Palestinski snimatelj Ahmed Abu Kmail (39) opisuje beznađe svoje porodice pred vodenom stihijom koja ovih dana plavi njegov mizerni šatorski smještaj

Prije tri noći probudio me zvuk oluje nad našim glavama. Nisam znao šta da radim. Uzeo sam metlu i počeo gurati vodu koja se gomilala na krovu našeg šatora, već prilično slabog i istrošenog od vremena. Ali voda je vrlo brzo počela curiti kroz platno i kiša je potekla unutar samog šatora. Provirio sam napolje: oko mene je stajala samo jedna velika, duboka kaljuga. Teško mi je to priznati, ali više volim zvuk bombardiranja nego zvuk kiše. Kiša znači poplavljen šator, mokru odjeću i ogromne probleme.

Sve je počelo tonuti u vodu: dušeci, kuhinjsko posuđe, odjeća… Djecu sam sklonio u zadnji dio šatora, gdje voda još nije kapala, i proveo čitavu noć sjedeći i izbacujući vodu. Sve dok konačno nije svanulo. Bio sam skroz mokar i u jadnom stanju.

Već godinu dana živim u izbjegličkom kampu Al Majd, sjeveroistočno od kampa Nuseirat u centralnom dijelu Pojasa Gaze, ali znatno duže životarim po šatorima jer mi je kuća srušena ubrzo nakon početka rata, u oktobru 2023. godine. U ovoj zoni u kojoj se sada nalazimo svakodnevno slušamo paljbu iz izraelskih tenkova raspoređenih duž žute linije, koja je veoma blizu. Projektili, bilo od strane vojnika ili palestinskih milicija, redovno padaju blizu šatora raseljenih porodica.

Moja supruga Samah briznula je u plač jer nije imala suhu odjeću za djecu. U šatoru nas živi osmero. Moja supruga, moje četvero djece, Amir, Shams, Fayyad i Nihad, te djeca mog brata, koju sam usvojio nakon što je on poginuo, Diab i Saja, oboje u dvadesetim godinama.

Upravnik kampa za raseljene me nazvao i rekao: „Dođi da napraviš fotografije, ljudi su okruženi vodom. Dođi i snimi patnju ovih ljudi.“ Nisam imao snage. I sam sam bio promrzao, mokar i morao sam završiti čišćenje i zaštititi svoju porodicu. Od količine vode koja nas je okruživala nisam vidio ni kako da izađem iz šatora.

Pored toga, djeca su bila gladna, a hljeba nismo imali. Nisam mogao ići u nabavku jer sam morao rješavati taj haos u šatoru. Na kraju je moj usvojeni sin Diab otišao biciklom do pekare; vratio se mokar do kože, sa slomljenim biciklom, ali sa nešto hljeba.

Obukao sam patike, pune blata i vode, i počeo hodati po poplavljenom kampu. Ljudi su mi govorili: „Fotografiši me.“ Zašto žele da ih fotografišem, pitao sam se. Shvatio sam da ti ljudi misle da će ih, ako ih slikam, neko vidjeti i možda im pomoći. To se zove očaj.

Kada pada kiša nema ni solarne energije jer ne možemo koristiti naše male panele. Nemam funkcionalne baterijske lampe niti sam mogao dopuniti mobitel. Sate sam potrošio tražeći rješenje. Na kraju me pozvao vlasnik jednog štanda gdje se puni oprema i dopunio mi telefon nakratko. Naplatio mi je pola redovne cijene. Dobro je i tako. U šatoru nemamo ni televizor, ni radio, niti bilo šta drugo. Moja se djeca često zabavljaju uz mobitel. Ali zato imamo pacove, insekte, pa čak i reptile. Grozno je. Djeca vrište i plaču od straha i gađenja. Prošle sedmice sam u šatoru uhvatio malu zmiju, a danas mi je komšija pokazao drugu koju je sam ulovio.

Ne znam šta da kažem svojoj djeci kako bih ih utješio. Istina je da su oni još djeca i živnu čim kiša prestane. „To je to, tata, zima prolazi i zemlja se suši“, govorili su mi danas. Nihad, najmlađi, od pet godina, uzeo je peškir u želji da njime obriše svu tu vodu. Gledam ga i mislim: Nihad će odrasti, oženit će se, a naša situacija se neće promijeniti. Izgubio sam nadu, budućnost i život.

Diab je dobio poziv sa univerziteta da nastavi studije tehnologije, ali neće moći jer je puki opstanak ovdje posao s punim radnim vremenom, a on mi pomaže da prehranim cijelu porodicu. Njegova starija sestra Saja ipak nastavlja studije građevinarstva na daljinu.

Ovih dana sam ulazio u nekoliko šatora u kampu. Na primjer, kod naših komšija, porodice Al Bahiti. „Ne želimo ovu kišu, tako nam Boga. Šator nam je poplavljen, pritisak mi je skočio, a lijekovi su se pokvasili“, jecala je majka. „Vjenčanica moje kćerke se također pokvasila i umazana je blatom. Šta da kažem njenom zaručniku?“ Moja komšinica Haya (21) trebala se udati još 2023. godine, ali je počelo bombardovanje i njen zaručnik je poginuo u jednom od napada. Prije tri mjeseca se ponovo zaručila, spremila se u skladu s mogućnostima, a sada je sve mokro i prljavo. Udaje se za dvije sedmice.

Donio sam nešto kamenja sa ruševina svoje bombom uništene kuće i počeo praviti neku vrstu staze od šatora do mjesta koje zovemo kupatilom, a koje je u stvarnosti užasna letrina. Bar da ne gazimo po gustom blatu.

Čak i da imam nov šator, moramo pripremiti i nasuti tlo pijeskom kako sve ovo ne bi odmah poplavilo. Pokušao sam to uraditi prije par mjeseci, ali nisam uspio nabaviti pijesak. U Gazi vam niko ne pruža ruku pomoći čak ni kada umirete. To je naša realnost. Kao i mnogi u kampu, angažovao sam radnika, skupo platio relativno novo platno i pokušao ga što bolje izolirati. Ali ovih dana ništa od toga nije pomoglo.

Danas je malo ogrijalo sunce i zemlja se počela sušiti. Iznijeli smo deke i dušeke napolje, ali su i dalje mokri. Spavat ćemo na nekolicini suhih deka, snaći ćemo se. Ipak, ima ljudi koji nemaju ama baš ništa suho, pa pomažemo jedni drugima u komšiluku. Koristeći to što je razvedrilo, Samah i ja smo ustali u svitanje, naložili vatru koristeći polomljenu plastičnu stolicu i ugrijali vodu da operemo odjeću na ruke. Ona je ručno oprala svu odjeću.

Dosta mi je svega, umoran sam. Nisam čak ni gladan. Tražim organizacije preko kojih bih mogao izvući svoju porodicu iz Gaze. Dosta je bilo. Nema kuće, nema života, nema budućnosti. Moja domovina bila je moja kuća. Otišla je kuća, otišla je i moja domovina.

(Ahmed Abu Kmail ovaj je tekst napisao za španski dnevnik El Pais)