„Medijska pristrasnost je oduvijek postojala”, objasnila je Robles, ali jezik koji se koristi mijenjao se s vremenom: na primjer, bilo je upečatljivo da se o Izraelu otvoreno govorilo kao o kolonijalnom projektu u vrijeme kada taj termin još nije imao tako negativnu konotaciju.

Glavni mediji su godinama na meti kritika zbog propusta da tačno izvještavaju o izraelskom genocidu u Gazi, čime su omogućili Izraelu da nekažnjeno čini zločine.

U julu je specijalna izvjestiteljica UN-a za palestinske teritorije, Francesca Albanese, objavila izvještaj o saučesništvu medija u genocidu.

Njen izvještaj detaljno opisuje kako su sistematsko ciljanje palestinskih novinara, huškanje u izraelskim medijima i legitimizacija putem međunarodnog izvještavanja olakšali genocid i onemogućili pozivanje na odgovornost.

Medijske kuće su se uveliko oslanjale na izraelske izvore, koristeći napad koji je predvodio Hamas 7. oktobra 2023. godine kao opravdanje za kasniju izraelsku ofanzivu, te prikazujući sukob kao da je počeo isključivo tim napadom.

Upravo je frustracija ovakvim narativom navela Mariju Robles, nezavisnu istraživačicu i umjetnicu, da pokrene istraživanje arhivskih članaka iz američkih novina.

Željela je „podijeliti stvarnost“ onoga što se dešava u Palestini kroz „javnu historiju i javno sjećanje – ne zasnovano na mišljenjima, već na prikupljanju postojećih materijala, istraživanja i novinarskih radova, te njihovom predtavljanju javnosti“.

Tokom tri godine, Robles je prikupila više od 3.000 isječaka iz gotovo 700 novina, koji datiraju od 1724. do 2023. godine, koristeći online arhive i fizičku dokumentaciju, te je na taj način pokrenula projekat “Covering Palestine”.

Robles je prethodno radila na istraživačkoj kampanji s ciljem podizanja svijesti o historiji ropstva u New Yorku, koristeći javno dostupnu arhivsku građu.

„Slično tome, ‘Covering Palestine’ se bavi obrazovanjem, odnosno pristupom obrazovanju, služeći kao alat. Isto vrijedi i za podatke“, izjavila je za Middle East Eye. „Vjerujem da nas i jedno i drugo vode ka oslobođenju, korak po korak.“

Web stranica omogućava korisnicima filtriranje materijala prema godini, nazivu novina i temi, čime se mogu pratiti obrasci, imena i ključni događaji. Ona se nada da će arhiva pomoći javnosti da razumije historiju Palestine prije 2023. godine, te omogućiti istraživačima i organizacijama da „sagledaju i razumiju, kritikuju i preispitaju način na koji su informacije dijeljene, kako se o njima govorilo i kako su prenošene”.

Od „kolonizacije” do „naseljavanja”

„Medijska pristrasnost je oduvijek postojala”, objasnila je Robles, ali jezik koji se koristi mijenjao se s vremenom: na primjer, bilo je upečatljivo da se o Izraelu otvoreno govorilo kao o kolonijalnom projektu u vrijeme kada taj termin još nije imao tako negativnu konotaciju.

„Plan kolonizacije Palestine Jevrejima”, glasio je naslov u New York Timesu od 6. januara 1902. godine.

„Jevreji osnovali šest kolonija”, stajalo je u drugom naslovu od 24. maja 1939. godine.

Godine 1926. list Buffalo Jewish Review izvijestio je da će se „jevrejska kolonizacija proširiti izvan granica Palestine”.

Analiza izvještavanja o Palestini pokazuje kako je riječ „kolonizacija” postala kontroverzna i zamijenjena terminom „naseljavanje” – promjena koja je započela 1920-ih godina, a do 1948. godine taj termin je gotovo potpuno nestao.

Danas kritičari optužuju listove poput New York Timesa (NYT) da sistematski ublažavaju sliku o izraelskom imperijalizmu. Kao primjer navode naslove koji izraelsku ilegalnu okupaciju južnog Libana opisuju kao „učvršćivanje uporišta” ili „planove za uspostavljanje kontrole”, dok u izvještajima o ruskoj invaziji na Ukrajinu koriste znatno direktniji jezik, bez eufemizama.

U autorskom tekstu za NYT, kolumnista Bret Stephens odbacio je opis Izraela kao „doseljeničko-kolonijalne države”, nazvavši ga „zlonamjernim, licemjernim i historijski nepismenim”. Cionizam je pritom okarakterisao kao „najstariji kontinuirani antikolonijalni pokret u historiji” – što je u suprotnosti s načinom na koji je taj isti list ranije predstavljao cionizam.

Studija portala The Intercept iz 2024. godine otkrila je jasnu pristrasnost u korist Izraela u izvještavanju vodećih medija, posebno New York Timesa. Ovi mediji dosljedno primjenjuju dvostruke standarde pri korištenju emotivno nabijenih riječi poput „masakr” ili „pokolj” kada opisuju smrt civila. Tokom prvih 100 dana sukoba nakon 7. oktobra, NYT je upotrijebio riječ „masakr” 124 puta kako bi opisao nasilje nad Izraelcima, a nijednom za nasilje nad Palestincima; tokom prve godine, CNN je taj izraz upotrijebio 225 puta za Izraelce, a 16 puta za Palestince – uprkos daleko većem broju poginulih Palestinaca.

S druge strane, o smrti Palestinaca često se izvještava upotrebom pasiva: u jednom naslovu lista Washington Post stoji „Izraelski rat u Gazi odnio hiljade mladih života”. U drugom se navodi: „Prema podacima palestinskih vlasti, više od 1.000 ljudi ubijeno je u Gazi tokom primirja”.

Ovaj obrazac nije nov.

Dana 29. oktobra 1956. godine, izraelska granična policija ubila je 48 nenaoružanih palestinskih civila, među kojima je bilo 23 djece, u mjestu Kafr Qasim. Oni su se vraćali kućama sa svojih polja, a ubijeni su zbog kršenja policijskog sata koji je izraelska vojska tog dana uvela u gradu, a o kojem oni nisu bili obaviješteni.

Arhiva projekta „Covering Palestine” otkrila je dobro poznate obrasce upotrebe pasiva i eufemizama.

Ovaj događaj je zataškan od strane izraelske vojne cenzura tokom 44 dana.

Pasivni jezik i eufemizam

U arhivi se ništa o Kafr Qasimu ne pojavljuje sve do 12. decembra 1956. godine – dana kada je premijer David Ben-Gurion prekršio vlastitu zabranu i o tome obavijestio Kneset.

Od novinskih članaka u arhivi koji su prenijeli ovu vijest, nijedan nije u naslovu upotrijebio riječ „masakr”; taj se termin u naslovu pojavio tek 13. oktobra 1958. godine, nakon što je vojni sud osudio osam pripadnika granične policije.

Kada su izvještaji napokon ugledali svjetlo dana, arhiva projekta “Covering Palestine” otkrila je dobro poznate obrasce pasivnog jezika i eufemizama.

„Izrael otkriva ubistvo Arapa tokom policijskog sata” – tako je o incidentu 12. decembra 1956. izvijestio list News Review iz Oregona.

S druge strane, njujorški Newsday događaj je opisao kao „greškom počinjeno ubistvo 48 izraelskih Arapa” – čime se, i prije pokretanja ikakve istrage, sugerisalo da je riječ o nesretnom slučaju.

Jedan naslov u New York Timesu glasio je: „Ubijeno 48 Arapa; Izrael izražava kajanje”.

Uz skenirani isječak iz novina, Robles je prepisala naslov, dodala izvore za istraživače i priložila linkove ka dodatnom kontekstu.

Istakla je da je naslov u New York Timesu bio jedini koji je u prvi plan stavio broj žrtava, ali je upotrijebio pasivni oblik „ubijeni” – ne navodeći počinioca – te se potom okrenuo temi „stanja izraelske savjesti”.

U aprilu 2024. godine, u internom dopisu New York Timesa koji je dospio u javnost, od novinara se tražilo da u izvještavanju o sukobu izbjegavaju termine poput „genocid”, „etničko čišćenje” i „okupirana teritorija”.

Robles napominje da su stariji izvještaji često otvoreno govorili o izraelskoj cenzuri: u jednom članku New York Timesa iz 1980. godine navodi se da „izraelska cenzura djeluje nametljivo i neskladno”, uz napomenu na početku teksta: „ovaj izvještaj bio je podvrgnut izraelskoj cenzuri”. S druge strane, rekla je ona, „sada… izvještavanje mora opravdati – možda neuspješno – zašto izvještavaju na način na koji to čine”, ponavljajući izraelske narative bez njihovog jasnog navođenja, poput onih o „pravu Izraela na samoodbranu” ili tvrdnji da Hamas koristi civile kao „živi štit”.

O cenzuri palestinske štampe pisao je i New York Times, opisujući kako je „Izrael pojačao kontrolu nad arapskim novinama” kada su izraelske vlasti 1982. godine presrele kamione i zaplijenile novine koje su se prevozile radi distribucije na Zapadnoj obali.

Danas Palestinci dokumentuju genocid počinjen nad njima direktno putem društvenih mreža, dopirući do međunarodne publike bez filtriranja njihovog jezika kroz američke medije ili izraelsku cenzuru.

Međutim, zbog sistematskog ciljanja palestinskih novinara od strane Izraela, Gaza je postala najsmrtonosnije mjesto za novinare.

Robles objašnjava da se raniji slučajevi gašenja palestinskih novina ogledaju u današnjim izraelskim napadima na novinare, jer se time „[Palestincima] ne pruža prilika da sami izvještavaju ili govore o onome što se dešava”.

Izrael često etiketira palestinske novinare kao „teroriste” kako bi opravdao te napade – što su laži koje njihove zapadne kolege nekritički ponavljaju, bez ikakve ozbiljne provjere.

Dehumanizacija

Slično tome, napadi na Gazu često se opisuju kao „ciljanje Hamasa”, bez obzira na civilne žrtve, dok se podaci o broju poginulih pripisuju „ministarstvu zdravstva u Gazi kojim upravlja Hamas”, čime se dovodi u pitanje njihova vjerodostojnost.

Ipak, mnogo prije postojanja Hamasa, američki listovi koristili su dehumanizirajući jezik kako bi opravdali izraelska zvjerstva, umanjujući pritom empatiju svojih čitalaca prema palestinskim žrtvama.

U julu 1972. godine, palestinski romanopisac Ghassan Kanafani ubijen je u Bejrutu, zajedno sa svojom nećakinjom tinejdžerskog uzrasta, uslijed eksplozije bombe postavljene u njegov automobil.

Prema riječima Robles, američki mediji su u izvještajima o njegovoj smrti koristili termine poput „vođa arapskih militanata”, „revolucionar” ili „palestinski gerilac”, dok ga je samo jedan od 11 analiziranih naslova okarakterisao kao umjetnika.

Jedan od ključnih motiva iza projekta “Covering Palestine” (Izvještavanje o Palestini) bio je humaniziranje Palestinaca kroz dokumentiranje njihovih iskustava tokom različitih generacija – uključujući i rijetke primjere kada su spominjani poimence, ili kada su njihovi životi i kultura prikazani bez povezivanja isključivo sa smrću i patnjom.

„To humaniziranje ljudi, podsjećanje [javnosti] da su to zaista ljudi kojima se ta iskustva stvarno dešavaju“, važno je kao protuteža dehumanizaciji s kojom se oni suočavaju, ističe Robles.

Također, željela je osporiti cionističke mitove prema kojima je Palestina bila „zemlja bez ljudi“ ili da nije riječ o stvarnoj državi.

Historijski zapisi svjedoče o postojanju naroda i zajednice mnogo prije uspostave Izraela: u jednom novinskom isječku iz 1891. godine „felahini“ (seljaci) Palestine opisani su kao „drevni i historijski narod“; slično tome, 1910. godine nazvani su „starosjedilačkim stanovnicima Svete zemlje“.

Budući da genocid ima za cilj uništenje jednog naroda i njegove prošlosti, Robles putem projekta “Covering Palestine” nastoji očuvati i prikazati historiju mjesta čija je priča počela mnogo prije 7. oktobra.