Kada je 2016. godine u Londonu pokrenut OnlyFans, platforma je lansirana pod parolom digitalnog napretka koji će stvarateljima seksualno eksplicitnog sadržaja,  u ogromnoj većini ženama, omogućiti potpunu ekonomsku samostalnost, poduzetnički status i sigurno radno okruženje bez posrednika. Međutim, nova sociološka studija razbija ovaj industrijski mit. Pod nazivom „OnlyFans, le capitalisme du désir“ (OnlyFans, kapitalizam želje), francuski sociolog Pierre Brasseur pokazuje kako OnlyFans ne samo da ne spašava autorice od ekonomske nesigurnosti i brutalnosti tržišta, već dodatno produbljuje oblike eksploatacije, pretvarajući ljudsku potrebu za pažnjom i bliskošću u hladnu računicu

Tržišni model ove platforme na prvi pogled djeluje jednostavno: OnlyFans ne proizvodi nikakav vlastiti sadržaj, nego funkcionira kao digitalni posrednik koji autoricama omogućava da pristup svojim fotografijama i video-zapisima naplaćuju putem fiksne mjesečne pretplate. Za pružanje ove infrastrukture, kompanija uzima proviziju od dvadeset posto svih ostvarenih prihoda. Iza fasade savremene platforme koja navodno nudi žensku emancipaciju i prelazak u poduzetničke vode, krije se, međutim, surova dinamika u kojoj se tijelo tretirano kao osnovno radno sredstvo mora konstantno optimizirati i prilagođavati diktatu konkurencije.

Ovaj mehanizam nedavno je plastično prikazan i u popularnoj kulturi, tačnije u trećoj sezoni HBO-ove serije Euphoria, gdje lik Cassie pokušava zaraditi na platformi nudeći neseksualiziran sadržaj, da bi je nemilosrdna konkurencija među milionima korisnica ubrzo primorala na sve eksplicitnije i seksualiziranije objave. Riječ je o spirali koja vjerno odražava svakodnevicu stvarnih stvarateljica na ovoj mreži, koja predstavlja dalekog, ali znatno agresivnijeg nasljednika nekadašnjih telefonskih linija i ružičastih minitela.

Na platformi se promovira bespoštedno poduzetništvo nad samim sobom, gdje se od žena očekuje da vlastite tjelesne atribute posmatraju kroz prizmu finansijskog povrata. Jedna od autorica s kojom je Pierre Brasseur razgovarao, Clara, bez uvijanja objašnjava tu računicu: ugradnja novih silikonskih grudi stajala ju je osam hiljada eura, prihodi su joj nakon toga porasli za četrdeset posto, a investicija se isplatila u roku od šest mjeseci.

Ekonomski posmatrano, proces je potpuno racionalan, ali sociološka analiza upozorava na duboke psihološke i društvene posljedice situacije u kojoj pojedinac vlastito tijelo definira isključivo kroz parametre povrata investicije.

Digitalni prostor sa sobom nosi i dodatne, specifične rizike, koji su posebno izraženi usponom vještačke inteligencije. Specijalizirane platforme danas generiraju virtualne likove sposobne da neprekidno vode razgovore, skidaju se na zahtjev i pamte detalje iz privatnog života svakog pretplatnika. Kako primjećuje jedna od autorki, Marine, protiv tehnologije koja se nikada ne umara, nikada ne kaže „ne“ i nema loše dane, živim osobama postalo je nemoguće ravnopravno se takmičiti. Tome treba dodati i sveprisutnu opasnost od takozvanih deepfake alata, koji omogućavaju jednostavno nametanje lica stvarnih osoba na postojeće ili računarski generirane porno-snimke.

Brojne žene iznenada su se našle u situaciji da se njihovi likovi pojavljuju u eksplicitnim video-materijalima u čijoj izradi nikada nisu učestvovale, dok su pokušaji pravne zaštite i uklanjanja takvog sadržaja, prema riječima jedne od žrtava, osuđeni na propast jer se pravni okvir u ovoj oblasti još uvijek nalazi u stanju potpunog bezakonja.

Iluziju o potpunoj poduzetničkoj autonomiji dodatno narušava pojava samoproglašenih menadžera i specijaliziranih agencija koje stvarateljicama nude usluge vođenja profila, a u praksi ih često izlažu teškim oblicima eksploatacije. Francuski parlamentarni izvještaj o uticaju društvenih mreža izričito je upozorio na ozbiljne zloupotrebe u ovom sektoru. Menadžeri nerijetko primjenjuju oblike prinudne kontrole, koji uključuju krađu novca i sadržaja, neovlašteno unovčavanje materijala bez znanja autorki, kao i sistematsko psihičko maltretiranje, izolaciju i pritisak da se snimaju sve ekstremniji i češći video-zapisi.

Bezobzirna trka za profitom dovela je i do masovnog angažovanja takozvanih chattera, unajmljenih pisaca razgovora. Agencije i menadžeri nalažu autoricama da prepisku s pretplatnicima prepuste ovim posrednicima, koji najčešće rade iz zemalja u razvoju, poput Filipina, država Istočne Evrope, podsaharske Afrike ili Magreba, za skromnu satnicu od dva do tri dolara. Unatoč mizernim nadnicama, njihova uloga u ovom poslu je ključna. U eri u kojoj je eksplicitni porno-sadržaj u ogromnim količinama besplatno dostupan na internetu, postavlja se pitanje šta je to što korisnike zapravo motivira na plaćanje mjesečnih pretplata. Odgovor koji nudi Pierre Brasseur jeste pažnja.

Pažnja i privid intimnosti predstavljaju stvarni i najvažniji proizvod OnlyFansa. Pretplatnici novac ne izdvajaju prvenstveno zbog samih slika ili snimaka, već zbog iluzije da održavaju privilegovan, lični odnos sa stvarateljicom. U privatnim porukama oni autoricama povjeravaju svoje poslovne probleme, zdravstvene poteškoće i bračne nedaće. Većina ispitanih muškaraca priznaje da na ove usluge troši prekomjerne iznose novca, nerijetko ulazeći i u potrošačke kredite, samo da bi se osjećali posebno. Jedan od njih otvoreno priznaje da bi mu se kolege s posla smijale kada bi saznale da mjesečno izdvaja dvije stotine eura samo da bi mu neka djevojka preko poruke napisala da je lijep.

Na koncu, OnlyFans funkcionira kao uvećano ogledalo procesa koji su već uveliko prisutni u ostatku savremenog društva i na tržištu rada. Najveće prihode ostvaruju oni profili koji u potpunosti odgovaraju dominantnim estetskim normama, dok su ekonomski ugrožene radnice izložene neprekidnom pritisku tržišnih zakonitosti. Pored same produkcije sadržaja, od njih se zahtijeva i ogroman, nevidljivi rad na pružanju emocionalne podrške i pažnje, koji najčešće ostaje minimalno plaćen.

Suočena s ovakvom stvarnošću, sociološka analiza zaključuje da primarni zadatak društva mora biti uspostavljanje veće transparentnosti platforme, ekonomsko priznanje rada autorki, zaštita kontrole nad vlastitim likom, te stvaranje uslova koji bi im omogućili siguran izlazak iz ove industrije bez trajnih posljedica po njihov život.

IZVOR: Bosna.hr, Le Monde