Bošnjaci su u Domovinskom ratu dali izniman doprinos obrani Hrvatske: iako su 1991. činili tek 0,9% stanovništva, više od 25.000 bošnjačkih branitelja borilo se u redovima Hrvatske vojske i MUP-a na svim bojištima, a njih 1187 položilo je svoje živote u temelje neovisne države

Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj dale su izniman i neizbrisiv doprinos u obrani zemlje tokom Domovinskog rata. Mnogobrojni hrvatski branitelji nisu pripadali većinskom hrvatskom narodu, već su bili pripadnici jedne od 22 Ustavom priznate nacionalne manjine. Među njima posebno i izuzetno mjesto zauzimaju Bošnjaci (u tadašnjoj službenoj nomenklaturi iz 1991. godine vođeni kao Muslimani), koji su svojim odazivom i masovnim uključivanjem u redove Hrvatske vojske (HV) i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP RH) daleko nadmašili svoj udio u ukupnom postotku stanovništva Republike Hrvatske.

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i demokratske promjene 1990. godine donijeli su korjenite političke preobražaje na prostoru Hrvatske. Nakon prvih višestranačkih izbora u proljeće 1990. godine, Sabor Republike Hrvatske donio je 25. jula 1990. amandmane na Ustav kojima je izbačena odrednica “socijalistička”, potvrđeni su novi državni simboli te usvojen predsjednički sistem. Kao odgovor na ove demokratske procese, dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potican i vođen iz Beograda, započinje tzv. “balvan-revoluciju”, odbijajući priznati ustavni poredak Hrvatske.

U decembru 1990. godine proglašen je novi Ustav RH, a već početkom 1991. situacija se eskalirala u otvorenu oružanu agresiju. Odlukama Sabora o suverenosti i samostalnosti u junu 1991. te konačnim raskidom svih državno-pravnih veza sa SFRJ u oktobru iste godine, Hrvatska se našla u nametnutom ratu za opstanak i teritorijalni integritet.

U tim prijelomnim trenucima, Bošnjaci koji su živjeli u Hrvatskoj, ali i oni koji su se u njoj zatekli na privremenom radu ili naknadno pristigli kao dobrovoljci, prepoznali su borbu za neovisnost Hrvatske kao svoju vlastitu dužnost. Unatoč složenim društveno-političkim okolnostima, u Hrvatskoj praktički nije bilo vojne postrojbe, od Slavonije i Središnje Hrvatske, preko Istre i Gorskog kotara, pa sve do najjužnijih dijelova Dalmacije, u kojoj Bošnjaci nisu rame uz rame s Hrvatima držali prve linije fronta.

Prema službenom popisu stanovništva u Hrvatskoj iz 1991. godine, u ovoj je republici živjelo 43.469 Bošnjaka (tadašnjih Muslimana), što je činilo svega 0,9% ukupnog stanovništva. Međutim, preglede ratnih evidencija i historijskih izvora obilježavaju znatno veće brojke. Kroz redove Hrvatske vojske, MUP-a RH i jedinica HOS-a tokom rata prošlo je oko 25.000 Bošnjaka. Tokom oružanih sukoba najmanje 1.187 Bošnjaka dalo je svoje živote u obrani Hrvatske, među kojima se nalazilo i devet žena. Više od 80 osoba bošnjačke nacionalnosti i danas se vodi kao nestalo, čime ukupan broj poginulih i nestalih doseže 1.267 žrtava, dok se broj ratnih vojnih invalida procjenjuje na oko 350 osoba.

Ogroman broj Bošnjaka koji su branili Hrvatsku uopće se nije nalazio na službenom popisu stanovništva iz 1991. godine. Među njima su dominirali radnici na privremenom radu u građevinskim i industrijskim preduzećima širom Hrvatske, zatim bivši ročni vojnici i oficiri koji su dezertirali ili prebjegli iz JNA u sastav Zbora narodne garde (ZNG) i MUP-a RH, te mnogobrojni dobrovoljci koji su organizirano ili pojedinačno pristizali iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i zapadnoevropskih zemalja poput Njemačke, Austrije i Švicarske. Ovi podaci u potpunosti dekonstruiraju sve kasnije pokušaje relativizacije bošnjačkog doprinosa te jasno dokazuju da je mobiliziranost i odaziv bošnjačkog naroda za obranu Hrvatske bio na izuzetno visokom nivou od samog početka agresije.

Doprinos Bošnjaka nije bio samo kvantitativni, već i duboko simboličan u trenucima rađanja moderne hrvatske države. Jedan od najupečatljivijih detalja koji svjedoči o prisutnosti Bošnjaka u samim temeljima hrvatske neovisnosti odnosi se na događaj od 20. juna 1990. godine. Tog dana je ispred Sabora Republike Hrvatske na Markovom trgu u Zagrebu prvi put službeno podignuta nova hrvatska zastava. Prema svjedočenju Sulje Čehajića, kasnijeg tajnika Počasnog voda Bošnjaka RH, u svečanom stroju od šestorice policajaca koji su izvršili taj čin, čak četvorica su bili Bošnjaci. Taj podatak slikovito pokazuje da su Bošnjaci bili prisutni u ključnim historijskim momentima i prije izbijanja otvorenog oružanog sukoba.

Prvi Bošnjak koji je položio svoj život u obrani Hrvatske bio je Šefik Pezerović. Rođen 1965. godine u Bosni i Hercegovini, Pezerović je radio kao pripadnik hrvatske policije. Poginuo je u julu 1991. godine u mjestu Kuljani kod Dvora na Uni, kada je sanitetsko vozilo kojim je prevozio ranjenike upalo u neprijateljsku zasjedu. Njegovo ime ostalo je trajni simbol požrtvovnosti i prvih dana otpora.

Učešće Bošnjaka u obrani Hrvatske prožimalo je sve regije i sve ključne sektore fronta. Terenska istraživanja i dubinski intervjuji rađeni s preko 150 kazivača širom Hrvatske pružaju detaljan uvid po regijama. Dalmatinsko bojište bilo je jedno od najtežih, a uloga Bošnjaka u njegovoj obrani bila je od presudnog značaja. Tokom najteže opsade Dubrovnika u jesen i zimu 1991. godine, prema detaljnom evidencijskom popisu Kemala Tursunovića Zmaja, u obrani grada učestvovalo je 489 Bošnjaka raspoređenih u redovima HV-a, MUP-a, HOS-a i specijalnih jedinica. Unatoč potpunom okruženju i dramatičnim trenucima kada se činilo da će grad pasti, gotovo nijedan Bošnjak nije napustio položaje. U obrani šireg područja Dubrovnika poginulo je 14 Bošnjaka, dok ih se osam vodi kao nestalo.

Na području Splitsko-dalmatinske županije u ratu je sudjelovalo između 1.500 i 2.000 Bošnjaka, dok je iz samog grada Splita u jedinice pristupilo oko 400 dobrovoljaca koji su odlazili na bojišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pri čemu su 28 Bošnjaka s ovog područja položila svoje živote. U Sektoru obrane Zadar učestvovalo je više od 500 Bošnjaka, gdje su 22 borca poginula. Posebno valja istaknuti da je ratni komandant Specijalne diverzantske ronilačke jedinice HV-a bio prof. dr. Emin Teskeredžić, u čijoj je sastavu služilo 16 Bošnjaka diverzanata.

Izvrsna organizacija i masovan odaziv zabilježeni su i na području Sjevernog Jadrana. Kroz 77. riječku brigadu HV-a, kojom je zapovijedao brigadir Mustafa Porobić, prošlo je oko 1.500 vojnika, od kojih su čak 80% bili Bošnjaci. Iz ove jedinice 120 boraca je ranjeno, a 21 je poginuo. Prema procjenama Operativne zone Rijeka, na području Rijeke, Istre i Like ukupno je djelovalo oko 3.000 Bošnjaka, što je činilo blizu 30% vojno sposobne bošnjačke populacije te regije.

Na izuzetno strateškom položaju Drenov Klanac na ličkom bojištu djelovala je specifična postrojba pod nazivom “NP”, u čijem je sastavu od 101 borca bilo 89 Bošnjaka, koja je nakon držanja linija u Lici upućena u Bosansku Posavinu. Iz Labina, Pule, Rijeke i okolnih mjesta odaziv je bio masovan, pa je tako iz Labina u ljeto 1991. godine organiziran odlazak dobrovoljačke jedinice pod vodstvom Ekrema Mandala, sa 284 borca upućena na sisačko bojište. U istarskoj 119. brigadi, prema riječima zamjenika načelnika veze Smaila Vojnikovića, učešće je bilo izrazito višenacionalno, gdje su Bošnjaci sa suborcima drugih nacionalnosti držali linije oko Otočca i Gospića.

Sisak je bio ključno strateško čvorište na kojem su Bošnjaci skupa s Hrvatima branili grad s juga i jugoistoka na linijama Sunja, Komarevo, Mošćenice i Klobučak. Procjene o broju učesnika na sisačkom području kreću se od 1.360 pa sve do 3.000 branitelja, a samo na području ove županije poginula su 19 Bošnjaka. Iz Siska potječe i Mensud Kantarević, Bošnjak koji je pretrpio najduži boravak u srpskim koncentracionim logorima u trajanju od 22 mjeseca i 15 dana.

Na linijama obrane grada Karlovca, poput Turnja, Mekušja i rijeke Korane, brojni Bošnjaci spriječili su prodor neprijateljskih snaga. Prema podacima Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Karlovca i Memorijalno-dokumentacijskog centra, u redovima HV-a na ovom području boravio je 131 Bošnjak. Zagrebački Bošnjaci bili su zastupljeni u svim gradskim brigadama, uključujući Tigrove, Alfe, Samoborsku i Velikogoričku brigadu, a sa šireg područja Zagreba u ratu je poginulo najmanje 46 Bošnjaka.

U Gunji i Rajevom Selu uz rijeku Savu Bošnjaci su činili četvrtinu stanovništva, te je nakon pada Brčkog u svibnju 1992. godine Gunja postala prva linija fronta na kojoj je u obrani sudjelovalo oko 300 Bošnjaka koji su činili okosnicu lokalnog otpora. Zbog izloženosti žestokim napadima s bosanske strane Save, oko 250 lokalnih Bošnjaka uključilo se u obranu Slavonskog Broda. Kroz 108. brigadu HV-a prošlo je 70 Bošnjaka uz 6 poginulih, kroz 139. brigadu 40, a kroz 157. brigadu 34 Bošnjaka. Iz Bosanske Posavine je preko Save prešlo i oko 400 dobrovoljaca koji su se u Zagrebu stavili na raspolaganje HV-u. U Osijeku je samo u 160. osječkoj brigadi do 1992. godine evidentirano 26 Bošnjaka, dok je na osječkom području ukupno poginulo 7 Bošnjaka.

Detaljan uvid u sastav elitnih gardijskih brigada, specijalnih jedinica MUP-a RH i domobranskih pukovnija potvrđuje strukturalnu prisutnost Bošnjaka na svim nivoima komandovanja i operativnog djelovanja.

U Specijalnoj jedinici policije “Alfe” djelovalo je 15 aktivnih i trr pričuvna pripadnika bošnjačkog podrijetla koji su učestvovali u najsloženijim operacijama. Među pripadnicima 1. gardijske brigade “Tigrovi” poginulo je 15 Bošnjaka. U 2. gardijskoj brigadi “Gromovi” služilo je 17 Bošnjaka, od kojih su šestorica bili časnici, a petorica dočasnici. Pripadnici bošnjačke nacionalnosti bilježe se i u 4. gardijskoj brigadi “Pauci” sa jednim poginulim borcem, u 9. gardijskoj brigadi “Vukovi” sa četiri poginula branitelja, te u elitnom Prvom hrvatskom gardijskom zdrugu gdje je poginulo šest Bošnjaka.

Značajan udio Bošnjaci su ostvarili i u Hrvatskoj ratnoj mornarici, gdje su od ukupno 57 poginulih mornara šestorica bili Bošnjaci, što iznosi preko 10% ukupnih žrtava mornarice. U regionalnim brigadama ove brojke su također izražene, pa je tako u 120. sisačkoj brigadi “Ban Josip Jelačić” od 2.114 pripadnika bilo 172 Bošnjaka, u 153. velikogoričkoj brigadi od 5.818 vojnika njih 163 bila su bošnjačkog podrijetla uz 7 poginulih, dok je u 151. samoborskoj brigadi evidentirano 14 Bošnjaka. U redovima Hrvatskih oružanih snaga (HOS) pismeno je potvrđena evidencija za 173 pripadnika bošnjačkog podrijetla, dok se procjenjuje da je ukupan broj bio znatno veći.

Vojno-redarstvena operacija “Oluja” u augustu 1995. godine označila je vrhunac oslobodilačkih napora Hrvatske i slom paradržavne tvorevine “Republike Srpske Krajine”. U ovoj velikoj operaciji masovno su učestvovali i Bošnjaci u sastavu svih zbornih područja HV-a. Tokom same operacije “Oluja” poginula su najmanje četvorica Bošnjaka čija su imena ostala uklesana u historiju oslobođenja, a to su Sulejman Arapović, Sead Pjanić, Dževad Keserović i Reuf Novljaković.

Nakon “Oluje”, u sklopu Splitskog sporazuma, uslijedile su zajedničke operacije Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine, kroz operacije Maestral i Južni potez, čime je slomljena agresorska mašinerija i stvoreni preduvjeti za potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Obrana Hrvatske nije se odvijala samo na linijama fronta. Brojni intelektualci, ljekari, privrednici i radnici bošnjačke nacionalnosti dali su nemjerljiv doprinos kroz logističku potporu, sanitet, političko djelovanje i zbrinjavanje stotina hiljada izbjeglica koje su pristizale iz Bosne i Hercegovine.

Posebno poglavlje odnosi se na solidarnost dokazanu u najtežim trenucima. Sredinom novembra 1991. godine, nakon pada Slunja i Cetingrada, preko 11.000 hrvatskih izbjeglica pronašlo je potpuno utočište, hranu i sigurnost kod svojih komšija Bošnjaka na području Cazinske krajine, prvenstveno u Velikoj Kladuši i Cazinu, što predstavlja jedan od najsvjetlijih primjera međusobne pomoći u ratu. Simbolično i službeno priznanje za doprinos Bošnjaka uslijedilo je još tokom samog rata. Već 30. maja 1992. godine, odlukom predsjednika RH, 59 Bošnjaka odlikovano je Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana za iskazanu hrabrost u ratu.

U znak trajne zahvalnosti i sjećanja na položene živote, u Zagrebu je podignuto Spomen-obilježje Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata, dok se spomenici poginulim Bošnjacima nalaze i u Rijeci sa 27 uklesanih imena, te u Dubrovniku, Gunji i drugim gradovima.

Učešće Bošnjaka u Domovinskom ratu predstavlja historijsku činjenicu visoke moralne, vojne i ljudske vrijednosti. Podaci da je narod koji je činio nepunih 0,9% stanovništva Hrvatske dao preko 25.000 branitelja i podnio više od 14% ukupnih vojnih žrtava, jasno govore o tome da su Bošnjaci ugradili ono najvrjednije što su imali, svoje živote, u temelje neovisne i samostalne Republike Hrvatske.

Unatoč postratnim izazovima, neriješenim statusnim pitanjima pojedinih boraca i povremenom zapostavljanju ove teme u širemu javnom prostoru, historijska istraživanja, dokumentarne publikacije i spomen-obilježja ostaju kao trajan dokaz bošnjačke hrabrosti, lojalnosti i neraskidivog prijateljstva u najtežim danima borbe za slobodu.