Polaznici Škole za mlade Bošnjake obišli su rudnik u Raši i Centar Arsia, a na tribini Bošnjačkog medijskog centra slušali Mehmeda Džekića, rudara iz 1962. godine, kasnije rukovodioca i hroničara Bošnjaka u Istri

U Rapcu se od 6. do 8. novembra održava Škola za mlade Bošnjake, koja je okupila srednjoškolce i studente iz cijele Hrvatske s ciljem jačanja nacionalnog identiteta, međusobnog povezivanja i društvenog angažmana.

Nakon jučerašnjih predavanja i aktivnosti, drugi dan programa protekao je u znaku rudarske baštine Labinštine, upoznavanja s historijom doseljavanja Bošnjaka u Istru i njihovim doprinosom razvoju ovog kraja.

Srednjoškolci i studenti posjetili su Rašu, najmlađi grad u Istri, i spustili se u rudnik u kojem su desetljećima radile hiljade rudara, a među njima i veliki broj Bošnjaka. Upravo su oni bili temelj bošnjačke zajednice kakvu Istra danas poznaje.

Doček u rudarskom gradu

Polaznike je u Raši dočekao načelnik Općine Raša Leo Knapić. Pozdravio je goste i najavio da će im domaćini kroz obilazak približiti život rudara i težak rad kojim je izgrađen cijeli ovaj kraj.

Mlade je pozdravio i Armin Hodžić, potpredsjednik Hrvatskoga sabora i predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Zahvalio je načelniku na izvrsnoj suradnji i gostoprimstvu. Rekao je da je u Raši čest gost i da o njoj mnogo zna, ali da svaki novi dolazak donese nešto novo. Poželio je polaznicima da uživaju i da iz rudnika ponesu nova znanja.

Domaćin je bio i Zlatan Fejzić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Općine Raše.

Tri sata kroz život rudara

Stručno vodstvo kroz Centar Arsia i rudnik Raša trajalo je tri sata. Vodila ga je Elis Gobo iz općinske tvrtke Arsiana, koja upravlja rudarskom baštinom Raše, uz medicinsku sestru Miru, zaduženu za sigurnost grupe pod zemljom.

Na Labinštini postoji oko četiri stotine kilometara međusobno povezanih tunela i podzemnih hodnika, jer je na tom prostoru radilo sedam rudnika. Osim Raše, ugljen se kopao u Labinu, Ripendi, Štrmcu i Tupljaku. Tupljak je zatvoren posljednji, kao zadnji rudnik ugljena u Hrvatskoj. Vodičica je istaknula da na Labinštini teško da postoji porodica u kojoj netko nije bio rudar.

Ugljen se vagonetima prevozio do luke Bršica, a odande brodovima u svijet, najviše u Italiju. Sama Raša izgrađena je za samo godinu i po, a svečano je otvorena 4. novembra 1937. Taj se dan i danas obilježava kao Dan Općine.

Mladi su saznali da svečana rudarska uniforma ima dvadeset i sedam zlatnih dugmadi, u čast svete Barbare, zaštitnice rudara. Mnogi stari rudari su tražili da budu sahranjeni upravo u toj uniformi, ponosni na svoj radni vijek. Posebna pažnja posvećena je ženama u rudarstvu. Žene nisu ulazile u kop, ali su radile na separaciji, gdje su komad po komad odvajale ugljen od kamena, te u menzi, uredima i praonicama. Plaćene su upola manje od muškaraca. Kad bi se oglasile sirene, ostavljale su sve i trčale do ulaza u jamu da vide je li netko od njihovih stradao. Zato je vrijedilo pravilo da otac i sin ili dva brata nikada ne rade u istoj smjeni.

Polaznici su čuli i zašto su štakori i kanarinci bili „prijatelji rudara“. Štakori su osjećali opasnost i bježali prema izlazu, a kanarinci su upozoravali na otrovne plinove. Vodičica je podsjetila i na najveću tragediju u historiji rudnika, eksploziju ugljene prašine 28. februara 1940. godine, u kojoj je poginulo više od 180 rudara, a mnogi su kasnije umrli od posljedica.

Crna boja na rudarskoj zastavi znači sjećanje na poginule, a zelena nadu da će se svaki rudar živ vratiti na površinu. Odatle i rudarski pozdrav „Sretno!“. Ne znači sreću u nalaženju ugljena, nego sreću da se rudar vrati kući.

Tribina BMC-a: Mehmed Džekić, živa historija Labinštine

Nakon obilaska Bošnjački medijski centar održao je tribinu s Mehmedom Džekićem, jednim od najstarijih živih rudara Labinštine. Džekić je u Istarske ugljenokope došao 1962. iz Gradačca. Godinama je bio rukovodilac u rudniku Raša, a potom u Tupljaku. Za doprinos integraciji i afirmaciji Bošnjaka dobio je Nagradu za životno djelo Grada Labina, počasni je predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske i autor knjiga o Bošnjacima Labinštine i Istre, među kojima su „Bošnjački identitet Labinštine“ i „Monografija Bošnjaka Istre“.

Elis Gobo istaknula je da joj je upravo Džekić bio mentor. Kada o rudniku nije znala ništa, pomogao joj je da rekonstruira život i rad rudara koji se danas predstavlja posjetiteljima.

Džekić je mladima objasnio da se rudnik nekada doživljavao gotovo kao rat. Ko je išao u jamu, nije znao vraća li se živ. Ipak, mnogi su ga birali zbog zarade. Građevinski i poljoprivredni radnici su početkom šezdesetih zarađivali oko pet hiljada dinara, a rudari i do trideset hiljada. Rudnik je imao više od sedam hiljada zaposlenih, a pod zemljom je, kako je rekao, „bio grad“: vlakovi, električne lokomotive, smjene koje se neprestano izmjenjuju. Najdublje se kopalo na 710 metara, oko dvjesto metara ispod razine mora.

Svoj je put opisao kao priču o obrazovanju. Kada je kao mladić vidio ogromne količine ugljena i svoje tanke ruke, shvatio je da tako ne može izdržati tridesetak godina. Završio je školu za kopača, zatim rudarsku tehničku školu u Varaždinu i višu školu za sigurnost na radu u Zagrebu. Bio je predsjednik omladine rudnika, šef smjene, direktor OOUR-a i predsjednik općinskog Vijeća sindikata, a na kraju direktor općeg kadrovskog sektora, „četvrti čovjek“ rudnika s više od dvije hiljade radnika. Osam godina predavao je zaštitu na radu u srednjoj školi i bio, kako kaže, strog profesor. Neznanje u tom predmetu nije mogao propustiti, jer ono u rudniku znači ozljedu ili smrt. Djecu direktora i djecu radnika ocjenjivao je jednako.

Govoreći o dolasku Bošnjaka, Džekić je, na osnovu istraživanja u rudničkoj arhivi, pobio uvriježeno mišljenje da su prvi došli iz zapadne Bosne. Prvi su, prema matičnim knjigama, oko 1948. stigli iz srednje i sjeveroistočne Bosne: Breze, Vareša, Kaknja, Gračanice i Tuzle. Masovniji dolasci uslijedili su od početka pedesetih. Bošnjaci su bili cijenjeni radnici. Normu od deset metara na širokom čelu znali su udvostručiti, više zaraditi i novac slati roditeljima u Bosnu.

“Socioekonomska komponenta bila je presudna da dođemo ovdje, upoznamo ovaj lijepi i dobri svijet i ostanemo“, rekao je Džekić.

Mladima je približio i opasnosti rudarskog posla: gorski udar, metan i ugljenu prašinu. Ispričao je kako su moderni instrumenti i nova svijest o zaštiti na radu s vremenom smanjili broj nesreća. Ispričao je i da je kupio grobnicu u Labinu.

Šaljivo je dodao da bi najradije bio pokopan dolje, na sedamsto metara, jer „zna kako mu je dolje“.

Lekcija za novu generaciju

Voditelj Bošnjačkog medijskog centra Filip Mursel Begović istaknuo je koliko je Džekićev uspjeh bio izniman. Ljudi koji su dolazili u Istru raditi u rudniku uglavnom su bili nepismeni ili su imali samo osnovnu školu. Džekić je rano ostao bez oca, a iz teške radničke sredine uspio je stići do visokog obrazovanja i najviših rukovodećih mjesta.

To je u ono vrijeme, rekao je Begović, bilo kao da je danas netko otišao na Sorbonnu i postao akademik.

Upravo je to bila poruka posjeta Raši: identitet mladih Bošnjaka u Hrvatskoj ne počiva samo na sjećanju na Bosnu, nego i na ponosu radnika koji su ovdje, u jami i izvan nje, gradili Istru. Na mladima je da tu priču znaju i nastave je vlastitom inicijativom i obrazovanjem.

Po povratku u Rabac program Škole nastavljen je radionicom „Projektno razmišljanje, mladi Bošnjaci i društveni angažman“, koju je vodio Armin Hodžić. Uslijedili su stand-up nastup, večera i svečana dodjela diploma polaznicima, a večer je završila druženjem uz društvene igre.