Tvrdeći da su svi bosanski kraljevi bili katolici i da je Bobovac prvenstveno hrvatsko-katolička baština, fra Robert Jolić stavlja srednjovjekovnu historiju u službu aktuelne politike bez ikakvih historijskih izvora, navodi u analizi dr. Enes Dedić. Historijske činjenice i papski dokumenti iz 15. stoljeća nedvojbeno pokazuju da katoličanstvo nije bilo jedina religija bosanskih vladara, čime se dekonstruiše pokušaj da jedan konstitutivni narod ostvari ekskluzivno pravo na bosansko srednjovjekovlje i negira zajedničko naslijeđe svih građana Bosne i Hercegovine

Povodom intervjua fra Roberta Jolića za portal Hrvatski Medijski Servis danas je reagirao Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu. Njihovo REAGIRANJE prenosimo u cjelosti.

Portal hms.ba 24. oktobra 2026. godine objavio je intervju sa fra Robertom Jolićem naslovljen “FRA ROBERT: Bobovac je ponajprije baština katolika, bosanski muslimani su potomci kršćana”. S obzirom da je u ovom intervjuu iznesen niz netačnih podataka iz srednjovjekovne bosanske historije, nužno je ukazati na te činjenice kako se u javnosti ne bi širili faktografski netačni podaci i na osnovu njih formirala neutemeljena polazišta i zaključci. Pogotovo je to bitno s obzirom na činjenicu kako za iznesene tvrdnje i zaključke vezane za srednjovjekovnu historiju niti u jednom slučaju nisu navedeni historijski izvori na osnovu kojih je formirano mišljenje.

U svojim odgovorima na postavljena pitanja fra Robert Jolić ističe: “Ipak je Bobovac ponajprije baština katolika – jer svi su bosanski kraljevi bili katolici, o čemu nedvojbeno svjedoče izvorni povijesni dokumenti,” što kasnije potvrđuje tvrdnjom: “Kao što rekoh, nepobitna je istina da su svi bosanski kraljevi bili katolici”. Iz prezentiranih rečenica je jasno kako autor tvrdnju da je Bobovac ponajprije baština katolika temelji na fundamentu kako su svi bosanski kraljevi bili katolici.

Autor “činjenicu” temelji na vlastitom mišljenju, a ne na historijskom izvoru. Iako navodi da o ovoj nedvojbenoj činjenici svjedoče izvorni historijski dokumenti autor ipak ne navodi niti jedan od izvora. U pitanju je potpuno netačna tvrdnja, nisu svi bosanski kraljevi bili katolici. Najdirektniji historijski izvor o ovom pitanju jeste svakako pismo pape Nikole V sačinjeno 19. juna 1447. godine upućeno kralju Stjepanu Tomašu u kojem je naveo: “ti si prvi između bosanskih kraljeva primio svetu katoličku vjeru”.

Pod ovom tvrdnjom papa Nikola V podrazumijevao je Tomaševu konverziju do koje je došlo dvije godine ranije, u ljeto 1445. godine. Tada je kralj Stjepan Tomaš, u svojoj akciji za legitimiziranjem svoje kraljevske pozicije, stupio u komunikaciju sa papom Eugenom IV kojeg je molio da legimitira njegovo rođenje, jer je bio rođen iz veze njegova oca kralja Ostoje sa udatom ženom, te da poništi njegov brak sa Vojačom koji nije bio sklopljen po običajima katoličke vjere nego po običajima braka na bosanski način. Ove molbe mu je papa udovoljio.

O konverziji kralja Stjepana Tomaša na katoličanstvo svjedoči i pismo njegovog sina i nasljednika kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. godine upućeno papi Piu II, napisano neposredno po dolasku na vlast posljednjeg bosanskog kralja, sačuvano u Komentarima spomenutog pape.

U pismu je navedeno: “Tvoj prethodnik Eugen, ponudio je mom ocu krunu i htio osnovati u Bosni biskupske crkve. Otac je to onda odbio, da ne izazove protiv sebe mržnju Turaka, jer je još bio nov kršćanin i još nije bio izagnao heretike i maniheje iz svog kraljevstva”. Iz navedenih pisama jasno je kako o konverziji bosanskih kraljeva odnosno vladara na katoličanstvo izvori govore od polovine pete decenije 15. stoljeća, odnosno u posljednjih 18 godina egzistiranja srednjovjekovne bosanske države.

Razlozi istovremene konverzije kralja Stjepana Tomaševića, njegova brata kneza Radivoja Kristića, te nekolicine bosanskih vlastelina poput Petra Vojsalića, Grgura Tvrdislavića, Sladoja Semković i ostalih već su odavno poznati u historiografiji. Prihvatanje katoličanstvo od spomenutih vladara i vlastele usko je vezano za strah od osmanskih napada i želju da dobiju pomoć od evropskih kršćanskih vladara. I pored navedenih pisama, sama hronologija događaja ukazuje na neodrživost teze o svim bosanskim kraljevima kao katolicima. Ostajala bi neodgovorena esencijalna pitanja poput činjenice da je papska kruna bila upućena samo bosanskim kraljevima Stjepanu Tomašu i Stjepanu Tomaševiću, od kojih se samo posljednji bosanski kralj krunisao papskom krunom i to novembra 1461. godine, manje od dvije godine prije propasti srednjovjekovne bosanske države.

Ukoliko bismo sve bosanske vladare posmatrali kao katolike, ostalo bi nejasno pitanje pokretanja križarskog pohoda od strane pape Grgura IX protiv bosanskog bana Mateja Ninoslava kojeg je sproveo ugarskih herceg Koloman 1237/1238. godine. Ostalo bi neodgovoreno i pitanje zašto papa obećava tek pretposljednjem bosanskom kralju podizanje biskupskih crkava, te pitanje zašto papa Inocent IV sredinom 13. stoljeća nalaže dislokaciju Bosanske biskupije izvan teritorija bosanske države i time kreira institucionalni raskid između Bosne i bosanskih vladara te Rimske kurije. Ostalo bi nejasno i zašto je Bosna regio nullius dioecesis za rimske pape. Sva bi navedena pitanja bila nejasna, nelogična i neodgovorena ako “svi su bosanski kraljevi bili katolici”.

Dekonstrukciju teze fra Roberta Jolića učinili su još davno pape Eugen IV i Pio II u svojim pismima i djelima. Objašnjene nije nimalo skriveno, ono se zrcali u činjenici kako u Bosni katoličanstvo nije bilo jedina religija, te kako bosanski vladari nisu pristajali isključivo uz katoličanstvo. U skladu sa navedenom analizom potpuno je dekonstruisana i tvrdnja kako je Bobovac, srednjovjekovni utvrđeni grad roda Kotromanića, danas ponajprije baština katolika. Još je pogubniji navod iz intervjua: “Dakle, odgovor na pitanje: „Čiji je Bobovac“ je jednostavan: on je ponajprije baština katolika koji se danas nacionalno opredjeljuju kao Hrvati”, kroz koji se zrcali nepoznavanje i nerazumijevanje ne samo srednjovjekovnih historijskih izvora, nego i procesa kreiranja nacionalnih identiteta na prostoru Bosne i Hercegovine u kasnijoj historiji.

Izostanak detaljnijeg pojašnjenja razvojne linije religijske slike na srednjovjekovnom bosanskom političkom prostoru, te potpuni izostanak navođenja barem jednog historijskog izvora, jasno ukazuje na zacrtani cilj intervjua koji je bio predstaviti jedan od današnjih (konstitutivnih) naroda kao ekskluzivnog nasljednika bosanskog srednjovjekovlja i diskriminirati sve ostale narode u današnjoj Bosni i Hercegovini. Upravo o tome svjedoči i autorov navod: “Bojim se, nažalost, da je znatan dio suvremenih bošnjačkih povjesničara svoje tekstove podredio „višem“ cilju, a to je stvaranje nove nacije – Bošnjaka”. Ovim navodima iznesene su teške optužbe na račun historičara koji se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Bošnjaci, a generaliziranjem uokvirenim terminom “znatan dio” opet je izbjegnut precizan navod kao i spomenutom slučaju historijskih izvora. Ko, kada i gdje? Zar u Bosni i Hercegovini već decenijama ne žive priznati konstitutivni narodi: Bošnjaci, Srbi i Hrvati? Čemu onda aktuelni proces stvaranja Bošnjačke nacije?

Pristup fra Roberta Jolića tumačenju srednjovjekovne bosanske historije daleko je od postulata koje je sam definirao u ovom intervjuu: “Povijest nikada ne smije postati službenicom politike. Povijesna istraživanja ne smije se usklađivati s bilo kakvim interesima, bilo koje vrste.” Odavno je pokojni akademik Dubravko Lovrenović definirao da je samo interes vječan.

Dvostruke kriterije za odmjeravanje sličnih poteza autor iskazuje na tumačenjima navoda kraljice Katarine i Alije Izetbegovića. Do danas nisam vjerovao da će neko ove dvije osobe tretirati kao komparativne uzorke. Ali jeste. I dok Jolić zamjera Aliji Izetbegoviću “koji je Bosnu (i Hercegovinu) oporučno ostavio Tayyipu Erdoganu, predsjedniku suvremene Turske”, činjenicu da “četiristo i više godina prije toga kraljica je Katarina istu tu zemlju oporučno ostavila Papi ukoliko se njezina (zarobljena!) djeca ne povrate na katoličku vjeru” ne vidi kao problem jer “dakako da Papa neće osvajati Bosnu i Hercegovinu zbog te oporučne želje posljednje bosanske kraljice koja je bila uvjerena katolkinja”. Hoće li Erdogan jer nije katolik?

Daleko od činjenice da sam saglasan i sa jednim ustupanjem Bosne i Hercegovine ikome ne mogu se oteti utisku da Jolić jasno prezentira dvostruke aršine uz više netačnih činjenica. Niti se radi o istoj zemlji, niti je Katarina u vrijeme sačinjavanja svoga testamenta imala legitimno pravo da ikome ostavi Bosansko kraljevstvo. Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Makar su medievisti ovu posljednju činjenicu učestalo isticali posljednjih decenija kako bi je iskorijenili iz javnosti. Izgleda da nisu uspjeli doprijeti niti do nekih historičara.

Stoga ponovimo još jednom. Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Niti je odrasla u katoličkoj vjeri. U pismu pape Nikole V iz juna 1447. godine navedeno je kako je Katarina nedavno prigrlila katoličku vjeru, odnosno izvršila konverziju na katoličanstvo. Posljednja bosanska kraljica je bila Jelena nazivana i Mara, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića i supruga posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Bračnom vezom sa Jelenom (Marom) bosanski prijestolonasljednik je 1459. godine postao vladar nad Srpskom Despotovinom. Nakon brzog pada Smedereva, kako bi se opravdao rimskom papi Piu II koji ga je optužio za gubitak Srpske Despotovine nazvavši ga perfidia Regis Bosne, kralj Stjepan Tomaš morao je protjerati sljedbenike Crkve bosanske sa posjeda pod direktnom njegovom upravom.

Koliko je srednjovjekovna bosanska religijska problematika zamršena svjedoči i činjenica kako je mnoge od ovih prognanih sljedbenika učenja Crkve bosanske prihvatio na svom posjedu upravo Katarinin otac herceg Stjepan Vukčić Kosača. Upravo spomenuta Jelena (Mara) je posljednja bosanska kraljica, ali niti ona nije mogla ostaviti u zaostavštinu nekome nešto čega više nema. Kao i mnogi drugi izvori odakle crpi svoja saznanja ostaje nepoznat i izvor Jolićevih tvrdnji: “To je ta zabluda po kojoj ova zemlja pripada isključivo muslimanima (Bošnjacima), pa eto oni s njom mogu raditi što hoće!” Za autora osvrta na ovaj intervju Bosna i Hercegovina je podjednako zemlja svih naroda koji u njoj žive, ma kako se oni izjašnjavali, te nijedan narod nema ekskluzivna prava na bosansko srednjovjekovlje.

Dr. Enes Dedić, viši naučni saradnik Instituta za historiju