Nakon što je vodila Evropsku centralnu banku kroz jedan od najburnijih perioda u njenoj historiji, dosadašnja predsjednica nastoji inspirisati druge žene i ostavlja svoju budućnost otvorenom: „Moje riječi mogu pomoći u pitanjima koja su mi izuzetno važna.“

Christine Lagarde (Pariz, 70 godina, rođena kao Christine Madeleine Odette Lallouette) voli slati poruke svojim odijevanjem. Pažljivo bira šalove i marame, u kojima neki pokušavaju odgonetnuti njene namjere, a u posebno osjetljivim trenucima na konferencijama za novinare Evropske centralne banke (ECB) pojavljuje se s karakterističnim brošem: sovom.

U svijetu monetarne politike, koji je uobičajeno podijeljen na „jastrebove“ (bankare s niskom tolerancijom prema inflaciji i lakim okidačem za podizanje kamatnih stopa) i „golubove“ (osjetljivije na uticaj skupog novca na ekonomiju), Lagarde se izdvojila ovom sasvim drugom pticom.

„To je simbol Atene, koji predstavlja inteligenciju i mudrost, ali prije svega to je moj način odbijanja etiketa. […] Ne zauzimam strane u monetarnoj politici; vodim se činjenicama i spremna sam prilagoditi se“, izjavila je za dnevni list La Croix u svom nedavnom intervjuu na čelu ECB-a.

Poređenje je itekako prikladno, prema riječima ekonomista koji su s njom dijelili sto za sastanke i donošenje odluka. „Izuzetno je inteligentna. Sluša svakoga, pušta druge da govore i teži konsenzusu, ali zna kako usmjeravati raspravu“, objašnjava jedna od njenih saradnica. „Nakon razgovora s njom shvatite da na kraju mislite upravo ono što je ona željela.“

Malo je ljudi, a gotovo nijedna žena, s karijerom uporedivom s ovom Francuskinjom u pretežno muškom svijetu visokih finansija. U mladosti članica nacionalne reprezentacije u sinhroniziranom plivanju, diplomirala je pravo na Univerzitetu Paris X (Nanterre), a sa 25 godina ušla je u prestižnu advokatsku kancelariju Baker-McKenzie u Chicagu. Za šest godina postala je partnerica, a 1999. godine i prva predsjednica te kompanije.

Između 2005. i 2011. bila je ministrica u Vladi Francuske (prvo za vrijeme Jacquesa Chiraca i Dominiquea de Villepina, a potom Nicolasa Sarkozyja i François Fillona), vodeći ekonomski resor u završnoj fazi obilježenoj bankrotom banke Lehman Brothers i prvim etapama krize eura.

Iz tog perioda vuče i osuđujuću presudu za nemar u jednom od visokoprofilnih korupcijskih procesa u koje je bio upleten Sarkozy (slučaj Tapie). Godine 2011. imenovana je za generalnu direktoricu Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), zamijenivši Dominiquea Strauss-Kahna. Osam godina kasnije, suprotno predviđanjima, imenovana je za predsjednicu Evropske centralne banke, naslijedivši Marija Draghija.

Očekivanja o njenom prijevremenom odlasku iz ECB-a naglo su porasla kada je objavljeno da će početkom 2027. objaviti memoare. Knjiga o tome „kako djevojčica može postati neko, a da nije rođena u pravoj porodici [kćerka je profesora], bez dovoljno novca i bez školovanja u elitnim školama“, kako je sama objasnila. Posvećena je ne samo njenim unukama, „već svim djevojkama koje žele napredovati u profesionalnom smislu“.

Za razliku od nepregledne liste francuskih lidera (poput Emmanuela Macrona ili Jean-Claudea Tricheta), Lagarde nije „énarque“, nije pohađala elitnu školu École Nationale d’Administration, tradicionalni rasadnik pariške političke elite.

Još uvijek nije u potpunosti razjasnila svoju budućnost. Prema navodima više izvora, preuzet će predsjedavanje Svjetskim ekonomskim forumom (WEF), organizacijom koja stoji iza godišnjeg skupa u Davosu. Međutim, kruže i glasine o mogućem povratku u francusku politiku, putanja koja bi oponašala onu njenog prethodnika Marija Draghija.

„Ako bi to bilo u stilu Draghija, u nekoj vladi nacionalnog jedinstva ili slično, mogu je zamisliti na toj poziciji. Ali ne mogu je zamisliti kako vodi kampanju po francuskim selima“, objašnjava jedan finansijski izvor. „Osim toga, u inostranstvu o njoj postoji dobro mišljenje, ali za francusko biračko tijelo, bilo na ljevici ili desnici, ona je savršen primjer pariške elite koju krive za svoje probleme.“

Njen mandat na čelu ECB-a nije bio jednostavan, a pokleknula je već na prvom pravom testu. Bilo je to na sastanku 12. marta 2020. godine, kada je pandemija harala Evropom, svega nekoliko dana prije uvođenja prvih zatvaranja (lockdowna). ECB je najavio vanredne mjere kako bi finansijski sistem funkcionirao normalno, ali na pitanje o mogućoj podršci zemljama čije su premije rizika rasle (poput Italije), u svoj odgovor uključila je rečenicu: „Nismo ovdje da bi smanjivali razlike u prinosima [na tržištu duga]“.

Ta skupina riječi izazvala je paniku na tržištima: investitori su zaključili da ECB ostavlja otvoren prostor za špekulacije. Nekoliko sati kasnije, Lagarde je dala intervju za CNBC kako bi, u osnovi, demantirala samu sebe. Štaviše, taj odgovor je uvršten kao fusnota u transkriptu te katastrofalne konferencije za štampu. „Bilo je to učenje na teži način“, objašnjavaju izvori iz finansijskog sektora. „Tog dana je zaista shvatila koliku moć imaju njene riječi i od tada joj se to više nije ponovilo.“

Put nakon toga nije bio ništa lakši. Pandemija je uzrokovala nezapamćen zastoj privrednih aktivnosti, prisiljavajući ECB da rasporedi ogroman finansijski arsenal koji je kasnije trebalo povući. Inflacija, čiji je cilj 2%, završila je 2020. godinu ispod 0%. Kada se ekonomija počela stabilizirati u ljeto 2021., Vladimir Putin je počeo zavrtati slavinu prirodnog gasa prema Evropi, što je podiglo cijene energenata mjesecima prije invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine.

Rat je katapultirao cijene nafte, gasa i žitarica, ali ECB nije podizao kamatne stope sve do jula, pod pretpostavkom da će inflatorni pritisak biti privremen. Cijene su rasle brzinom većom od 10% i nisu pale ispod 5% sve do kasnog ljeta 2023. To kašnjenje u reakciji, koje je ECB kasnije kompenzovao neviđenom brzinom podizanja kamatnih stopa (sa -0,5% na 4% u samo 14 mjeseci), ostaje druga velika mrlja u sedam godina njenog mandata.

Lagarde ne odlazi s nekim vrhunskim momentom poput čuvenog „whatever it takes“ („šta god bude potrebno“), kojim je Mario Draghi 2012. godine spasio euro. Ali se jeste nosila s nivoom nesigurnosti nepoznatim bilo kom od njenih prethodnika. U posljednjih godinu i po dana na tu listu dodani su trgovački rat koji je pokrenuo Donald Trump, naftni šok izazvan sukobima na Bliskom istoku i pritisak tržišta na njenu matičnu zemlju, Francusku, čiji je politički zastoj zaprijetio širenjem javnog deficita.

„Odlazim jer želim slobodu u svojim riječima, slobodu izražavanja i bavljenja temama koje prevazilaze monetarnu politiku. Ovdje imam obavezu neutralnosti, to je cijena koju plaćamo u ECB-u za nezavisnost. U današnjim vremenima, u mnogim dijelovima svijeta, moje riječi mogu pomoći u pitanjima koja su mi izuzetno važna. Ne mogu biti neutralna…“

Poruka je to direktna, ali i zagonetna, koja ostavlja otvorena sva vrata.

 „Nikada nije dobar trenutak za odlazak“, izjavila je Lagarde nakon što je potvrdila glasine koje su mjesecima najavljivale njen odlazak s funkcije. Dosadašnja predsjednica najavljuje odlazak godinu dana prije isteka mandata, dajući evropskim vlastima tromjesečni rok da odluče o raspodjeli tri ključne pozicije u ECB-u: njenoj vlastitoj, poziciji glavnog ekonomiste Philipa Lanea, te još jednom mjestu u Izvršnom odboru koje je pripadalo Nemici Isabel Schnabel.

Lagarde odlazi s obrazloženjem nekoga ko se osjeća sputano i traži slobodu izražavanja, što je nespojivo s funkcijom koja zahtijeva strogu neutralnost. Prema dostupnim informacijama, njen cilj sada je posvetiti se neplaćenim aktivnostima i postati „korisna u svojstvu francuske, evropske i svjetske građanke“.

Ova vijest otključala je trku za sukcesiju unutar vrlo precizno definisanog procesa u Briselu. Predsjednik Evropskog vijeća, António Costa, označio je početak procesa kako bi se osigurala „glatka tranzicija prema novom rukovodstvu ECB-a“. Istovremeno, Eurogrupa se obavezala na brzo djelovanje kako bi pripremila preporuku Vijeću EU.

Kao jedan od vodećih kandidata u diplomatskim krugovima spominje se Španac Pablo Hernández de Cos, bivši guverner Banke Španije, koji uživa široku podršku. S druge strane, kao glavni rival na papiru navodi se Nizozemac Klaas Knot, kojeg se smatra znatno „jastrebovskije“ orijentiranim i usklađenijim s njemačkim stavovima o strogoj fiskalnoj disciplini, što bi moglo izazvati suzdržanost među guvernerima zemalja južne Evrope.

Dok se u Briselu i Frankfurtu slagala nova kadrovska križaljka, meki stil vođenja Christine Lagarde na površini, uz čvrstinu u pozadini, ostavlja dubok trag. Uspjela je održati ravnotežu unutar Odbora i sačuvati stabilnost u vremenima najveće krize. Iako možda nije imala svoj historijski „whatever it takes“ trenutak, njeno kormilarenje kroz krizne godine ostaje jedna od najdinamičnijih epizoda u historiji evropskih finansija.