski promovisane i prožete dubokim vjerskim značenjem.

Islam je danas druga po veličini svjetska religija, a njegovo učenje temelji se na Kur'anu i objavama koje je Muhammed, prema tradiciji, počeo primati na brdu Hira blizu Meke preko meleka Džebraila oko 610. godine. Suočen s otporom u rodnom gradu, Muhammed se u ljeto 622. godine preselio u Jatrib, današnju Medinu, u događaju poznatom kao Hidžra, čime započinje islamska era. Do njegove smrti 632. godine gotovo cijelo Arabijsko poluostrvo prihvatilo je islam.

Pod prvim halifama islamska vlast se do sredine sedmog stoljeća proširila na Siriju, Palestinu, Egipat i velike dijelove Perzije. Kasnije preobraćenje turkijskih plemena iz euroazijskih stepa utrlo je put osnivanju Osmanskog Carstva 1299. godine. Višestoljetni vojni sukobi između muslimanskih država i Bizantijskog Carstva okončani su 1453. godine osmanskim osvajanjem Konstantinopolja. Poput kršćanstva u Evropi, islam je u potpunosti oblikovao sve aspekte života svojih vjernika. U tom kontekstu streličarstvo nije smatrano samo vojnom potrebom ili lovnim zanatom, nego i praksom koja je, prema mišljenju islamskih učenjaka, bila ugodna Bogu.

Nakon Kur'ana, Sunnet, praksa i izreke poslanika Muhammeda, predstavlja najvažniji putokaz u životu vjernika. U predmodernim društvima prestiž pojedinih zanata i aktivnosti uvećavao se njihovim povezivanjem s božanskim autoritetom ili praocima čovječanstva. U islamskoj tradiciji porijeklo streličarstva podignuto je na najviši nivo pronalazeći svoje korijene u samom Ademu. Prema predaji sačuvanoj u uvodima osmanskih traktata o streličarstvu iz 17. stoljeća, koji se pozivaju na historičara Al-Tabarija, nakon izganstva iz Raja Adem je obrađivao svoje polje, ali su mu ptice uništavale posijano sjeme.

Kada se potužio Bogu, Stvoritelj mu je po meleku Džebrailu poslao luk, tetivu i dvije strijele. Budući da Adam nije znao šta da radi s tim predmetima, Džebrail mu je uručio luk uz riječi da je to snaga Božija, potom tetivu naglasivši da je to moć Božija, te naposljetku dvije strijele objasnivši da one u rukama vjernika predstavljaju Božiji gnjev i kaznu protiv Njegovih neprijatelja. Džebrail je zatim podučio Adama gađanju lukom, čime je dokazano božansko porijeklo ove vještine. Drugi izvori navode da je pet lukova spušteno s neba za pet ključnih poslanika: Adema, Nuha, Ibrahima, Musu i Isu, dok je sam Muhammed tokom života posjedovao nekoliko lukova.

Pored poslanika, streličarstvo su u islamskom društvu promovirali vjerski učenjaci kroz prikupljanje i tumačenje hadisa. Posebno je značajna tradicija od 40 hadisa o streličarstvu koje je sakupio Vahbullah Resad, a koje je u svom radu Telhis-i Resalet-üs-Sühat iz 1802/03. godine citirao osmanski pisac Šumnulu Mustafa. Ovi vjerski zapisi naglašavaju da je svaka zabava uzaludna osim tri stvari: dresure konja, gađanja strijelom i boravka sa suprugom. Upozorava se i da je onaj ko nauči streličarstvo pa ga potom napusti pokazao nezahvalnost na darovanom blagoslovu.

Pratilac Ukba prenosi riječi poslanika Muhammeda prema kojima Bog jednom jedinom strijelom uvodi trojicu ljudi u Raj: zanatliju koji je izrađuje s dobrom namjerom, streličara koji je ispaljuje i pomoćnika koji sakuplja i dodaje strijele. Streličarstvo je opisano kao put prema spasu vjernika, sredstvo prekraćivanja vremena u čistilištu i zaštita od nevolja. Naglašavalo se da vježbanju treba pristupati u stanju vjerske čistote, a učenje Kur'ana i prakticiranje streličarstva smatrani su podjednakim obavezama u pripremi vjernika za duhovne i fizičke izazove. Naredba da se sinovi podučavaju gađanju strijelom postala je temeljno načelo odgoja u mnogim zajednicama.

Uz vjerske autoritete, streličarstvo su aktivno promovirali i svjetovni vladari i vojskovođe. Među rano preobraćenim ashabima, Sa'd ibn Abi Vakas isticao se kao zapovjednik strijelaca, a u kasnijim stoljećima poštovan je kao zaštitnik osmanskih streličarskih udruženja. Sultan Mehmed II Osvajač je odmah nakon zauzimanja Konstantinopolja 1453. godine naredio da se u gradu uredi posebno strelište Okmeydanı (Polje strijela). Njegov nasljednik, sultan Bajazit II, smatran je jednim od najboljih strijelaca svog vremena, za koga se govorilo da je uspio prebaciti strijelu preko Bosfora do Üsküdara.

Sultan Murad IV isticao se po vještini gađanja s konja. Streličarska takmičenja i demonstracije bili su neizostavan dio carskih svečanosti, poput svadbi i obreda obrezivanja carevića. U ratnim pohodima muslimanskih država, strijelci na konjima i pješaci igrali su presudnu ulogu sve do 19. stoljeća. Ta je tradicija ostala zabilježena i u umjetnosti, kao na mogulskoj minijaturi iz rukopisa Baharistan iz 1595. godine, gdje su prikazani strijelci s kompozitnim lukovima kako progone azijskog kana na rijeci Gang.

Streličarstvo je primarno vježbano u dvije discipline: daljinsko streličarstvo na otvorenim terenima Okmeydanıja i gađanje u metu. Kao mete su se koristile takozvane puta ili glinene posude napunjene kovanicama koje su služile kao nagrada pobjedniku. Iako je uvođenje i usavršavanje vatrenog oružja tokom 16. i 17. stoljeća postepeno potisnulo luk i strijelu s bojišta, ova disciplina u islamskom svijetu nije nestala nego se preusmjerila u tradicionalni sport i vitesku praksu. Otvorena strelišta u gradovima nastavila su funkcionisati. Osmanska streličarska loža (tekija) na Okmeydanıju u Istanbulu funkcionisala je poput savremenog sportskog kompleksa visoke performanse, sa prostorijama za boravak i obuku, upravnim uredima i vlastitim muzejom.

Organizacija ceha bila je strogo uređena i prožeta vjerskim propisima. Pristupanje je zahtijevalo obredno pranje, učešće u zajedničkim molitvama i šestomjesečni kurs obuke koji se završavao polaganjem prijemnog ispita. Međutim, interes za streličarstvom vremenom je opadao, pa je sultan Mahmud II početkom 19. stoljeća preduzeo posljednji veliki pokušaj obnove ove tradicije.

Obnovio je zapuštene zgrade strelišta na Okmeydanıju, ustanovio nagrade za takmičenja i obezbijedio djelomične državne subvencije. U tom periodu nastaje i spomenuti rad Šumnulu Mustafe Telhis-i Resalet-üs-Sühat, koji predstavlja posljednje obimnije osmansko djelo posvećeno streličarstvu. Za razliku od osmanske literature koja se više fokusirala na sportski i duhovni aspekt, raniji arapski radovi iz 14. i 15. stoljeća stavljali su naglasak na vojnu primjenu.

Bogata materijalna baština islamskog streličarstva danas se čuva u brojnim svjetskim muzejima i privatnim zbirkama. Evropski muzeji posjeduju obimne zbirke lukova, strijela, tobolaca i prateće opreme iz perioda od 16. do 19. stoljeća. Značajan primjer predstavlja kolekcija ratnog plijena Türkenbeute u Državnom muzeju pokrajine Baden u Karlsruheu, koja sadrži osmanski kompozitni luk iz 1681/82. godine ukrašen vjerskim kaligrafskim natpisima.

Slični eksponati čuvaju se u Oružarnici u Dresdenu i palati Topkapi u Istanbulu. Iako su historijski objekti streličarske lože na Okmeydanıju srušeni tokom 1930-ih godina, na tom mjestu je 2013. godine otvoren novi moderni streličarski kompleks, čime je nastavljena stoljetna tradicija izrade i upotrebe luka u islamskom svijetu.

IZVOR: Bosna.hr, Bow International